Berlinski i ‘naši’ zidovi

Objavljeno: 10.11.2019, 09:44h

Piše: Ibrahim ČIKIĆ

Tridesetogodišnjica rušenja Berlinskog zida vrati me u daleku 1976-tu godinu. Te godine sam zbog povrede oka i neuspješne operacije u Beogradu krajem januara, skupa sa amidžom Jahom iz Bijelog Polja, autobusom pošao za Beograd, a onda vozom za istočni Berlin. Na željezničkoj stanici čekao nas je lično šef vojne misije SFRJ, drug Zvonko Plećaš, i preko graničnog prelaza Checpoint Charlie odveo u zapadni Berlin, pravac Očna klinika prof. Dr. Zelner.

Ostao sam tri puna mjeseca, imao sedam operacija na lijevom i dvije na desnom oku. Ni jedna nije bila kraća od sedam časova u totalnoj anesteziji. Otišao sa 76 a izašao sa 50 kg.  Svakog petka, lično drug Zvonko bi mi dolazio u posjetu i tom prilikom donosio nekoliko pari veša, četkicu za zube, kaladont, pidžamu i 50 DM džeparaca.

Bolnica u kojoj sam ležao bila je otvorenog tipa. Poslije operacije mogao sam samo tri dana ležati u krevetu, a onda bi svakog sljedećeg dana do nove operacije obavezno medicinska sestra morala da me izvede dva sata u šetnju gradom ili ogromnim bolničkim parkom, jezerom i zoo vrtom.

Naravno, subotom i nedeljom dolazili bi gastarbajteri rodom iz BP i odvodili me, u većini slučajeva, u ruski dio grada na ručak ili večeru, pošto je tamo bilo mnogo jeftinije. Sjećam se, kada bi trebalo platiti račun, da su Švabe u oba dijela grada, kada bi vidjeli da smo Jugosloveni često umjesto maraka, tražili dinare. A tek kada bi vidjeli naše pasoše, nudili su nam i po 10 000 DM za njih. Iako u bolnici, doista ja sam bio pravi gospodin, čak i za njemačke industrijalce koji su ležali sa mnom na klinici. Za razliku od njih, ja sam imao svakodnevne posjete i posebnu pažnju bolničkog osoblja.

Vratila me sestra kao pratilac direktnom avio linijom Istočni Berlin – Zagreb – Titograd. Iako je prije polaska od Zavoda za osiguranje radnika dobila novac za putovanje, razliku u obračunu preliminarnih i stvarnih putnih troškova uz odgovarajuće račune i karte dobili smo u roku od nekoliko dana. Ovo bi bio telegrafski izvještaj jedne od najtežih i najdramatičnijih životnih utakmica u mom životu, ako bih zanemario po zlu čuvenu policijsku akciju “Lim.“

***

Tako je bilo nekada, a kako nam je sada znate i nema potrebe o tome pisati. A što se tiče zidova, Njemci su svoj davno srušili a mi iz dana u dan podižemo nove i utvrđujemo stare. Ipak, jednoga dana i mi ćemo morati srušiti „naše.“ Sve ima početak i kraj. Nema frke nema rata dok ne udari brat na brata. Ko preživi pričat će.

Pratite nas na Fejsbuku i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply