Lobisti i lobiranje tek treba da postanu realnost i uobičajena praksa

Objavljeno: 14.10.2019, 19:28h

Jelena Pavićević: Po mojoj trenutnoj procjeni, u Crnoj Gori bi nesmetano moglo da radi, najmanje 100 lobista.

Zakon o lobiranju u Crnoj Gori usvojen je i stupio je na snagu krajem 2014. godine, ali o lobiranju se od tada govori malo ili nimalo.

Je li i taj zakon mrtvo slovo na papiru, pitali smo Jelenu Pavićević, izvršnu direktoricu Benefit Communications i prvu registrovanu lobistkinju u Crnoj Gori?

Jelena PAVIĆEVIĆ: Više nije. Zakon je, tri godine nakon usvajanja i stupanja na snagu, počeo da zaživljava, registrovanjem prvih lobista, upoznavanjem pojedinih predstavnika zakonodavne i izvršne vlasti sa tom činjenicom, kao i prvim lobističkim predmetima koji su u pripremi.

Sve se odvija sporo, čemu doprinosi više faktora. Prije svega, Agencija  za sprječavanje korupcije, kao nadležna institucija za poslove lobiranja, nije dovoljno jasno i kontinuirano, predstavljala javnosti djelatnost lobiranja, niti je u potrebnoj mjeri, pripremila državnu upravu za te poslove. Samo se sporadično, u vidu oglasne kampanje i rijetkih medijskih objava, javnost srela sa pojmom lobiranja, bez jasne predstave o tome šta lobiranje znači. Lobiranje, još uvijek, nije objašnjeno ni stručnoj ni laičkoj javnosti, dok se o suštini, svrsi i procedurama lobiranja, uopšte nije govorilo u javnosti. Rijetki su organi i pojedinci u okviru zakonodavne i izvršne vlasti na svim nivoima, koji prepoznaju značaj, suštinu, proces i perspektivu lobiranja.

U grupu faktora koji usporavaju razvoj lobiranja, spada i to da državna uprava, tačnije, zakonodavna i izvršna vlast na svim nivoima i druga pravna lica koja vrše javna ovlašćenja, u lobiranju, još uvijek, ne prepoznaje snažan mehanizam protiv korupcije i ne daje mu na značaju u svojoj komunikaciji, posebno kada se radi o poglavljima 23. i 24, već,  i dalje, za sebe dominantno  zadržavaju  pravo na iniciranje i izmjenu propisa i opštih akata, osim što se u manjem broju slučajeva, to dešavalo kao rezultat i pojedinih građanskih inicijativa.

Mediji, takođe, nisu pokazali inicijativu za opsežnijim bavljenjem ovom temom, na način da se razjasne sve nedoumice i da proces lobiranja bude objašnjen i prihvaćen. Sav teret pojašnjenja lobiranja i etabliranja te neophodne i efikasne profesije, koja je istovremeno i EU standard,  će pasti na lobiste. To će svakako biti dug proces, ali će se najbolje shvatiti i prihvatiti, kroz konkretne lobističke predmete.

SAV TERET POJAŠNJENJA LOBIRANJA I ETABLIRANJA TE NEOPHODNE I EFIKASNE PROFESIJE, KOJA JE ISTOVREMENO I EU STANDARD,  ĆE PASTI NA LOBISTE. TO ĆE SVAKAKO BITI DUG PROCES, ALI ĆE SE NAJBOLJE SHVATITI I PRIHVATITI, KROZ KONKRETNE LOBISTIČKE PREDMETE.

U svakom slučaju, na kraju ovog odgovora, treba objasniti da je lobiranje svaka vrsta zakonitog , transparentnog i etičnog pritiska, koji lobista, direktno ili preko javnosti i medija, vrši na izvršnu i zakonodavnu vlast, na svim nivoima, kao i na druga pravna lica koja vrše javna ovlašćenja, u cilju donošenja, izmjene ili poboljšanja propisa i drugih opštih akata iz njihove nadležnosti, a za interes naručioca lobiranja.

Ako je lobiranje ozakonjeno, znači li to da je svaka druga aktivnost slična lobiranju, a koja se obavlja mimo propisane procedure, nezakonita i time podliježe određenim sankcijama, kao i svaka ilegalna rabota?

Ne, to ne znači to. Inicijative za izmjene propisa i dugih opštih akata, može dati bilo ko. Osim predstavnika izvršne i zakonodavne vlasti i organa koji vrše javna ovlašćenja, inicijative mogu krenuti i  od poslovnih udruženja, poput npr. AmCham-a ili Vijeća stranih investitora, preko domaćih poslovnih i građanskih udruženja do pojedinaca i kompanija. Te aktivnosti su uobičajene, dozvoljene i liče na lobiranje, iako, po zakonu, ne spadaju u lobiranje.

