NVO Akcija za ljudska prava (HRA), Centar za građansko obrazovanje (CGO) i Centar za žensko i mirovno obrazovanje ANIMA organizuju memorijalno okupljanje.

“Pozivamo vas da nam se pridružite u obilježavanju ove tužne godišnjice. Dođite da se zajedno prisjetimo žrtava i njihovih porodica koje su utočište od rata potražile u Crnoj Gori, a koje su bile iznevjerene na najstrašniji način. Dođite da pokažemo da taj zločin osuđujemo, da očekujemo kažnjavanje odgovornih, da se ponovo založimo za podizanje spomenika žrtvama i proglašenje dana sjećanja, i tako pokušamo da obezbijedimo da se ratni zločini više ne ponove“, poručili su organizatori.

Oni su najavili da će danas, po prvi put, na memorijalnom okupljanju biti i jedan od nekolicine preživjelih žrtava deportacije 25. maja 1992, koji je uspio da se spasi iz logora u Foči.

Organizatori skupa podsjećaju na to da je cnogorska policija u maju 1992. “nezakonito uhapsila najmanje 66 civila starosti od 18 do 66 godina, koji su u Crnu Goru izbjegli od rata koji je već buktao u Bosni i Hercegovini“ i “kao taoce“ ih predala paravojnim snagama bosanskih Srba “da im posluže za razmjenu ratnih zarobljenika“. “O ovoj činjenici svjedoče pisana dokumenta“, podsjećaju organizaorisi sjutrašnjem memorijalnog okupljanja.

“Svi izručeni iz Herceg-Novog 27. maja 1992. su neposredno nakon toga ubijeni, dok je druga grupa 25. maja 1992. upućena u koncentracioni logor u Foču (KPD), i od njih je samo nekolicina preživjela. Još uvijek nisu pronađena tijela svih žrtava deportovanih iz Herceg-Novog 27. maja 1992. godine, niti se pouzdano zna mjesto na kome su stradali“, navode organizatori  skupa.

U najavi skupa se, dalje, navodi:

“Žrtve ovog zločina su nesporne, Crna Gora je njihovim porodicama posle četvorogodišnjeg suđenja na osnovu poravnanja platila naknadu štete zbog nezakonitog djelovanja crnogorske policije koje je dovelo do tragičnih posljedica. Da su nezakonito uhapšeni i izručeni kao taoci utvrđeno je i pravosnažnom krivičnom presudom u Crnoj Gori, kao i presudom Haškog tribunala u predmetu Krnojelac (upravnik logora u Foči).

Međutim, sporno je to što sudovi u Crnoj Gori nisu smogli snage da prepoznaju ratni zločin i da ga kazne. Presudom Višeg suda u Podgorici (pravosnažna od 17. maja 2013, kada ju je potvrdio Apelacioni sud Crne Gore) devetorica optuženih bivših službenika policije, MUP-a i Državne bezbjednosti oslobođeni su optužbe za ratni zločin protiv civilnog stanovništva, jer navodno nisu imali status ‘pripadnika strane u sukobu u BiH’, pa čak ni onih ‘koji su bili u službi strane u sukobu u BiH’, a koji im je prema pogrešnom tumačenju crnogorskih sudova navodno bio neophodan da bi se moglo smatrati da su izvršili ratni zločin.

Naknadno je ekspert Evropske unije, italijanski tužilac i međunarodni sudija Maurizio Salustro, u svom izvještaju o procesuiranju ratnih zločina u Crnoj Gori istakao da je takvo tumačenje pogrešno, nepoznato u međunarodnom humanitarnom pravu i praksi. Grupa majki, ćerki i sestara stradalih žrtava je podnijela predstavku Evropskom sudu za ljudska prava zbog toga što Crna Gora nije obezbijedila krivičnu pravdu u ovom slučaju i poštovala ljudsko pravo na život i zabranu mučenja“.

HRA, CGO i ANIMA i predsjednik Savjeta za građansku kontrolu rada policije Aleksandar Saša Zeković su, prije osam godina, uputili tri inicijative od kojih nijedna ije do danas prihvaćena.

