Prosvjetni radnici žive na rate

Objavljeno: 22.12.2019, 15:29h

Ispovijest Branke Marković, koja 26 godina uči đake

Kolijevka kritičkog razmišljanja i odgovornog građanina je učionica. Međutim, danas su potcijenjeni i na društvenoj margini i kolijevka i onaj koji je ljulja.

Na ovaj zaključak navodi razgovor za PCNEN sa Brankom Marković, učiteljicom u podgoričkoj OŠ ,,Branko Božović“, koja kaže da je materijalni status prosvjetnih radnika poražavajući.

,,U septembru je prosječna plata u prosvjeti iznosila 485 eura, a prosječna plata na nivou države 516 eura. Potrošačka korpa je 642 eura. Prosvjetni radnici žive na rubu egzistencije, kupuju na rate, žive na rate. Moraju raditi dodatne poslove, pogotovo ako oba supružnika rade u prosvjeti’’, kažeMarković, koja 26 godina radi u školi.

Samohranim roditeljima koji rade u prosvjeti je još teže sa ovakvim primanjima, pogotovo ako žive kao podstanari, dodaje naša sagovornica.

Nezavodoljna je onim što za njih čini Sindikat prosvjete Crne Gore, koji bi trebao „da predstavlja oko 10.000 prosvjetnih radnika“.

„Kako nas oni predstavljaju? Tako što nam nude ljetovanja na rate, kupovinu garderobe na rate… Stambena zadruga takođe nudi stanove na rate. Jeste niža cijena nego drugdje, ali, opet, prosvjetni radnik sebi ne može priuštiti da mu rata za stan bude 250 – 300 eura…“, kaže Marković.

Nastavlja sa gorčinom u glasu.

„Oni se kao bore za naš materijalni status, a kako? Tako što evo 11 godina nije bilo povećanja plate. Ukinut je topli obrok, prevoz, regres, zimnica, sve je to bilo kada sam ja počela da radim prije 26 godina. Sve je to ukinuto i sad je to samo uračunato u platu. Znači ukinuto, pa onda puno smanjeno, i onda je to kao povišica plate. To nije povišica“, kaže Marković.

Branka je članica Prosvjetne zajednice Crne Gore i u Upravnom odboru je ovog udruženja koje je do sada organizovalo tri protesta na kojima se, nažalost, pojavilo veoma malo prosvjetnih radnika.

,,Iz moje škole niko, iako su kada sam došla svi čestitali. Ja sam im rekla da to nije samo za mene nego za sve nas, pitala ih čega ih je strah. Samo su ćutali. Vjerovatno se boje uprava…’’.

Marković kaže da se iz njenog primjera i primjera ostalih kolega iz pomenutog udruženja može vidjeti da prosvjetni radnici ne trebaju da se plaše aktivizma i da ne mogu ostati bez posla.

,,Nikad nisam imala nelagodnosti, niti od uprave; nikad me niko nije zvao na razgovor, niti mi je ko skrenuo pažnju. Svi su ogorčeni na sindikat, i svi mi daju neke predloge šta i kako, ali oni sami da nešto urade, to ne’’, kaže Marković.

Zakonom je zabranjeno prosvjetnim radnicima da štrajkuju, a Branka objašnjava i strahom za egzistenciju to što je teško podstaći njene koleginice i kolege na protest.

„Prosvjeta ćuti i dalje, ali nismo jedini“, kaže ona i kao podsticajan primjer navodi dugotrajni štrajk prosvjetara u Hrvatskoj.

Ona navodi i da njoj i mnogima u prosvjeti teže pada to što nemaju nekadašnji status i prestiž nego veću platu.

,,Mene više pogađa to necijenjenje od strane države, naroda, jednog dijela roditelja. Ima roditelja koji vrše pritisak i zbog ocjena. Dolazi tu i do sukoba verbalnih, čak i fizičkih nasrtaja. Mi nismo uopšte zaštićeni, dešavalo se i u mojoj školi. Pa šta se kaže? Ništa. Ćutite. Kada bismo makar imali službeno lice, potrebna nam je ta osoba tu.“

Ona koristi priliku da uporedi Crnu Goru i Srbiju kada je riječ o nagrađivanju prosvjetnih radnika.