Šta ih razlikuje? 

Takve aktivnosti su neformalnog karaktera, jer nemaju obavezu evidentiranja kod nadležne institucije i zbog toga namaju dovoljnu  transparentnost i objektivnost za javno mnjenje. Javnost ovakve aktivnosti  poistovjećuje sa pojedinačnim interesima onih koji ih predlažu i često, zbog toga, ostanu nejasne i stručnoj i opštoj javnosti.

Takođe, kod ovakvih aktivnosti se odgovornost inicijativa za izmjenu propisa i opštih akata preliva na grupu, što cijeli proces, ponekad, čini nedovoljno fokusiranim i neefikasnim.  Ti procesi obično dugo traju i za njihovo okončanje, u smislu donošenja ili izmjena propisa i opštih akata, često niko od donosioca odluka u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti, ne želi da preuzme odgovornost, pa se takve inicijative nerijetko odlažu ili odbaciju.

Isto tako, ako neki predstavnik u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti ili organu koji vrši javna ovlašćenja izađe u susret pojedinim inicijativama za izmjenu nekih odluka i rješenja, postoji mogućnost da je to uradio nedovoljno transparentno ili zloupotrebljavajući službeni položaj, a za interes inicijatora.

Kako god uzeli da upoređujemo, kod aktivnosti koje liče na lobiranje, često se troši  puno resursa, vremena, energije, znanja, novca, a da se ne postigne efekat izmjene propisa ili opštih akata ili se ne postigne dovoljno dobar efekat da se, bar, stekne razumijevanje i naklonost javnosti.  U svemu tome, javnost nema jasnu predstavu o tome zašto se neka zakonska ili pozakonska rješenja mijenjaju i često vjeruje da se tu radi samo o pojedinačnim interesima, koji su u suprotnosti sa javnim interesom.

KOD LOBIRANJA JE SVE JASNO I TRANSPARENTNO. LOBISTI, DOK RADE ZA NARUČIOCA LOBIRANJA, PARALELNO IZNOSE ARGUMENTACIJU I DONOSIOCIMA ODLUKA U ZAKONODAVNOJ I IZVRŠNOJ VLASTI, S JEDNE STRANE,  I JAVNOSTI, SA DRUGE STRANE. POKAZUJU SVOJE LICE I SVE ZA ŠTA SE ZALAŽU, SPREMNI SU DA OBJASNE I OBRAZLOŽE.

To ne mora biti u suprotnosti sa javnim interesom, ali često, ispred inicijatora za izmjene zakona i podzakonskih akata, vi nemate fokusirane, argumentovane i jasne stavove, zbog kojih bi i javnost, u najširem smislu, shvatala i podržavala te izmjene, a zakonodavna i izvršna vlast, prihvatila pritisak javnosti kao mjerodavan. Naravno, i kod ovakvih inicijativa ima onih koje se uspješno završe, postizanjem cilja onoga ko je te izmjene inicirao.

Međutim, kod lobiranja je sve jasno i transparentno. Lobisti, dok rade za naručioca lobiranja, paralelno iznose argumentaciju i donosiocima odluka u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti, s jedne strane,  i javnosti, sa druge strane. Pokazuju svoje lice i sve za šta se zalažu, spremni su da objasne i obrazlože. Na kraju, a što je najvažnije kao odgovor na ovo pitanje, sve što rade i preduzimaju lobisti, evidentira se kod Agencije za sprječavanje korupcije, kao nadležne institucije.

Vi ste prva registrovana lobistkinja u Crnoj Gori, a registovali ste se tek krajem 2017. godine. Koliko ste dugo imali monopolsku poziciju?

Kratko, jer se u međuvremenu registrovalo još lobista, što je odlično, i nadam se da će biti aktivni i da će ih biti sve više. Takođe, Zakon o lobiranju omogućava i stranim državljanima da obavljaju poslove lobiranja u Crnoj Gori ukoliko su registrovani i u svojoj zemlji, tako da se i tu otvara prostor. Po mojoj trenutnoj procjeni, u Crnoj Gori bi nesmetano moglo da radi, najmanje 100 lobista, s  obzirom na razne izazove, smetnje, prevaziđenosti, neusaglašenosti, nejasnoće ili nelogičnosti, u zakonskoj i podzakonskoj regulativi.