Inicijative su bile: da se proglasi Dan sjećanja na žrtve zločina deportacije izbjeglica 1992; da se podigne spomen obilježje žrtvama deportacije izbjeglica 1992. godine ispred objekta Uprave policije u Herceg Novom, podržavajući tako i želju porodica deportovanih žrtava; da crnogorska policija uputi izvinjenje zbog nezakonitog postupanja prilikom hapšenja i izručivanja izbjeglica njima neprijateljskoj vojsci u Srpsku Republiku BiH.

Inicijative su bile upućene tadašnjem predsjedniku Skupštine Crne Gore Ranku Krivokapiću i svim šefovima poslaničkih klubova, tadašnjem prmijeru Igoru Lukšiću, tadašnjem ministru unutrašnjih poslova Ivanu Brajoviću, tadašnjem ministru kulture Branislavu Mićunoviću i tadašnjem predsjedniku SO Herceg-Novi Dejanu Mandiću.

Inicijativa za podizanje spomen-obilježja ponovljena je Dana 10. septembra 2018. predsjedniku Vlade, ministrima kulture i unutrašnjih poslova, predsjedniku SO Herceg Novi i svim odbornicima i odbornicama u SO Herceg Novi.

“Odgovorilo nam je samo Ministarstvo kulture, koje nas je rješenjem br. 01-3376/2 od 21.9.2018, obavijestilo da je Zakonom o spomen obilježjima ‘propisano da program podizanja spomen obilježja donosi skupština opštine, glavnog grada i prijestonice, uz prethodnu saglasnost Ministarstva kulture’, kao i da ‘ukoliko bi Opština Herceg Novi ovakvu inicijativu ocijenila opravdanom i uvrstila u svoj program podizanja spomen obilježja, kao i dostavila prijedlog Ministartvu kulture, oni bi takav prijedlog razmotrili i donijeli odgovarajući akt'”.

Organizatori su najavili da će u ponedjeljak, 27. maja 2019. u Podgorici, u 12.00 sati u EU info centru organizovati panel diskusiju o pravu na reparacije za žrtve zločina.

U vrijeme deportacije izbjeglica iz BiH, predsjednik Crne Gore je bio Momir Bulatović, premijer Milo Đukanović (aktuleni predsjednik Crne Gore), ministar unutrašnjih poslova Pavle Bulatović, predsjednik Skupštine Crne Gore Risto Vukčević, državni tužilac Vlado Šušović.

Momir Bulatović živi u Beogradu i nema političkih funkcija, Pavle Bulatović je ubijen u Beogradu kada je obnašao dužnost ministra odbrane u Vladi SR Jugoslavije, Risto Vukčević je pokojni, a Vlado Šušović je penzioner.

Šušović je, u intervjuu za nedjeljnik Monitor 1997. godine, koji je prenijela Naša Borba, kazao da će se u krivičnom postupku utvrditi “da li je Pavle Bulatović ili neki drugi organ MUP-a uz njegovu saglasnost ili samostalno, donio odluku o deportaciji“.

Na pitanje, da li je tu odluku mogao donijeti Pavle Bulatović samostalno, bez znanja najviših državnih funkcionera, Šušović je tada odgovorio: “Naročito je važno utvrditi da li je još neka druga institucija ili ličnost iz političkog vrha Crne Gore o tome bila obaviještena i da li je na bilo koji način u tome učestvovala. To bi značilo da bi odgovornost mogla da se prenese i na druga lica“.

Prema nekim spekulacijama, Pavle Bulatović je ubijen kao neugodan svjedok ovog ratnog zločina. Njegovo ubistvo nikada nije rasvijetljeno.

U jednom tekstu novinara Šekija Radončića, rečeno je da je Pavle Bulatović osoba koja će ići u Hag, i da ga tamo šalje jedan odgovor na poslaničko pitanje njegovog nasljednika na dužnosti ministra unutrašnjih poslova u crnogorskoj Vladi.

“Pavlu Bulatoviću je kartu za Hag najvjerovatnije ovjerio njegov nasljednik na mjesto ministra policije, Nikola Pejakovic, sadašnji ambasador SRJ u Bjelorusiji. On je, odgovarajući na jedno poslaničko pitanje, 1993. godine, svojim potpisom i pečatom MUP-a potvrdio da je deportacija devedeset dvoje izbjeglih ljudi iz Bosne izvršena po nalogu njegovog prethodnika Pavla Bulatovića“.