Vlada

Objavljeno: 03.06.2019, 12:28h

Piše: Omer ŠARKIĆ

Vlada je tamo đe je Đukanović. Da je predsjednik Mjesne zajednice, Đukanović bi opet bio istinski šef Vlade, Direktor policije, Vrhovni državni tužilac, predsjednik Vrhovnog suda, Direktor ASK-a, glavni i odgovorni urednik TVCG, guverner Centralne banke.

Sve je u rukama Đukanovića, porodice mu i kumova. Stari, i činilo se dosta moćni DB-ovac Marković, izgleda smiješno na mjestu predsjednika Vlade u poređenju sa predsjednikom države Đukanovićem. Nije on čaj od nane.

Ustav je i u ovom slučaju, kao sve drugo, mrtvo slovo na papiru.

Đukanović je najprije medijski marginalizovao Markovića, preuzeo sve Vladine ingerencije, zatim je počeo da ga ponižava. Javno.

Kako ga je tek bilo nejakom, neiskusnom i potpuno zaboravljenom Lukšiću – mogu samo da zamislim.

Javni poziv Markovića za stvaranje širokog konsenzusa i formiranje tehničke Vlade, saopšten u tzv. Parlamentu, zbog ekonomskog kolapsa i političke krize, Đukanović demantuje. Kaže, sa mjesta predsjednika države, da formalni predsjednik vlade Marković nije rekao ono što su svi čuli, što je prikazano u direktnom prenosu njegovog servisa, kojeg od milja zove Javni. Iako čak ni taj i takav servis to ne može sakriti i naknadno prepakovati.

Marković se brže bolje ušutio. Ubrzo će, vjerujem, demantovati samog sebe. Možda se i javno ošamariti? – ako to šef svega u demokratskoj Crnoj Gori zatraži od njega.

Moć je moć.

To najbolje znaju Evropljani, koje Đukanović sa pravom i konstantno ponižava. Kao što je ponižavao Vujanovića, Lukšića, pokojnog Šturanovića, i kao što to sada radi sa Markovićem.

„Moćna“ Evropa je „mudro“ ćutala dok se protiv bivšeg šefa njihove kancelarije u Crnoj Gori Mitje Drobniča vodila neviđena hajka. A ono što se radilo  protiv ambasadora Njemačke Pitera Platea, ili ambasadora Italije Gabriela Meućija, izazvalo bi reakciju Afričke unije. Ali nije evropske i njenih članica.

Onda je sasvim normalno što se Đukanović posprdao sa svojim „evropskim partnerima“ i oko preporuka za aferu „Snimak“. Tako će uraditi i sa aferom „Koverta“. I neka će. Sad samo čekam da vidim kada će krenuti na Aiva Orava.

Orav uvijek ima izbor, mi nemamo. Treba samo da postane František Lipka. Takvim iskušenjima teško je odoljeti. Osim Lipke, znaju to još mnogi strani diplomatski predstavnici koji nijesu odoljeli. Nijesmo džabe lideri korupcije i posluživanja mladog, freškog, a za ulov zabranjenog mesa.

No, Evropa je nebitna u svojoj bitnosti. Na nama je da ga obuzdamo. Ili da se selimo.

Markovićev poziv opoziciji na široki konsenzus i stvaranje tehničke vlade nije proizvod njegovog „demokratskog sazrijevanja“. Decenijama je iste tikve sadio sa Đukanovićem. Siguran sam da je njegov poziv stigao nakon signala iz međunarodne zajednice da se učini takva ponuda. To što je Đukanović minira, još jedan je pokazatelj njegove osione bahatosti. Samo da mu se ne desi isto što se desilo njegovom političkom ocu Miloševiću. Tada je, da podsjetim, Đukanović izgledao nejak, Milošević prejak.

Čak i SAD, tradicionalni „partner“ i podržavaoc Đukanovića u svemu, možda diže ruke od njega. Ako je bar suditi po poslednjem članku objavljenom u New York Timesu.

Posle znojenja, novo samopouzdanje Đukanoviću daje čenjenica da su protesti pali, a da je opozicija i dalje neozbiljna i posvađana. Koliko – toliko se konsolidovao, a aferu „Koverat“ – omču oko vrata, potisnuo je u drugi plan. Treba mu još, da neko od potpisnika izađe iz Sporazuma o budućnosti, da se taj Sporuzam poništi i stavi van snage, i onda je opet na konju. Svjestan je da po Sporazumu nema izlaska na ovakve izbore, one koje sam kreira i projektuje, a čiju kontrolu vrše njegove privatne institucije.

Vrijeme curi, redovni „izbori“ su za nešto više od godinu dana. Na novom izbornom zakonodavstvu se praktično ništa ne radi, institucije se ne oslobađaju. Naprotiv, sve se više zarobljavaju. U takvom ambijentu, poslije svega, na izbore može izaći samo opozicija po profesiji, tj. kreirana opozicija. Jedini izbor za istinsku opoziciju – ako postoji, ostaje bojkot takvih izbora.

Na jesen će biti kasno za dogovore i ustupke, zbog nedostatka vremena prije svega. Ako se 30. septembra, dan pred početak redovnog jesenjeg zasijedanja Skupštine, okupi 30 000 građana u Podgorici koji se  neće razilaziti, biće kasno za kompromise. I onda se treba i mora ići na sve. Ili ništa!

Pratite nas na Fejsbuku i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply

Blogovi

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register