Niall Ferguson, stariji naučni savjetnika Hoover Institution u Stanfordu, sugeriše, u članku objavljenom u The Times,  da bi se “konačni cilj američke strategije 2020-ih godina mora sastojati u tome“, da se razdvoje Rusija i Kina, a Rusiju podstakne da uđe u zapadnu konfiguraciju, “kao jedini način za spas Rusije od gušenja razvijajuće Kine“.

Analitičar Zoran Meter na internet stranici geopolitikanews kaže da se iz Fergusonovog članka “puno toga može iščitati”.

“S jedne strane razvidna je nervoza i zabrinutost Zapada zbog ruskog strateškog odmaka na Istok, u ‘zagrljaj’ Kini, ali se izbjegava kazati kako ju je upravo taj isti Zapad tamo i gurnuo svojim nepromišljenim potezima, prije svega kroz pokretanje ukrajinske krize, pogrešno računajući da će se Rusija prestrašiti, povući i na kraju pristati na ključne vanjskopolitičke uvjete i globalne strategije Washingtona. Pritom je i laicima jasno kako se u ovom komentaru Fergusona ne radi ni o kakvoj zabrinutosti za sudbinu Rusije zbog njezinog predstojećeg ‘gušenja’ od strane velike i moćne Kine, već o činjenici da je strateško partnerstvo Moskve i Pekinga danas došlo do one točke nakon koje povrata na staro više nema, kao što nema niti mogućnosti za nasilno (političko, financijsko, sankcijsko, carinsko i kakvo sve ne, a da i ne spominjemo ono vojno) osiguranje buduće globalne dominacije Sjedinjenih Država i njezinih ključnih saveznika, u prvom redu Velike Britanije. To je vrijeme prošlo, pričemu Ferguson (ne)namjerno vuče povijesnu anologiju tipa Staljina i td. koja u sadašnjim vremenskim okvirima i realnim političkim okolnostima nema ama baš nikakvo zanačenje. Spomenutu Kisingerovu „šahovsku majstoriju“ u igri s Pekingom na račun treće strane, u konkretnom slučaju Moskve, danas lako razumiju i studenti nižih godina politoloških studija, a kako ne bi politički i analitički vrh Kine i Rusije. Radi se o klasičnoj politici iz doba antičkoga Rima ‘zavadi pa vladaj’, koja je, u ovom slučaju, definitivno stvar prošlosti jer i Moskva i Peking danas znaju nešto drugo: važnost geopolitičke forme ‘tronošca’ – triju globalnih sila, koje, kao i u fizici, predstavljaju najčvršću i najstabilniju moguću konstrukciju. Ravnoteža triju točaka, u praksi znači nedozvoljavanje bilo kojoj od triju velesila dobivanja presudne dominantne nadmoći nad ostalima, što je i najbolji temelj osiguranja svjetske stabilnosti, ma koliko ona danas izgledala kaotično. A kaotično izgleda upravo zato što se toj ravnoteži jedna od točaka (Washington) i dalje uporno opire”, piše Meter.