Sinoć usnih Sokrata, veli mi:

„Godinama gledam zabrinutost u srcu dragog mi učenika, pa dođoh da ti brigu razgalim. Najveća je sreća – ne roditi se,“ pa uz samo njemu svojstven smiješak nastavi:

„Ibrahime, život je promjenjivog karaktera, bit će kako će biti, pa čemu briga? Demokratiju će uništiti siromašni jer će žuditi za imetkom bogatih, mladi će tražiti da budu uvažavani kao i stari, žene će hrliti da budu poput muškaraca, a stranci će otimati prava starosjedilaca. Lopovi i prevaranti će zauzeti važne državničke funkcije i zemljom će zavladati tirani i teror“

„Evo ima preko dvije hiljade i četiri stotine godina kako si to kazao, a ona i danas traje učitelju.“

„Istina, demokratija je sistem koji su vam nametnuli stari Grci. Lopovi i prevaranti i onda kao i danas. Sve dok brodovima ne budu upravljali školovani i iskusni kapetani, nema uplovljavanja u sigurne luke.“

„Šta ja da radim do tada učitelju?“

Ljutito me pogleda i reče:

„Ibrahime, nije slijep onaj koji ne vidi očima, već umom. Pitaj Arhimeda, možda ti on kaže.“

I pitah Arhimeda. Dok je crtao krugove po pijesku, umni starac ne podižući glavu, na tren zastade i  reče:

„Bojkot Ibrahime, bojkot.“