Nacionalni burek

Objavljeno: 20.11.2019, 08:49h

Piše: Ibrahim ČIKIĆ

Kako je nekada, ne tako davno, bilo sve drugačije. Komšija, preči od rođenog brata. Nije se imalo, ali zato nije bilo depresivnih i onih koji su pili sedative. Svaka prilika koristila se da se napravi neka šala, skeč, dosjetka…

Bahrudin i Redžep bili su prve komšije. Baro je radio kao vozač u šumskom preduzeću “Špiro Dacić“ a Redžo vodoinstalater u “Vunarskom kombinatu.“ RoBa boem, sevdalija i šaldžija a DžoRe umjetnik pjevanja i izvanredan harmonikaš.

I tako jednog dana, poslije radnog vremena, umjesto sokakom Baro udari preko komšijske bašče kući. Umoran, svo vrijeme bio u šumi, gladan kao vuk. Redžo isto tako tek stigao sa posla, domaćica postavila siniju, burek na sred sofre, rasol i turšiju. Proviri RoBa kroz pendžer i vidi dobru sofru, pokuca na džam i išaretom pokaza na – afijetolah. DžoRe skoči, otvori kanat i povika:

„Živa ti je majka, bujrum.“

Nije morao dva puta govoriti. Uđe komšija kod komšije, sjede za sofru, prekrsti noge, zasuka rukave i udari po bureku. Toliko je slatko jeo da Redžo i ostali ukućani gledajući kako sa merakom jede zaboraviše da i oni stave koji zalogaj u usta. Puče pita dok si rekao britva.

Gleda Redžo u praznu tepsiju i vrti glavom, ibreti se. Ne vjeruje vlastitim očima da je pojeo kompletnu pitu iz onolike “Demirli“ tepsije. Ustade Baro, teatralno se zahvali i krenu kući. Adet je da ga domaćin isprati, i prije nego zalupi vrata kroz smijeh reče:

“Vallahi Baro kad te drugi put zovnem za sofru, pričekaćeš.“

***

I mi smo imali komšije, prijatelje, kumove… Imali smo i radničke “sofre“ i “bureke“ na njima. Prolazili kroz komšijske “bašče“ i “avlije“ kao kroz svoje, bez kucanja i čekanja na graničnim prelazima.

A onda nam poturiše ligure nacionalizma, šovinizma i fašizma. Ogromna većina radnika samoupravljača imala je “đavola roditi“ da za državnu i fabričku sofru dovedu “Sloba slobodu”, njegove poslušnike i ostale republičke trabante.

Oslobodioci naroda poput skakavaca posjedoše za sofre, zasukaše rukave, prekrstiše noge i udariše baš po onima koji su ih doveli za sofre. Uvedoše ih u ničim izazvane “bratoubilačke“ ratove. Kako bi lakše vladali samozvane vođe naroda poslije potpisivanja “Dejtonskog“ sporazuma, ogradiše bašče i avlije tarabama. Od dojučerašnjih samoupravljača i radničke klase napraviše dobrovoljce, ratne invalide, socijalne slučajeve, robove i emigraciju.

Uz suho gori i sirovo, veli narodna. Poslije tri desetljeća “tamo njihove“ vladavine ne preostaje nam ništa drugo osim da bratski zapjevamo zeru izmijenjene čuvene Šantićeve stihove.

Odlazite odavde!… Sunce tuđeg neba

Ipak će bolje da vas grije;

Grki su ovdje zalogaji hljeba

Gdje kuma nemaš i gdje veze nije.

Od maćehe je lahko naći bolju?!

A maćeha vaša zemlja vam je ova;

Bacite pogled po državnom dobru

Svuda su imperije vaših predatora,

Za zemlju ovu oni behu divi

Uzori svijetli što nas pljačkat znaše.

U ovoj zemlji ostaneš li i ti,

Za njih ćeš dati vrelo krvi svoje.

Ko pusta grana, kad jesenja krila

Trgnu joj lisje i pokose ledom,

Bez njih bi majka domovina bila;

A majka plače za svojim čedom.

Ne dajte suzi da joj s oka leti

Odlazite odavde!… Sunce tuđeg neba,

Ipak će bolje da vas grije;

Grki su ovdje zalogaji hljeba,

Gdje kuma nemaš i gdje veze nije!

Pratite nas na Fejsbuku i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]