Monopoloska pozicija, kao ni u jednoj profesiji, nije prednost, već velika mana, koja tu profesiju ne čini dovoljno vidljivom, potrebnom i primjenjiivom.

Što je više profesionalaca iz neke oblasti prisutno, to su  informacije o toj oblasti zastupljenije, javnost je bolje upoznata, a stručna javnost je u obavezi da je primjenjuje. Tako neka praksa dobija na značaju, jer se uspostavljaju procedure i pravila, a svrha tih profesija je demistifikovana. Samim tim,  stvara se i potražnja za određenim uslugama. Nadam se da će tako biti i sa lobistima i lobiranjem.

Iako je Zakonom o lobiranju propisano da registar lobista bude javan, na sajtu Agencije za sprječavanje korupcije nema toga dokumenta. Doduše, postoji mogućnost da provjerim da li ste vi lobistkinja, jer ste mi to rekli, ali ne i da vidim ko su vaše koleginice i kolege. (https://www.antikorupcija.me/me/registri/)

Do svih podataka u javnim registrima, koji se nalaze na sajtu Agencije za spriječavanje korupcije, dolazi se pretragom po zadatom pojmu, što im ne umanjuje javnost, ali umanjuje vidljivost i lakšu dostupnost određenih informacija. Primjera radi, da bilo ko želi da angažuje nekog lobistu, teško će na sajtu Agencije za spriječavanje korupcije saznati nešto o tome, a kamoli odlučiti koga da angažuje.

Dakle, potpuno smo nevidljivi, ali vjerujem da će se to promijeniti i da je to više stvar softverskog rješenja koju treba unaprijediti.

Laička pamet je ozakonjenje lobiranja doživjela kao ozakonjenje korupcije. Koji je najsnažniji argument da se razuvjeri takva pamet?

Tačno je da o lobiranju postoji potpuna predrasuda, ali ne samo među laicima, već i među mnogima koji su, kao pripadnici zakonodavne i izvršne vlasti, u obavezi da se informišu o lobističkoj profesiji, a da  Zakon o lobiranju primjenjuju u praksi.

Najsnažniji argument da se o lobiranju govori kao o poželjnoj, transparentnoj i etičnoj profesiji, jeste ”načelo javnog interesa” koje predviđa i naš Zakon o lobiranju, što,  jednostavno objašnjeno, znači da nijedan predmet lobiranja ne smije biti u suprotnosti sa javnim interesom. Sad može da uslijedi pitanje ”šta je javni interes?”,

ali za taj dio, lobista je svakako u obavezi da argumentima, elaboracijama i ekspertizama dokazuje i objašnjava javnosti da određena zakonska ili podzakonska izmjena može biti i u javnom interesu, odnosno, da ne šteti javnom interesu, ukoliko koristi interesima pojedinaca ili grupa. Nekada će takvu argumentaciju biti  dovoljno objasniti pred stručnim krugovima, ali će, sigurna sam, češća sutacija biti da će se to morati argumentovati pred javnošću, putem medija.

Drugi, takođe snažan argument, jeste obaveza lobiste da o svim ključnim informacijama obavještava nadležnu instituciju i ostavlja ”za sobom” materijalne dokaze.

Kao treći snažan argument bih navela da je lobiranje, zapravo, najsnažniji i najefikasniji način borbe protiv korpcije, i da su ga tako pozicionirale i najveće demokratije na svijetu, kojima su upravo lobistički poslovi olakšali izazove jasne argumentacije, etičnosti i transparentnosti u odlučivanju između pojedinačnog i javnog interesa.

U Zakonu o lobiranju, u čl. 8, kaže se da “lobiranjem ne smiju nastati štetne posljedice po javni interes”. Kako se unaprijed može znati da se neka aktivnost neće izvrgnuti u nešto što će štetiti javnom interesu?

Primjera radi, da vas je Ministarstvo odbrane angažovalo da lobirate za gradnju vojnog poligona na planini Sinjajevini, kako se može unaprijed znati da to neće štetiti javnom interesu, posebno u svijetlu činjenice da je veliki broj građana/građanki Crne Gore uvjeren da je militarizacija ove planine u suprotnosti sa javnim ineresom?

Dobro je da ste naveli ovakav primjer na kojem možemo objasniti i šta u njemu nije moguće.

Prvo, dio zakonodavne, odnosno izvršne vlasti, u ovom slučaju Ministarstvo odbrane, ne može biti naručilac lobiranja, jer je  izvršna  vlast ta koja inicira zakonska rješenja i promjene i donosi sva opšta akta iz svoje nadležnosti, dok zakonodavna vlast usvaja zakonska rješenja i izmjene,  pa to mogu raditi i bez lobista. Jednostavno rečeno, to je njihov posao.

Drugo, sama gradnja bilo čega odnosno protivljenje gradnji, ne može biti predmet lobiranja ( osim u žargonskom smislu ), već predmet lobiranja mogu biti samo zakonska i podzakonska akta, koja regulišu određenu oblast ili inicijative, procedure i postupke.

Kako bih odgovorila na ovo pitanje, možemo reći da je za očekivati da će Ministarstvo odbrane, kao dio izvršne vlasti, nastojati da reguliše i sprovede sve zacrtane aktivnosti, posebno one na koje ih obavezuju EU standardi i članstvo u NATO alijansi i da mu, u tim nastojanjima, nije potrebna nikakva logistika. Međutim, negodovanje javnosti se može pojaviti kao smetnja. Zato je dobro da Ministarstvo odbrane ima spremne stručne elaboracije i mišljenje eksperata za sve svoje aktivnosti zbog kojih javnost može negativno reagovati i insistirati na tome da je ili da može biti ugrožen javni interes.

Međutim, na koji način, na ovom primjeru, teoretski mogu biti angažovani lobisti? Npr. pretpostavimo da Ministarstvo odbrane potpiše ugovor o gradnji vojnog poligona sa ”NN” izvođačem radova i da se krene sa pripremom terena, a da dio javnosti počne da ometa radove i da šalje poruke, preko medija, o ugrožavanju javnog interesa,  dok npr. izvršna vlast u lokalnoj zajednici donose neka ”ometajuća” rješenja za nastavak radova. Izvođač radova, da ne bi imao finansijske gubitke i gubitak reputacije, može imati interes i angažovati lobiste, koji će cijeli proces objašnjavati pred javnošću, koristeći moguća zakonska sredstva  u interesu izvođača radova, ali sve u cilju donošenja propisa ili akata koji će zaštiti izvođača i omogućiti nesmetano izvođenje radova.  U tom slučaju, lobisti bi morali da znaju, na osnovu relevantnih analiza, ekspertiza i uporednih praksi, da gradnja vojnog poligona neće narušiti javni interes, ali i da lično vjeruju u ispravnost svog postupanja, kako bi bili usaglašeni između interesa izvođača radova-naručioca lobiranja i svojih aktivnosti.

KAO TREĆI SNAŽAN ARGUMENT BIH NAVELA DA JE LOBIRANJE, ZAPRAVO, NAJSNAŽNIJI I NAJEFIKASNIJI NAČIN BORBE PROTIV KORPCIJE, I DA SU GA TAKO POZICIONIRALE I NAJVEĆE DEMOKRATIJE NA SVIJETU, KOJIMA SU UPRAVO LOBISTIČKI POSLOVI OLAKŠALI IZAZOVE JASNE ARGUMENTACIJE, ETIČNOSTI I TRANSPARENTNOSTI U ODLUČIVANJU IZMEĐU POJEDINAČNOG I JAVNOG INTERESA.

Isto tako, lobiste može angažovati neka NVO koja podržava razvoj Crne Gore kao pripadnice NATO alijanse, ukoliko sama nema jak uticaj na donosioce odluka u lokalnoj zajednici, odnosno na javnost. Takođe, u navedenom primjeru, lobiste može angažovati pojedinac ili grupa građana, koji imaju neki interes da spriječe gradnju vojnog poligona i, u tom smislu, izmijene postojeća već donešena rješenja i odluke, kojim je ta gradnja omogućena. U ovom slučaju, lobisti bi morali da argumentovano potvrđuju da gradnja vojnog poligona ima štetne implikacije na javni interes i da za to imaju relevantne ekspertske tvrdnje, dokaze i primjere uporedne prakse. Takođe, lobisti bi, u ovom slučaju, morali da imaju i lično uvjerenje da gradnja vojnog poligona može da šteti javnom interesu, kako bi u potpunosti bili posvećeni da to i dokažu.

Zakon o lobiranju popisuje da aktivnosti u obavljanju djelatnosti lobiranja budu javne. Znači li to da onaj ko lobira mora obavijestiti javnost o onome što čini, kako bi javnost mogla da procijeni da li će lobiranjem biti nanesena šteta javnom interesu?

