Okolotrbušni pantolodržač

Objavljeno: 16.01.2020, 14:01h

Piše: Omer ŠARKIĆ

Od dolaska na vlast do 1997. godine aktuelna crnogorska vladajuća garnitura je jahala svoje građane na srpskom nacionalizmu koji je imao primjese fašizma. Poslije sukoba unutra nje same i „prevaspitanja“ Đukanovića od međunarodnih centara moći, SAD prije svih, Đukanović – a to znači DPS, staje sa promocijom srpstva i tog nacionalizma, lagano se okrećući i udvarajući onima koje je do tada najviše proganjao: etničkim Crnogorcima i manjinama.

Malo poslije intervencije NATO-a 1999. godine, DPS (čitaj Đukanović) kreće da promoviše crnogorski nacionalizam kao „novu razvojnu filozofiju“.

Poslije refereneduma, totalne pljačke i rasprodaje države, zarobljavanja i korumpiranja svih institucija, crnogorski nacionalizam i „zaštita države“ ostaje jedina karta na koju može da igra, uz bespogovornu poslušnost i ispunjavanje svih zahtjeva međunarodnih centara moći, koji ga još iz onog prvog perioda drže kao taoca. Naime, kao ratni huškač i švercer naftom, oružjem i cigaretama iz devedestih, te zbog komandne odgovornosti za ratni zločin deportacije BiH izbjeglica, Đukanović je ucijenjen čovjek.  Kao marioneta, dobro zna, da (ako im padne u nemilost) za par mjeseci može ne samo biti skunut sa vlasti, već zaglaviti na dugogodišnjoj robiji.

Srpski nacionalizam koji je krajem XX  i početkom XXI vijeka prosto eksplodirao, išao je na ruku promivisanja Đukanovićevog crnogorskog nacionalizma. On je „nacionalista“ iz veoma pragmatičnih, političkih i finansijskih pobuda. Prihvatajući ga, svojim zakašnjelim nacionalizmom, Crnogorci su još više podgrijali inače jak srpski nacionalizam u Crnoj Gori, jer nacionalizmi jedni druge hrane.

Politički profiteri dobro znaju da je politika „odbrane nacionalnih interesa“ ona koja je nejprofitabilnija na Balkanu. Tako se pojavio Demokratski front kao protivteža DPS-u, tj. Mandić&company naspram Đukanovića; ekstremni srpski nacionalizm naspram ekstremnog crnogorstva. Ta dva nacionalizma su bili garant  elitama ove dvije političke grupacije, tj.interesne grupe, da uživaju u materijalnim i drugim plodovima „odbrane“ svoje nacije. U tom lažnom klinču, koji je na sceni u Crnoj Gori 20 godina, propadali su i propadamo svi, osim navedenih „elita“. Svoj dio kolača su uzeli i „nacionalni branioci“ Bošnjaka, Albanaca i Hrvata. Zajednička karaktersitika svih ovih nacionalnih „boraca“ je da su ekstremno bogati, dok su im nacije „koje brane“ na rubu egzistincije ili emigriraju iz zemlje u potrazi za životom dostojnim čovjeka.

Plastičan primjer nacionalizma kao najprofitabilnijeg javnog posla na ovim prostorima je razvojni put jednog ovdašnjeg novinara. Devedesetih je, kao simpatizer Jugoslovenske narodne stranke, oštro kritikovao Liberalni savez „koji je ekstremna crnogorska partija“. Njegova JNS nije ušla u Savez reformskih snaga zbog tog crnogorskog nacionalizma Liberalnog saveza! U drugoj polovini devedestih na svojoj radio stanici je ismijavao novogovor koji su uveli Hrvati, da bi samo desetak godina kasnije bio jedan od glavnih promotera crnogorskog novogovora. Njegove „novinarstvo“ ubrzo postaje klasični primjer javne promocije crnogorskog nacionalizma i šovinizma. Shvativši da je novinarstvo slabo profitabilno zanimanje – za razliku od „borbe za naciju i državu“, okrenuo se  profitu. Mala radio stanica čiji je vlasnik je „procvjetala“, dobijajući stotine hiljada eura godišnje od vlade i tajkunskih firmi bliskih vlasti – kao sponzora, a njegova TV emisija koju emitije tzv. Javni servis lični ekstraprofit.

U opustošenoj državi, vlast koja zadnjih 20 godina „brani Crnu Goru“ je rasprodala i pokrala sve što se moglo rasprodati i pokrasti. Njen ratni i ratnohuškački saveznik iz 90. SPC, za razliku od vlasti, brižljivo je čuvala i uvećavala svoj imetak i profit, mimo zakonskih propisa koji vladaju za nas, obične smrtnike. Tako je SPC postala najbogatiji subjekt u Crnoj Gori, a duhovni i politički uticaj joj je iz dana u dan rastao. Između crkve i vlasti vladao je prećutan pakt o nenapadanju, odnosno podršci kada je ona vlasti bila najpotrebnija (sukob Mila i Momira, referendum). Kada je država rasprodala i uništila sve čime je raspolagala, odlučila je da „pritisne“ veoma bogatu crkvu radi otimanja dijela plijena, istu onu kojoj je davala šakom i kapom dok je imala. Usput je to vidjela kao odličnu kampanju za predstojeće lažne izbore, na koje će opozicija očigledno pristati, uprkos neusvajanju novog izbornog zakonodavstva i potpisu koji su stavili na Sporazum o budućnosti.

Tu se Đukanović, očigledno, preigrao, potcjenivši moć SPC i autoritet mitropolita Amfilohija. U igru se kao ispomoć morao uključiti Đukanovićev najbolji politički prijatelj Vučić i Demokratski front. Za sada su Mitropolija i Amfilohije veoma mudro odbili taj napad i imaju inicijativu, a prva kolatelarna šteta u toj bici je Demokratski front. I to je jedina dobra stvar za građane Crne Gore od ovih zbivanja, posebno za Srbe u Crnoj Gori koje je DF „štitio“ poslednje dvije decenije.

Ubrzo će, siguran sam, biti postignut neki kompromis između Đukanovića i crkve. Crkva će, mislim,  izaći kao pobjednik, ali će Đukanović pokušati da to predstavi kao svoju pobjedu.  Ionako velika moć Mitropolije i mitropolita Amfilohija će dobiti neslućene razmjere. U tom kompromisu, moguće je da SPC u Crnoj Gori postane potpuno autonomna od centrale u Beogradu, a mitropolit Amfilohije jedini poglavar sprsko-crnogorske crkve u Crnoj Gori. To bi bilo možda najbolje rješenje i za Đukanovića i za Mitropoliju, ali bi zacementiralo postojeće centre moći još dugi niz godina.

Mitropolit Mihajlo i CPC bi u tom slučaju bili potpuno odbačeni, nestali bi. Za to su sami krivi jer već odavno ih niko ozbiljan ne posmatra kao crkvu, već kao ispostavu vlasti bez ikakvog duhovnog i drugog autoriteta.

Pratite nas na Fejsbuku i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply