Protesti i kako dalje?

Objavljeno: 14.02.2020, 12:55h

Piše: Omer ŠARKIĆ

Facebook, arhivski snimak

Od februara prošle godine ne jenjavaju protesti u Crnoj Gori. Najprije je građanski pokret ‘Odupri se’ izveo do tada najveći broj građana na ulice, zatim je crkva zbog kontroverznog zakona o slobodi vjeroispovijesti izvela nezapamćen broj vjernika i nezadovoljnika na protestne litije. Od februara prošle godine, institucije su nam u zaštitnim ogradama, okružene policijom. Institucije koje su potpuno urušene i kojima slabo ko vjeruje.

Za vrijeme građanskih protesta, režim je upotrijebio kompletan propagandni i drugi arsenal optužbi protiv pokreta: strani plaćenici, pokušavaju da uruše institucije a time i državu, proteste finansira Istok tj. Rusija, iza protesta stoji opozicija i Demokratski front a građani koji se predstavljaju kao pokretači protesta su samo njihove lutke na koncu…

Protesti ‘Odupri se’ su, možda, bili poslednja velika šansa da se upristoji ovo društvo. Stvorila se građanska alternativa, nametnute podjele su eliminisane zbog načinja vođenja protesta, ali i zbog nacionalne strukture nosioca protesta. Oni su bili civilizovani i mirni, tražilo se upravo ono što najviše tišti građane, a ujedno  je prepreka na putu za ulazak u EU: odgovornost, vladavina prava, slobodne institucije i mediji, fer i pošteni izbori.

Na početku uplašena i uspaničena vlast, opterećena korupcionaškim aferama, konsolidovala se i ignorisala zahtjeve građana. Protesti su počeli gubiti na masovnosti, što je dobro došlo ne samo režimu, nego i dijelu opozicije koja je to po profesiji. Svoj dio odgovornosti snosi i međunarodna zajednica, koja je, umjesto da otvoreno podrži građansku borbu za vladavinu prava, slobodne izbore i institucije – ostala po strani. Pobjeda koju je režim ostvario nad svojim građanima ubrzo će se obiti o glavu svima, pa i režimu.

Krajem decembra, u ranim jutarnjim satima, pod ogromnim tenzijama, uz  izrežirani i kontrolisani „haos“ Demokratskog fronta u Skupštini, usvojen je kontroverzni Zakon o slobodi vjeroispovijesti kojim se na udaru našla SPC, njena imovina prije svega. Krenuli se najmasovniji protesti ikada održani u Crnoj Gori. Ovaj put, Crkva je to uradila veoma pametno. Kopirala je proteste pokreta ‘Odupri se’, insistirajući da oni budu mirni, bez zastava, partijskih i stranačkih obelježja. Odmah se ogradila od ekstremnog Demokratskog fronta, koji je u protestima crkve vidio svoju šansu za ponovni uzlet, a koji je doprinio urušavanju građanskih protesta. Kulminiralo je narodno nezadovoljstvo, te su se protestu Crkve i vjernika pridružile i mase nezadovoljnih, gnjevnih i obespravljenih građana.

Đukanović, koji je očigledno bio pokrovitelj Zakona se najzad preigrao. Jaka Crkva, sa autoritetom mitropolita Amfilohija, veoma dobro organizovana, nekad  ekstremizovana, uvela je „u igru“ sveštenika Gojka Perovića, koji je predstavio SPC u potpunom novom, ekumenskom i humanističkom svijetlu.  I sam mitrpolit Amfilohije, poznat po svojim oštrim i ne baš hrišćanskim izjavama, ublažio je svoje nekadašnje stavove. Režimska propaganda je kao papagaj počela da ponavlja optužbe koje je nepunu godinu dana ranije upotrebljavala protiv pokreta ‘Odupri se’: izdajnici, plaćenici, Rusija, Srbija, hoće da sruše državu, iza protesta stoji opozicija i Demokratski front… Tzv. Javni servis i paradržavni mediji su, osim iste mantre, angažovali iste „analitičare“ i apanažne intelaktualce u toj kampanji – kako domaće tako iz regiona, tako da je propaganda postala kontraproduktivna. Protesti Crkve traju već skoro dva mjeseca, masovnost se bitnije ne smanjuje, vlast je u panici i nema rješenje.

Đukanović je nesporno najuticajniji čovjek u državi. On  je i DPS, i institucije, i država. Marković je samo formalno predjednik vlade. Vlast je uvijek tamo đe je Đukanović, bio on predjednik vlade, predsjednik države, ili samo predsjednik DPS-a. Svi znaju da je Zakon o slobodi vjeroispovijesti njegov naum, zamisao i djelo. Đukanović je najveći „branitelj države“. Opljačkao je i zadužio svu, njena dobra je podjelio sa užom rodbinom, prijateljima i kumovima. Braneći državu, on brani svoju imovinu. Većina građana to najzad vidi, tako da ta mantra o njemu kao braniocu države sve teže prolazi.