„Dobijamo jubilarne nagrade, za 10, 20, 30 godina, pa to bude kao 100 eura, 150 eura, za radni staž. A u Srbiji, na primjer,to je 400 eura za 20 godina staža. Puno su im veće jubilarne nagrade“.

Marković kaže da u Crnoj Gori uglavnom nema nikakvih konkretnih podsticaja.

„Ne samo novčanih, nego čak kada dođu nadzornici, ne hvale se oni nastavnici koji u nastavi odrađuju sve kako treba i imaju im učenici bolje uspjehe. Više se hvale neki učitelji, nastavnici koji su bolji kao administrativni radnici – ko je bolje pisao zapisnike, pripreme“.

Administrativni radnici? Da, prosvjetni radnici imaju sve više administrativnih obaveza, objašnjava naša sagovornica.

,,Oni su nama nametnuli vođenje matične knjige, a to treba da radi sekretar škole. To je ranije bio njihov posao. Imamo dnevnik, elektronski dnevnik, pišemo izvještaj (nekadašnja svjedočanstva), vodimo matičnu knjigu. I onda su još uveli da svakog učenika opišemo karakterno svakog polugođa. Tada su se malo kolege bunile, da mi nismo psiholozi i da li smijemo davati karakterni opis djeteta, kako će reagovati roditelji i slično.“

Dodatni problem je što ne postoje odgovarajući uslovi za ispunjavanje tih administrativnih obaveza.

„Traže nam elektronske dnevnike, a imamo jedan kompjuter u školi na 70 – 80 nastavnika. Pritom, dnevnik se ne smije iznositi iz zgrade. Kada već traže elektronske dnevnike, svakom nastavniku bi trebalo da obezbijede računar ili lap top“, kaže Marković.

Ona žali što učenicima ne može da pruži više zbog nedostajućih uslova za rad. Napominje da škola u kojoj ona radi ima samo jedan projektor.

,,Ja djeci nemam šta da pružim osim što mogu kredom i sunđerom, ili od svog novca ili sa roditeljima nešto da nabavimo – neke plakate, hamer papire i slično. Ali, da ne ispadne sad sve katastrofalno, oni uživaju u tom kreativnom dijelu i nikada se roditelji nisu pobunili.“

Učiteljica Marković kaže i da Ministarstvo prosvjete izdvaja vrlo malo novca za obnove škola, pa se uprave moraju same snalaziti.

,,Neke škole nemaju dobro grijanje, nisu opremljene, imaju loše parkete. Što se tiče obnova škole, sve zavisi od toga kako se uprava snađe; nekad pomognu roditelji, nekad bivši učenici, nekad ambasade, firme… Nekad nam roditelji djece i okreče učionice.“

Naša sagovornica želi i „da se zna da se prosvjetni radnik nikad ništa ne pita“ kada se rade planovi, programi, bilo kakve izmjene. U svojoj školi i mogu nekako da utiču, ali se ne pitaju o tome „šta će se izučavati“.

,,Naš jedini kontakt s njima (Ministarstvo prosvjete) su Dani otvorenih vrata i slanje dopisa. Sve manje je i toga, jer nikad niko to nije ni pročitao a kamoli odgovorio. Prosto nas ne ispoštuju ni za odgovor.“

Učiteljica Marković kaže da je neophodan kontakt ljudi koji rade u školama i prosvjetnih vlasti, jer smatra da reforma nije uspjela.

Ona naglašava da djeca moraju biti u centru pažnje svih u sistemu obrazovanja i da je zbog toga neophodna saradnja  roditelja, nastavnika, Ministarstva i Zavoda za školstvo.

Jovana DAMJANOVIĆ

Pratite nas na Fejsbuku i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply