Ako je zadatak novinarstva da istrajno traga za istinom, novinarstvo u medijima društva posebno mora voditi računa o tome da pitanje istine ne ostavlja otvorenim

U petak, 15. juna, u Baru je promovisana brošura ‘Sloboda govora – javni RTV servisi Zapadnog Balkana’, u kojoj je sačuvan od zaborava dio onoga što je govoreno na prošlogodišnjim susretima (početak decembra) predstavnika javnih rtv servisa sa prostora Zapadnog Balkana. Susrete u formi okruglog stola zamislio je Pero Radović, poznati crnogorski i jugoslovenski tv stvaralac i idejni tvorac Barskog TV festivala, a realizovao ih je uz pomoć JP Kulturni centar Bar. Radović je ovim susretima želio da koliko-toliko vrati u javno sjećanje TV festival i podstakne nadležne da mu vrate život. U ovim susretima sam imao ulogu moderatora, a za brošuru sam, u formi teksta, sažeo fragmente razmišljanja na zadatu temu koje sam iznosio tokom dvodnevnih razgovora. Taj tekst, uz saglasnost kolege Radovića, objavljujem ovdje.

***

Mediji u demokratskim društvima imaju tri važna zadatka – da omoguće ljudima razmjenu relevantnih novosti, saznanja, iskustava i razmišljanja, pomognu im da bolje razumiju svijet u kome žive i olakšaju kontrolu onih koji imaju moć, kako je ne bi zloupotrebljavali. Ovim zadacima bi, da je sreće, trebali biti posvećeni svi mediji, nezavisno od toga ko su im vlasnici. Za javne radio i televizijske stanice ovo mora biti imperativna norma.

Javni radio-televizijski servisi, bilo da su nacionalni ili lokalni, moraju, dakle, biti mediji društva, što znači lojalni jedino građanima i zakleti javnom interesu. To znači da je njihova obaveza da naglašeno doprinose emancipaciji ljudi koji to društvo čine i pomažu im da prave najbolje moguće izbore i donose kvalitetne odluke za sebe i društvo u cjelini.

Ovo je posebno važno u tranzicionim društvima, koja karakterišu napetost i konflikti. Uloga slobodnih i odgovornih medija društva nije da tu napetost i konfliktnost skrivaju, a pogotovo ne da ih podižu na viši nivo, već da ih prevode na teren demokratskih rasprava, koje pomažu da se dođe do kompromisa ili konsenzusa.

Bilo je pokušaja, a i dalje su aktuelni, da se mediji društva potčine partikularnim voljama na način što bi se, po modelu diobe metražne robe, uticaj na uređivačku politiku dijelio metrom osvojenih mandata, jer je tako, kobajagi, pravedno. Naravno da je nužno uvažavati politički pluralizam društva i rezultate izbornih nadmetanja, ali mediji društva ne smiju podleći logici podjela, jer njihova je dužnost da pluralizam afirmišu tako što će mu obezbijediti prostor gdje će se debatovati, sučeljavati mišljenja i ideje i provjeravati njihova validnost za rješavanje probleme društva. Pritom, valja imati na umu i obavezu podsticanja onog skrajnutog, manje vidljivog, drugačijeg i alternativnog da se izrazi.

Ako je zadatak novinarstva da istrajno traga za istinom, novinarstvo u medijima društva posebno mora voditi računa o tome da pitanje istine ne ostavlja otvorenim. Za svaki medij koji drži do svoje nezavisnosti i dalje važe četiri zapovijesti Alberta Kamija, poznatog francuskog književnika koji se bavio i novinarstvom, a posebno za redakcije javnih radija i televizija.

Kami veli da svaki medij koji drži do svoje nezavinosti treba da objelodanjuje porijeklo informacija koje objavljuje, pomaže onima koji čine njegovu publiku u procjeni tih informacija, odbija propagandu, ukida uvrede i “služi istini u ljudskoj mjeri svojih snaga”. “Ta mjera, koliko god da je relativna”, napisao je Kami, “dopušta mu barem da odbije ono na što ga nijedna sila na svijetu ne bi mogla prisiliti: služiti laži”.

Sada valja dodati i to da mediji društva ne smiju služiti ni strahu, koji je, kako je to osnovano primijetio norveški filozof Laš Fr. H. Svensen u svojoj “Filozifiji straha”, “u velikoj mjeri važan politički resurs javnih vlasti, političkih stranaka i interesnih organizacija”. Svensen kaže da “politički akteri žive u savršenoj simbiozi sa masovnim medijima, jer zastrašivanje nesumnjivo prodaje novine i mami ljude televizijskim ekranima – zato skup novosti često i djeluje kao takmičenje ko će poslužiti najgora strašila”.

Ovje dolazimo do onoga što se naziva poporcionalnost. Mediji društva, svakako, ne smiju da štite ljude od loših vijesti. Naprotiv, njihova je dužnost da upozoravaju na opasnost, nadziru horizont i skreću pažnju na ono što se ‘iza brda valja’, ali, pritom, ne smiju zanemarivati ljepše i pozitivnije aspekte života. Ne smiju, takođe, život društva svoditi na politiku i ekonomiju, a zanemarivati kulturu, nauku, zabavu i sport.

Proporcionalnost je jednako važna u emisijama vijesti i u ostalim programskm sadržajima javnih radio i televizijskih stanica.
Da bi komunikacija koju obezbjeđuju mediji služila osnovnoj svrsi – dobrobiti društva i njegovih članova i članica – ona mora počivati na snažnoj armaturu profesionalnih standarda i etike. Kada nije tako, onda komunikacija neminovno postaje dio sistema manipulacije ljudima, a mediji serviseri nekoga od brojnih majstora manipulanata.

Medijima društva, koji imaju obavezu da informišu o ozbiljnim stvarima, nije lako da privuku i duže zadrže pažnju publike čija su čula nadražena senzacionalističkim sadržajima i mladež stasalu na internet kulturi ‘klika’. Ovog izazova se ne treba kloniti, nego mu hrabro ići u susret, tragajući za uspješnim formulama pripovijedanja na zanimljiv način o ozbiljnim temama.

Nije, takođe, lasno medijima društva da na valjan način ispunjavaju svoju obavezu edukatora u doba kad je svaka vrijednost upitna i kada su od edukatora mnogo zavodljiviji manipulatori raznih fela i raznih motiva. Ipak, ovi mediji ne smiju odustati od misije ohrabrivanja ljudi da misle svojom glavom i kritički, i da brinu o svome interesu na način da ne bude u sukobu već u saglasju sa opštim dobrom.

Dio toga edukativnog napora javni radio-televizijski servisi treba da ulože u medijsko opismenjavanje i mladih i starih, kako bi ih naoružali da se suprotstave alama medijskih manipulatora i čarima lako-zaglupljujuće zabave, čiji je cilj da građane preobrati u konzumere sklone zavođenju i podvođenju.

Od medijskih organizacija koje su u privatnom vlasništvu se ne može očekivati da djeluju suprotno logici kapitala i profita, koja ih tjera da zanemaruju javni interes i prilagođavaju se zahtjevima tržišta. Od javnih radio – televizijskih servisa kao medija društva to ne treba da se očekuje, već zahtijeva. U suprotnom, oni gube svrhu postojanja.

Ako društvo mora da ima svoje medije – a mora – ono mora i da pronađe modele finansiranja koji će te medije činiti ekonomski održivim i, ujedno, nezavisnim i nepotkupljivim. Ako su medije društva direktno na državnim/opštinskim jaslama, vreba ih opasnost od gubitka slobode, posebno onda kada vlast postane naglašeno sklona zanemarivanju javnog interesa, a medije društva na promicanju upravo toga interesa uporno insistiraju.