La vie en rose

Objavljeno: 15.11.2019, 08:03h

Piše: Ibrahim ČIKIĆ

Poslije AB revolucije i rušenja ”jagnjećih brigada“ prvo javno obraćanje aktuelnog gospodara Crne Gore u sali SO Bijelo Polje. Sala puna, stoji se, nemaš kud šibice baciti. Dojučerašnji komunisti promijenili dresove, zauzimaju startne pozicije za višedecenijsku vladavinu.

Vidi Rešo kako se oko budućeg premijera vrzmaju likovi od zla oca i od gore majke i kuda su krenula državna kola, vrti glavom i čeka priliku. Govor završen, aplauz, dozvoljavaju pitanja.

Rešo će: „Dobro, druže Milo, reci ti meni kako da bez pasoša prebacim dvije koze od tetke iz Brodareva do Bijelog Polja? Čini mi se da je došlo vrijeme da će onaj ko bude imao kozu biti hadžija, a ko bude imao dvije hadžija i po. Ja nemam zuba da jedem korijenje, pa brinem.“

***

Samo par godina poslije ovog događaja, iako živi u najužem centru grada, Rešo kupi nekoliko koza i ovaca. I tako jednoga dana Rešine koze obrstiše vinovu lozu komšije Patlje. Zagalamio komšija na komšiju. Ipak,  Rešad je stari vuk i čaršijski mangup. Ne želi svađu. Naprotiv, koristi situaciju da nasmije okupljene prijatelje. Ide u pravcu koza, širi ruke, grli životinje i plačljivim glasom zapjeva:

„Drage moje kozice,

ne brstite Patljine lozice.”

***

Te godine je bila žestoka zima. Pao snijeg u novembru i nije se dizao do marta. Žao Reši da mu hajvan mjesecima gleda samo u snijeg i jede sijeno te ode kod džidžara i kupi nekoliko naočala.  Neka umjesto snijega i sijena misle da je zelena trava, odgovarao bi znatiželjnima dok bi se ibretili kada bi vidjeli zelene sunčanice na njegovoj stoci.

***

Reše više nema među nama. I nas je kao Rešine koze i ovce početkom devedesetih zahvatila žestoka ”zima i snijeg“ tako da proljeća nismo vidjeli decenijama. Narode, nema nam druge. Još nije kasno za emigraciju  u neku od zemalja EU ili da kupimo original MONSTAT naočale i tako zakoračimo u   – La vie en rose.

Pratite nas na Fejsbuku i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply

  1. Izložba “Stećci”

    Centar za kulturu Danilovgrad u saradnji sa NVO “Dobro Drvo” domaćin je bio izložbe fotografija i minijatura “Stećci” 12.12.2012. u 19 sati. Najveći dio izložbe činile su fotografije i minijature koje je priredila NU Nova Akropola iz Sarajeva uz podršku Federalnog ministarstva za turizam i okoliš Bosne i Hercegovine. Uz pomenute fotografija stećaka sa područja Bosne i Hercegovine drugi dio izložbe čine i tri panoa fotografija stećaka iz Crne Gore, uglavnomsa područja Pive, Nikšića i unikatno spomen obilježje iz Danilovgrada (Kujave) koje su priredile Zorica Mandić i Mirjana Marković. Ova zajednička izložba je podržana od strane Regionalne alijanse za društveni i kulturni razvoj ruralnih područja i zajednica manjih od 10.000 stanovnika “Right to village”. Izložbom se želi istaknuti vrijednost stećaka kao dijela našeg kulturnog naslijeđa i potaknuti svjesniji i odgovorniji odnos prema njima. Naša želja je da podstaknemo i autore sa prostora Crne Gore za instaliranje stalne izložbe fotografija stećaka. Takođe, ovim projektom se dala podrška i motivacija istraživanju i zaštiti ovog kulturnog nasljeđa na području opštine Danilovgrad i Crne Gore uopšte. S druge strane valorizacija ovakvog kulturnog nasljeđa doprinosi razvoju ruralnih područja na kojima se oni u najvećem broju i nalaze. Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Srbija i Crna Gora, odnosno njihova Ministarstva za kulturu, udruženim snagama nominovale srednjovekovne nadgrobne spomenike poznate pod nazivom “Stećci” (mramorovi, biljezi, kami, mašeti) za upis u “Listu svetske baštine” UNESKO. Ovu inicijativu podržala je i Kancelarija u Veneciji UNESKO.