SPC je najjača institucija u državi, sviđalo se to nekom ili ne. Previše jaka za jedno sekularno društvo. Njenom još većem jačanju je doprinio ovakav Zakon, dakle upravo Đukanović, lično. Protestnim litijama se pridružio ogroman broj nezadovoljnih građana koji nijesu vjernici i nemaju direktne veze sa Crkvom. Ona će, normalno, to iskoristiti, i iz mase nezadovoljnih regrutovati nove vjernike ili poštovaoce. Tako će ionako prejaka Crkva, poslije ovog sukoba sa režimom, postati najjači politički faktor u državi. Nijedna značajnija odluka, pogotovu u opoziciji, neće se moći donijeti bez amina Crkve. To dodatno jačanje crkve će promijeniti, siguran sam, i sliku na popisu sledeće godine. Broj nacionalnih Srba će porasti za nekoliko procenata. Tako je „branitelj države Đukanović“ na najboljem putu da bude njen faktički grobar.

Opozicija

Kao i kod protesta pokreta ‘Odupri se’, opozicija se nije snašla ni kod protestnih litija. Nijemo posmatra dešavanja, tihuje ne znajući kako da reaguje i šta da preduzme; sve ostale društvene probleme gurnula je u zapećak. Dio građanske opozicije, prije svega onaj najjači – a tu mislim na Demokrate – tiho flertuje sa Crkvom, plašeći se da preduzme bilo kakav konkretan potez i inicijativu. URA je u još nezavidnoj situaciji: predsjednik joj je Albanac, ne mali dio članstva iz manjina, jezgro nacionalni Crnogorci koji nemaju baš blagonaklonosti prema SPC i mitropolitu Amfilohiju. Demokratski front na sve načine je pokušao da pripiše crkvene proteste sebi, radikalizuje ih, te je najzad potpuno prozren i eliminisan: i od strane Crkve, i od strane većine svojih simpatizera. SDP ponovo želi da uhvati priključak sa DPS-om i decidirano je za kontroverzni zakon o slobodi vjeroispovijesti. Ostali dio opozicije je na marginama. U njoj više niko ne pominje Sporazum o budućnosti koji su potpisali tokom protesta ‘Odupri se’, pokušavajući da pobjegnu od bojkota kao obaveze ako se ne ispune uslovi za fer i poštene izbore. U tome im pomaže i najuticajniji medij, prešutkujući tu temu, jer mu iz sopstvenih kalkulacija i interesa ne odgovara Vlada građanskoj jedinstva u kojoj Marković ne bi mogao biti premijer.

Manjine

U sukobu države i Crkve, manjine su na ledu. Crkva se bori da pridobije naklonost bar dijela manjina, prije svega Bošnjaka-Muslimana, koji bi joj pružili podršku u protestnim litijama ili bar zauzeli neutralan stav. To joj je potrebno radi odbrane od režimske propagande da su litije uperene protiv države i svih ostalih koji nijesu nacionalni Srbi. Zato mitropolit Amfilohije, za razliku od prije, šalje veoma pomirljive i prijateljske poruke prema pripadnicima manjina. Režim kroz svoje mediji huška manjine protiv Crkve, podsjećajući na ranije izjave mitropolita Amfilohija, te prikazujući i forsirajući u medijima one situacije sa litija koje pripadnike manjina homogenizuju i plaše (pjevanje četničkih pjesama, povike „Kosovo je Srbija“…).

Prepoznati DF-ovi botovi, svojim komentarima na portalima punih mržnje i netolerancije, taj strah i homogenizaciju pojačavaju. U slučaju radikalizacije, manjine bi postali kolateralna šteta tih sukoba, a režim bi ih, plašim se, upotrijebio kao svoju pretorijansku gardu.

Džemal Perović, Mirsad Kurgaš, moja malenkost i još par javno prepoznatih pripadnika manjina, principijelno daju  podršku pravu Crkve na protest zbog usvajanja kontroverznog zakona o slobodi vjeroispovijesti.

Rješenja

Situacija u Crnoj Gori je krajnje komplikovana i zapaljiva. Vlada i Crkva moraju naći kompromis. Niko u ovom sukobu neće dozvoliti da bude potpno poražen. Za vlast bi to značilo siguran gubitak izbora, za Crkvu rušenje autoriteta i kredibiliteta. Ako bi Crkva postigla potpuno pobjedu, postali bi faktički teokratska država u kojoj bi se Crkva pitala za sve. A ako bi pobijedila Vlada, nastao bi pravi stampedo bježanja iz zemlje, jer bi građani izgubili svaku nadu da su ovdje bilo kakve promjene uopšte moguće. Međunarodna zajednica je stoga dužna da se hitno, na  najvišem nivou uključi u rješavanje situacije u Crnoj Gori, kako ona ne bi izmakla kontroli i dodatno se radikalizovala. Ne samo po pitanju zakona o vjerskim slobodama, već i  po pitanju stvaranje uslova za fer i poštene izbore. U izbornoj smo godini, u cajtnotu sa vremenom, novog izbornog zakonodavstva nema, sve važne institucije su nam u VD stanju, ne postoji nikakav dijalog ni konsenzus oko izbora. Ako ne dođe do stvaranja uslova za fer i poštene izbore, građanima ostaje bojkot kao jedina solucija. A ako se održe izbori po pravilima kao do sada, rezultati će stalno biti osporavani, politička kriza samo produbljivati – dok ne pukne. Pukne, možda i u bukvalnom smislu te riječi!

Poslije svih ovih dešavanja, pitanje je da li Crna Gora kao građanska država više uopšte može zaživjeti i opstati. A prije samo godinu dana, da je bilo prave reakcije opozicije i iskrene podrške međunarodne zajednice dok su trajali građanski protesti ‘Odupri se’, svega ovoga ne bi bilo.

Pratite nas na Fejsbuku i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply