Ove godine, u studiji pod nazivom “Da li bi mi neko pomogao?”, Ričard Filpot i njegovi saradnici prikupili su mnošto materijala sa nadzornih kamera iz urbanih područja u gradovima tri zemlje i ustanovili da u 9 do 10 incidenata, barem jedan posmatrač uradi nešto sa namjerom da pomogne. Osim toga, što je više posmatrača prisutno, veća je šansa da će barem jedan priskočiti u pomoć.

Ovo opsežno naturalističko istraživanje pobudilo je ozbiljne sumnje u to da je apatija posmatrača nešto što je očekivano.

Gradovi koji su bili dio ovog istraživanja su Amsterdam (Holandija), Kejp Taun (Južna Afrika) i Lankaster (Ujedinjeno Kraljevstvo). Kamere su nadzirale gradske centre za zabavu i centralne poslovne oblasti, posebno lokacije kao što su prostori ispred prodavnica, parkovi i trgovi.

Istraživači su počeli sa proučavanjem 1.225 video snimaka ”agresivnosti u javnom prostoru koja je sadržala neki nivo konflikta – od najblažih nesuglasica do teškog fizičkog nasilja”.

Na osnovu nekoliko kriterijuma, istraživači su uzorak sveli na 209 video snimaka. U kriterijume su spadala pitanja kao što su da li je na mjestu incidenta bilo policije ili hitne pomoći, da li je bilo drugih ozbiljnih incidenata poput pljačke ili dilovanja droge, kao i da li video snimak ima dovoljno tehničkog kvaliteta za bihejvioralno kodiranje.

Kako bi izmjerili pomagačko ponašanje, pomagač je morao da djela u pravcu napadača ili žrtve, sa namjerom da ublaži konflikt. Pomagački gestovi uključivali su gestikulaciju umirivanja, smirujuće dodirivanje, sprečavanje konflikta između žrtve i napadača, držanje, guranje ili odvlačenje napadača od konflikta i tješenje, odnosno obezbjeđivanje praktične pomoći žrtvi.

U prosjeku, konflikt je trajao nešto duže od tri minuta i prisustvovalo mu je 16 posmatrača, iako među snimcima postoje velike varijacije u ovim brojkama. Ključno zapažanje bilo je da je barem jedan posmatrač pomagao u 90,9 odsto slučajeva i da je, što je veći broj posmatrača bio prisutan, vjerovatnoća da će barem jedan pomoći bila veća. Nije bilo značajnijih razlika u nivoima pomaganja među tri pomenuta grada.

Istraživači su zaključili da “za razliku od utiska da je uzdržavanje od pomaganja norma u urbanim sredinama, visok nivo intervencija koje je ovo istraživanje uočilo u različitim nacionalnim i urbanim sredinama sugeriše da je pomaganje norma u realnim, javnim konfliktima u gradskim sredinama.”

Takođe, istraživači su primijetili da su njihovi rezultati odgovorili na pitanje “Da li će mi neko pomoći?”, ali ne i na pitanje da li bi prisustvo više posmatrača njima samima otežalo odluku da pomognu. Drugim riječima, dok je uočeno da je vjerovatno da će žrtva dobiti pomoć (od barem jedne osobe) od većeg broja posmatrača, istovremeno bi moglo da važi i to da svaki posmatrač, ponaosob, osjeća veću zadršku ka tome da pruži pomoć.

Tehnički gledano, efekat posmatrača odnosi se upravo na tu vrstu inhibicije, ali se u mnogim člancima i popularnoj literaturi ova razlika zanemaruje. Kao rezultat, obično se razumevanje ovog efekta svodi na to da su manje šanse da će žrtva dobiti pomoć što je više prisutno posmatrača, a što ovo istraživanje opovrgava, prenosi psihoverzum.com.