 Tako je. Kao što sam već navela, lobista je u zakonskoj obavezi da obavještava i Agenciju za spriječavanje korupcije i javnost, o svim ključnim činjenicama u vezi sa konkretnim lobističkim poslom. Postupak lobiranja čini javnim i ” lobirano lice”. To je, po  Zakonu o lobiranju, svaka ovlašćena osoba za kontakte s lobistom, ispred zakonodavne i izvršne vlasti, odnosno organa koji obavlja djelatnost od javnog interesa, koju lobista kontaktira u vezi sa nekim lobističkim poslom, tj, inicijativom, koje je dužno da, u pismenoj zabilješci, obavijesti Agenciju za sprječavanje korupcije o razlozima zbog kojeg ga je lobista kontaktirao. Takođe, lobiranje čini javnim i zakonska obaveza lobiste da, na godišnjem nivou, podnosi zbirni izvještaj svojih lobističkih poslova.

Zamolio bih Vas da navedete neki ilustrativan primjer lobiranja u javnom interesu

Važno je naglasiti da se pomaci u svim razvijenim društvima nisu dešavali sami od sebe, već, između ostalog, snažnom i dugotrajnom borbom lobističkih grupa, koje su preko javnosti i medija, a na inicijativu nekih pametnih, progresivnih, hrabrih i realnih ljudi,  uspijevale da postignu donošenje zahtjevanih propisa.  U suprotnom, i ta bi društva ostala zatvorena u sopstvenim političkim trvenjima i ekonomski slaba, da u svoj svakodnevni politički život nisu uveli institut lobiranja i tako političku elitu stavili u poziciju da sasluša one koji, mnogo toga, spolja, vide bolje od političara, a istovremeno, imaju kredibilitet i jasan interes da to i objasne.

Kako lobiranje u svijetu živi dugo, posebno u centrima kakvi su Washington i Bruxelles, bezbroj je primjera lobiranja u javnom interesu. Od ostvarivanja ljudskih prava do ekološki održivih sistema, od razvoja kulturnih politika do integrisanja manjina, od regulisanja inovacija do podsticanja preduzetništva, sve su to primjeri lobističkih aktivnosti, zahvaljujući kojima su određena društva civilizacijski napredovala, ekonomski postajala razvijenija, a politički zrelija. Kao što možemo pretpostaviti, svi ovi primjeri lobiističkih aktivnosti su imali svoje velike otpore, brojne protivnike i lobističke suparnike, koji su takođe smatrali da zagovaraju javni interes.

SVAKI LOBISTIČKI POSAO, OSIM ŠTO JE INICIRAN OD STRANE NARUČIOCA LOBIRANJA I U NJEGOVOM JE INTERESU, TREBA BITI I U JAVNOM INTERESU, ODNOSNO, NE SMIJE ŠTETIT JAVNOM INTERESU.

Nekima je javni interes bio konzervativizam, nekima liberalizam, nekima je javni interes bila industrijalizacija, a nekima mali biznisi, nekima je javni interes naoružanje, a nekima obrazovanje, nekima je javni interes besplatno zdravstvo, a nekima privatno zdravstvo, nekima je javni interes da budu etnički čisto društvo, a nekim da se izmiješaju.

Treba razumjeti da su interesne grupe mnogobrojne, svuda u svijetu. One postoje u svim sferama društva i svaka od njih ima svoje pristalice i svoje oponente. Nema te odluke i tog rješenja, na bilo kojoj tački svijeta, oko kojeg je saglasna cjelokupna javnost neke države. Zbog toga, važno je naglasiti da kada se govori o javnom interesu, misli se na većinski interes, odnosno na ono što bi bilo optimalno ili korisno rješenje za većinu. Svaki lobistički posao, osim što je iniciran od strane naručioca lobiranja i u njegovom je interesu, treba biti i u javnom interesu, odnosno, ne smije štetit javnom interesu. Zapravo, naručilac lobiranja je samo neko ko promišlja i spreman je da plati lobistu, da bi se određeni propisi poboljšali na zadovoljstvo većine.

Iako i među lobistima postoje izuzeci, kao i u svakoj profesiji, ono što je ipak za njih karakteristično jeste da su to ljudi sa velikim životnim i profesionalnim iskustvom, integritetom i kredibilitetom, kojima se vjeruje i koji svom poslu pristupaju sa aspekta ogromne odgovornosti, koju su spremni da preuzmu za svaku svoju inicijativu.

Priželjkujem da, i na ovim prostorima, lobisti i lobiranje, u svom formalnom tj.zakonskom izdanju, postanu realnost i uobičajena praksa.

Duško Vuković

Pratite nas na Fejsbuku i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply

Blogovi

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register