Igranje klisa poznato je u planinskim krajevima Balkana i spade u zaboravljene čobanske igre. Naziv, između ostalog, zavisi i od načina igre, od toga da li se klis baca iz ruke, sa kočića, iz rupe. Načešće je bacanje sa kočića. Igraju je uglavnom muškarci, ali i starija muška djeca.

Za igru je potreban kočić poboden u zemlju (koba, konj, meta, kobila), klis, tj. drvo dugo do dvadesetak centimetara, zarezano sa obje strane, motka duga metar do metar i po (pala, maška, mačuga, palija, tokača). Igru mogu igrati dva igrača, a ukoliko ih je više, dijele se u dvije grupe (što je bio najčešći način). Udaljenost između grupa nejčešće je do 30 metara. Koja će grupa prva bacati obično se određivalo pomođu oznaka na klisu. Na jednom njegovom kraju urezana je oznaka ‘1’, a na drugom znak ‘+’. Grupa koja odabere kraj klisa sa oznakom ‘1’ prva baca. Pri bacanju, stane se kraj kobe. Klis se može postaviti na nju, pa sa nje bacati, ili se bacati iz ruke. Igrači prve grupe bacaju klis (biju), a igrači druge povraćaju.

Ako ga povrate blizu kobe do dužine jedne pale, grupe mijenjaju mjesta i uloge. Ako je rastojanje veće, igrači prve grupe odbacuju klis, i tada se broji koliko su odbacili. Rastojanje se mjeri palama. Jedna pala ima vrijednost jednog konja, tj. boda (negdje je i deset pala jedan konj). Najčešće se igralo do pedeset, sto ili dvjesta konja. Događalo se da igrači druge grupe uhvate klis “golom rukom” ili pogode kobu. U tom slučaju prvoj grupi pogore svi konji i grupe mijenjaju mjesta.

Grupa koja prva sakupi dogovoreni broj poena mora da potvrdi pobjedu. Uz kobu se prisloni jedna pala i kroz taj trougao (koji sačinjavaju tlo, koba i pala) pobjednici treba da probace klis. Mogu da pokušaju tri ili pet puta. Ako im ovo ne pođe za rukom, nisu potvrdili pobjedu, što znači da nijesu pošteno igrali.
Postoji i ovakva verzija igre:

Klis se postavlja preko rupice iskopane na tlu, a palom se baca prema protivničkim igračima. Ako protivnički igrač uhvati klis, dok leti, igra je gotova, a rezultat od 1:0 pripisuje se ekipi koja je uhvatila klis. Ako protivnički igrači ne uspiju uhvatiti klis, dok leti, imaju pravo njime gađati palu koja je položena preko rupice od kuda je klis izbačen. Ako protivnička ekipa klisom pogodi položenu palu, rezultat se ne mijenja, ali dolazi do promjene “serve.“ Ako klis ne pogodi položenu palu, “server“ palom udara (pepanje) po zašiljenom dijelu klisa i broji ponte. Koliko puta igrač udari klis palom u vazduhu, toliko će zaraditi ponata. Pri kraju “pepanja“, igrač svom snagom udara palom klis da ga što dalje odbaci, jer će mjerenjem udaljenosti, steći veći broj ponata. Potom se igra ponavlja sve dok igrač ne “pogine,“ odnosno protivnička ekipa ne uhvati klis ili pogodi palu. Kada se to dogodi, protivnička ekipa nastavlja igru bacanjem klisa. Tokom igre, ponti su se zapisivali ili pamtili, a igralo se do 1.000 ponata.

Ako neko zna drugačija pravila, neka se javi u komentarima ili na pcnen@t-com.me.