  2. “”Mnogo puta sam počinjao da Vam pišem”, kaže genijalni ruski mislilac Pavle Florenski u svom pismu jednom od bliskih prijatelja, “i isto toliko puta prestajao sa pisanjem. Neobično bi mi se htjelo da budem u opštenju sa Vama, produžuje on, ali Vam ne pisah (čak i sad ne pišem ono što bih htjeo), jer je mojim životom zavladala neka neizrecivost, i to do te mjere da čak ni za samog sebe ne nalazim riječi, da u njih smjestim svoje unutarnje biće. Samo mi je jedno jasno: svud nekakvi tamni zidovi, udari ako hoćeš i glavom o njih, i opet ni rupicu otvoriti nećeš.

    Od nauke i filosofije, i njima sličnih stvari, već odavno sam digao ruke, i prestao da smatram da su one “sve”. Upravo tada sam počeo da nazirem, da je smisao i cilj našeg podviga i truda – opštenje sa ličnošću: ne u “djelatnoj ljubavi” i ne u “služenju bližnjem” (ni na to nijesam gledao i ne gledam kao na “sve”), nego u dodiru gole duše sa golom dušom. Ako postoji mogućnost da čovjek postigne nešto pozitivno, to se može desiti samo u takvom dodiru i kroz takvo sjedinjenje, u kome bi bar dva čovjeka shvatili jedan drugoga na svagda i do kraja. Samo u takvom dodiru oni se mogu jedan drugom otkriti kao beskrajnost. Uvidio sam da je takvo jedinstvo – osnova svega, i da je ono postulat cjelokupnog života. No da li je ono ostvarljivo? – To je za mene sudbinsko pitanje. I, premda u izvjesnim momentima ono (jedinstvo) izgleda puna stvarnost, u drugim opet – ono iščezava bespovratno, ostavljajući iza sebe granice i provalije među ličnostima. Tada izgleda, da svi napori da se one premoste, ostaju tužna i besmislena ljudska muka… Čovjeku nije potreban prijatelj, pa ma on bio genije, on se ne nuždava u umnim, prefinjenim i finim odnosima, njemu je potreban jednostavno Drug, i topli, cjelosno ljudski odnosi, takvi odnosi, kada daju sebe, a ne svoje, i uzimaju mene, a ne moje. Da li je to moguće? Ako nije, onda se sav život obvija bezizlazno mračnim pokrivalom, zato što bez toga postaje nemoguće i bilo kakvo stvaralaštvo i djelatnost. Jer “djela” sama za sebe, neosvetljena ličnim odnosima, izgledaju mi isuviše nepotrebna. Sva “djela” imaju za mene samo simvoličku vrijednost, tj. ukoliko ona izražavaju i služe ličnom opštenju, ne unutrašnjem savezu.

    Može biti, s filosofske i književne tačke gledišta, ja ovog momenta govorim suviše naivno i površno. Ali kad život iščezava, čovjeku nije do “dubina”, i kad se ne bavi ničim od onoga što je jedino na potrebu. Ja ne želim “dubine”, ne treba mi književnost, ne trebaju mi “djela” i stvaralaštvo, iako bih možda mogao da dam nešto genijalno. Apsolutna vrijednost, poznanje Boga, ne zavisi od nas, ono se ne sreće “kroz ogledalo u zagonetci” – u nemirnom kolovratu simvola poezije i filosofije; a nama trebaju ne stidljivi osmjesi Mudrosti, no – sve ili ništa! Dodirnuti Boga rukom, ako je to moguće, – mislim da je moguće samo kroz dušu drugoga, Druga; i time sve ispuniti saznanjem stabilnosti, uhvatiti se rukom za “mišicu Silnoga”… Ostalo će sve biti blagosloveno, sveto, dobro, ali ne sada nego tada…””

    Osnovi pravoslavnog vaspitanja, Amfilohije Radović