Kurdistan Irak – Amna Suraka ( Crveni zatvor)

Objavljeno: 14.01.2020, 20:57h

Piše: Afrika

Evo preživjesmo…

Skoro sam čula jednu lijepu izreku: Kada se slonovi igraju, nastradaće trava; Kada se slonovi biju, opet će nastradati trava… E imala sam osjećaj da će i dva slona, čika slon USA i čika slon Iran, da se zaigraju i da uniste ovo malo trave što je još ostalo.

Srećom, izgleda  da se neka Slonica pojavila i da im je odvukla pažnu.

Naravno, govorim o raketama iz Irana na Irak i o ubistvu Solimanija. Lično nisam doživjela i imala neki veći strah. Biće, mi smo navikli sa Balkana, da imamo malo akcije.

Iz sigurnosnih razloga sam istoga dana kada su rakete pogodile USA baze, napustila Erbil, i dobila mogućnost da vidim i drugi dio zemlje, put od Erbila do Silemani i sami grad, pa evo priče.

Ovaj tekst neće baš biti prijatan za oči, ali ni novija istorija ovih krajeva, negdje od ’80-tih, nije baš bila za poželjet.

Kurdistan ili Veliki Kurdistan smatra se teritorija gdje su većinsko stanovništvo Kurdi. To je jugoistocni dio Turske, poznat kao Sjeverni Kurdsitan; sjeverni dio Sirije, poznat kao Zapadni Kurdistan; sjever Iraka, poznat kao Južni Kurdistan i sjeverozapad Irana, poznat kao Istočni Kurdistan.

Irački Kurdistan je prvo dobio autnomiju 1970. godine i taj status je, da kažem, zadržan i potvrdjen 2005. Medjutim, iako su imali autonomiju, Kurdi baš i nisu mirno živjeli:  bili su mučeni, ugnjetavani od strane režima Sadama Huseina.

Mjesto u kojem su držani i mučeni politički zatvorenici se zvalo Amna Suraka (Crveni zatvor /Red Prison ) u Sulaymaniyah ili na kurdskom سلێمانی ,Silêmanî.

Amna Sumaka je služio kao centar Iračke obavještajne službe, Mukhabarat, na sjeveru zemlje. Bio je u funkciji od 1979. do 1991, kada je napadnut od strane Kurdish Peshmerga (naoružanih kurdskih boraca ) i oslobodjen od vlasti Ba’ath partije Sadama Husenia. Iračka obavještajna služba, Mukhabarat, je koristila  Amna Surak za mučenje i ubijanje političkih zatvorenika iz redova kurdskog naroda.

Prije nego što sam otišla da posjetim zatvor, pročitala sam par blogova i već tada me počela fatati jeza.

Približavam se zgradi. Stara zgrada od crvenih cigli je upečatljiva. Nisu je renovirali spolja. U dvorištu izloženi stari tenkovi, minobacači, teška artiljerija. U novijem dijelu muzeja, sale ispunjene fotografijama i imenima žrtava. Nema slobodnog mjesta ni na plafonu. Mnogi su nestali.

U startom dijelu zatvora… Uh… Šta da kažem? Užas.

Prvo što sam ugledala je mala ćelija u kojoj bi moglo stati par osoba, a bilo ih je nagurano na desetine. Zidovi ispisani zadnjih rječima zatvorenika. Fotografisala sam jedan dio gdje dječak ostavlja trag na zidu za svoju familju. Kaže: “Prepravili su moju godinu rodjenja da bih imao 18 godina i biću pogubljen.”

Ćelije u kojima su bile smještene žene… Bile su konstantno silovane. Neke su se u zatvoru i  porodile… Zatvorenici su stalno bili prisluskivani…

Hodam tim tamnim hodnicima, gledam te uske celije, sobe za mučenje. Bože, da l’ će se ikada čovječanstvo naučiti, da l’ će ikada nestati bolesni umovi?

Ja često znam da kažem da bi svako iz Evrope trebao poći do Afrike, ali one prave crne, da vidi život tamo, kako bi se bolje ponašao ovamo… E, pa, i ovakva mjesta se trebaju posjetiti da bi se naučilo, znalo i bolji bio!

Jedan čitavi paviljon posvećen je žrtvama genocida, poznatog kao al-Anfal kampanje nad Kurdima. Dogadjaj se zbio izmedju 1986. i 1989. Prema izvještajima Human Rights Watch, sistemski i namjerno je ubijeno najmanje 50.000, a moguce i oko 100.000 Kurda.

Za vrijeme Zalivskog rata (Gulf War) 1991, kurdska gerilska vojska, zvana Peshmerga, je podigla ustanak na sjeveru Iraka, sa namjerom da oslobodi zemlju od Huseinove kontrole, i tada je zatvor oslobodjen. I tako je ova zgrada horora postala muzej, da se ne zaboravi i da se ne ponovi.

Pratite nas na Fejsbuku i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply