‘Velika je Sinjajevina’, s vremena na vrijeme je dobacivao  Džemal Perović, neformalni lider građanskog pokreta ‘Odupri se’, dok smo se truskali na karoseriji ‘tamića’ koji nas je prihvatio u Lipovu, dokle smo došli kombijem na putu ka Savinoj vodi. Bila je to ironična replika na argument militarista da je planina dovoljno velika i za vojsku i za stočare.

Na Savinu vodu smo išli u petak 12. jula, na Petrovdan, za kada je, tačno u podne, bio zakazan drugi po redu narodni skup sa koga se crnogorskim vlastima poručuje da Sinjajevina treba da bude park prirode (kako je i sama vlast mislila nekoliko godina ranije), a ne prostor pogodan za vojne poligone.

Vlast je, u međuvremenu, promijenila mišljenje, ali se mnogima koji su za Sinjajevinu vezani ekonomski i emotivno više dopada slika ‘parka prirode’ u kome odjekuje bleka ovaca, meketanje koza, rika goveda, rzanje konja, zov diljači, poj pica, huk vjetra i tutnjava gromova, nego vojnih haubica i ko zna čega još.

Ova poželjnija slika je usklađena sa onim što je zapisano u Ustavu Crne Gore i propisano Deklaracijom koju je crnogorski parlament usvojio daleke 1991. godine – ova država je e-ko-loš-ka!

Na uzvišenju iznad potočića pregrađenog branom, koja ga je zajezerila i pretvorila u Savinu vodu u kojoj se brčkaju tritoni, okupio se narod da pokaže čvrsto protivljenje militarizaciji Sinjajevine.

Oni koji su već izdigli sa stokom na katune nedaleko odatle došli su pješke, neko je dojahao na konju, lokalni šumar na motociklu, policija u službenom džipu, a ostali u terenskim i drugim autima koja mogu savladati strmen iznad Lipova i grubi makadam planinskog, slabo održavanog puta. (Na prvoj većoj uzbrdici zapelo je, na žalost, vozilo kojim je na zadatak krenula ekupa RTCG, nacionalnog javnog servisa.)

Niko nije nosio nikakvu zastavu.

Jedna sredovječna žena je bila obučena u crnogorsku robu.

Jedan sredovječni muškarac je na glavi imao ličku kapu.

Na mjestu predviđenom za ‘govornicu’, smještenom ispred kuće-kolibe u izgradnji, bila istaknuta poruka: „Sačuvajmo Sinjajevinu“, napisana ćiriličnim slovima. I plakat na kome rasni bik juri grupu naoružnih vojnika, a na travnatom glavičerku, kod stada ovaca, u pastirskoj pozi bdije ministar poljoprivrede Milutin Simović.

Umjesto gonga, koji koristi predsjedavajući u parlamentu, ovdje je zvaniči dio skupa najavljen zvekom velikog čaktara, skinutog za ovu priliku sa pouzdanog ovna predvodnika. (Sinjajevina voli zvek čaktara, a ne vojne trube).

Novinar Milan Sekulović, čiji roditelji iz Bijelog Polja izdižu na Sinjajevinu, je najavljivao govornike, dodavao megafon, davao savjete kako treba koristiti tu spravu i informacije o potpisivanju peticije za zaštitu Sinjajevine od urokljivih očiju vlasti i njene militarističke sekcije.

Čast da prvi govori dobio je Vlado Bojić iz Lipova. U ruci je držao podeblji svežanj listova, na kojima je ručno bio ispisan govor, ali ga skoro nije koristio. Iz glave je dijelio okupljenima podatke o jedinstvenosti i bogastvima Sinjajevine, o njenom endemičnom bilju i grijehu koji bi bio počinjen ako bi to bogatstvo i jedinstvenost rascijepala jeka artiljerijskih plotuna. Pozvao je na odbranu planine i pomenuo referendum u vezi sa tom odbranom.

I sledeći govornik je bio iz Lipova.

Slobodan Šuković je argumente za odbranu planine potegao i iz znanje koje je stekao kao rezervni oficir JNA. Vojni poligoni se ne grade na vodoizvorištima, opomenuo je on, podsjećajući na to da je Sinjajevina planina koja skuplja vodu i daruje je neštedimice svima na njoj i okolo nje. Na kraju govora je odrecitovao pjesmu o Sinjajevini. Nije rekao da su stihovi njegovi, ali je tako izgledalo.

Onda je na red došla Štitarica. Veljko Vuković, koji je na Sinjajevini proveo 70 godina, ideju o vojnom poligonu nazvao je suludom.

Vladislav Sekulović sa katuna Bunarine je Vladu savjetovao da ulaže u poljoprivredu i trurizam, ako joj je stalo do Sinjajevine, naroda i države.

Stanija Braunović iz Štitarice predstavljena je kao beračica ljekovitih trava. Rekla je da bi voljela da na planini sreće turiste, a ne vojnike, da Sinjajevina nastavi da miriše na ljekovita bilja, a ne na barut, da planina ostane zdrava i da njena čeljad budu zdrava.

Na red je ponovo došla poezija i Vukovići iz Štitarice. Brano je izrecitovao (ne čitajući) angažovane stihove o voljenoj planini i pozvao na njenu odbranu. Tražio je da se prisutni zakunu da je neće dati vojsci da je skrnavi. I svi su se zakleli, i to tri puta, da će je braniti.

Mileva Jovanović, planinka iz Bjelopavlićkog katuna, je kraći govor održala iz sedla, sa leđa lijepog zekana, koji je stajao mirno i radoznalo strigao ušima. Kazala je da joj je Sinjajevina pomogla da podigne četvoro đece i da su sve fakultetski obrazovani ljudi. Planina hraniteljka, ako bude trebalo, zaslužuje da se brani i životom, poručila je Mileva.

Oglasio se i predstavnik plemena Uskoka, predstavljen kao Jelić, pa je govorio još jedan Bjelopavlić, pa Aleksandar Milatović iz Građanske inicijative ‘Sačuvajmo Sinjajevinu, koji je podsjetio na studiju Agrokombinata 13.jula, u kojoj je istknut ogromni potencijal ove planine.

I jedan Moračanin je dobio priliku da poruči nešto okupljnim ljudima, kojih je bilo dvije tri stotine najmanje. Mladi Vuk Vujisić, lider Studentske inicijative, je otkrio da je prvi put na ovoj planini i da je konačio na njoj. Mladalački odlučno, rekao je ljudima da ne treba da mole vlast da čuva planinu, nego da im narede to, jer vlast mora da sluša građane.

Govori su podvučeni guslanjem u ritmu osmerca, kojie je pratilo tradicionalno čobansko pjevanje o planini, ljubavi i drugim demonima.

Do bogate livadske trpeze, na kojoj je poslužen čuveni lisnati i obični sir, pečenje bravlje i svinjsko, priganice slane i slatke, kukuruzna pogača i pita, te piće svakojako, moralo se ići preko brane, do mjesta gdje je pivo hlađeno u potoku.

Autora ovog teksta bogat i organski meni je inspirisao da ponovi svoj još u putu smišljen recept ‘militarizacije’ Sinjajevine. Crnogorska vlast treba da glavešinama u NATO savezu ponudi projkat zdrave ishrane vojske, uz marketinčku poruku: „NATO je jači uz govedinu sa Sinjajevine“.

Nebo se naoblačilo, ali se kiša uzdržala dok sve nije opošljeno kako je planirano.

D. Vuković
Fotografije: Vuk Vujisić i FB Sačuvajmo Sinjajevinu