U potrazi za centrom domovine

Objavljeno: 28.08.2017, 23:39h

Crnogorski dio ekipe sa Čiker maratona, sa đetetom Lazarom (Radulović) kao pridruženim članom, bez prava glasa, ponovo je bio na okupu u petak 25. kolovoza da bi vozio bicikle. Zbor je bio u Rubežima kod Nikšića, blizu nekadašnjeg crnogorskog ogledala (Oj ni’šićka željezaro, Crne Gore ogledalo). To je lokacija najbliža kući našeg jedinčeta, Ranke Nikolić, za sada jedinog ženskog člana naše čikeraške družine. Mi Podgoričani (Brano Božović, Dejan Tofčević, Nenad Vujadinović, zvani Vujke i ranije pomenuti dijete Lazare) i naša bicikla smo gospodski autom dojezdili, zahvaljujući dobroj volji Branovog brata Bora, profi vozača prve klase.Nije mu bilo teško da u pet ura krene sa nama samo da bi nam učinio merak i na tome mu hvala do neba jer bi ovo putešestvije bez njegove žrtve bilo neizvodljivo. Naša Ranja nas je dočekala spremna i hop, hop; željni jutarnje planinske arije zapedalasmo bez mnogo oklijevanja. Starim putem prema Šavniku (i Žabljaku, dabome) lasno je pedalati onom ko je u solidnoj formi, bez obzira na uzbrdicu kojom su stari putevi štedjeli putnika namjernika. Stari asfalt se još uvijek dobro drži, a u ovo doba nema mnogo vozila na putu, jer je s Krnova šćerano sijeno, a krtola (krompir – za finije uši), koja se na ovoj visoravni počela gajiti od kada je tranzicija u demokratiju počela da uzima danak iz radničkih džepova, još nije dospjela za vađenje. Odjeveni u Čikerove dresove, što nam ih Golub silom prilika lično donese, baš smo fino izgledali, barem nama. Duško (Vuković) je ostaloj družini skoro nagnao suze na oči, tužno se prisjećajući da je u nekadašnjem planinarskom domu na Bukoviku, na koji podsjeća aktuelna razvalina, popio prvo pivo u životu. A nekima koji to slušamo po stoti put je i suza iz oka kanula na novi dres koji se brzo osuši, uprkos prilično niskoj temperaturi. Za nama ostade Nikšić ušuškan u dim koji se mjesecima kotrlja niz planine u plamenu sa namjerom da zatrpa sve i svakoga. Malo po malo, brzo stigosmo do Vučja. Sjatismo se oko vodopoja (bunari sa živom vodom) da dopunimo rezerve izvrsnom vodom i prezalogajimo ponešto. Ubrzo su nam se pridružila goveda i čopor pasa, čiji je vođa htio da nas impresionira dugim zapišavanjem jedne polubačve koja izigrava korito za vodu, i uspjelo mu je. Složili smo se, prećutno, da takvog cuga u životu dosad viđeli nijesmo. Složili smo se i da je bunarska voda prvoklasna. Sa asfaltom smo se pozdravili kad smo razminuli Gvozd, seoce čije krovove Duško pamti pod slamom kakvo je bilo još u antičko doba koje mu je još živo u sjećanju. Ovo selo je, dok se u njemu zimovalo, spasilo mnoge putnike namjernike koje su smetovi i sniježne mećave suočavale sa gledećom smrću. Po lijevoj ruci su nam ostale vjetrenjače, koje ubuduće, osim što će proizvoditi električnu energiju, mogu volonterski zimi služiti i kao orijentiri, ako koga (ne)volja tuda nanese. Ispred nas je bila Gora Ćeranića, pominjana u epskoj pjesmi Radovana Bećirovića Trebješkog, o čuvenoj ljepotici Zirki Kajovića iz Nikšića, koja je zapadala za oko vuku i hajduku. Kad smo razminuli čuvenu Goru, iznenadi nas bunar sa živom vodom ukraj puta. U razgovoru s Mićkovićem, koga tu zatekosmo gdje poji stoku, čusmo da je ranije na tom pravcu koji je glečer izdubio, bilo nekoliko bunara, ali da ih je jedne godine bujica zatrpala. I vidi se, bogme, da je ovaj pretekli bunar na vodotoku što od Lukavice i Žurima dolazi, i koji je, možebiti, nekada tekao tlom, a sada grgolji skriveno i samo se u bunaru otkriva žednima. Uspjesi tranzicije su izmijenili i ovaj krajolik, pošto su se proleteri, ostavši bez fabrika, sjetili bratsveničkih katuna i održive poljoprivrede. (Uz tranzicione preokrete nekako ide i ljetošnja suša, koja je spržila ‘obrtna sredstva’ ovcama, kozama i govedima.) Sa lijeve i sa desne strane motrile su na nas moderne kolibe i pođekoja kuća za odmor. Neko se sjetio i hotel da sagradi, ali ga mi razminusmo polunamjerno, želeći da se pivom osladimo tek na obali Kapetanovog jezera. Rovčanin Dragomir Minić, koji nam se, uz ostalo, predstavio i kao prvi crnogorski zviždač, otkri da živi u Podgorici a uživa na Kapetanovom jezeru, đe se pomalo bavi ugostiteljsko-turističkim poslom. Ni’šićko pivo se na terasi kod Minića lijepo složilo sa parčadima ohlađene pite i domaćeg sira koji je imao odgovarajuću temperaturu što domaćica iznese pred iznenadne goste. Minić nam otkri i važnu činjenicu u vezi sa lokacijom. Kapetanovo jezero je u sred sredine Crne Gore, jer ako bi htjeli da domovinu stavimo u idealnu kružnicu, jedan krak šestara bi morali zabosti baš ovdje. Kod Boža (Vuković), rođaka Branovog, koji se stočarstvu i povrtlarstvu vratio poslije penzionisanja i svake godine izdiže na katun, svratismo na čašicu razgovora, ali, bogme, i na rakiju, kavu i sir. Iskusno oko majora Nenada prepozna model Božove lovačke puške, a starovremenog Boža zbuni Rankina kratka kosa, pa je nazva dječakom. I pored toga što je Dejan morao nagluvom Božu uzvikivati šta mu ko govori, Dijete Lazare nam pade u kratak san, taman dovoljno dug da ga fotografišemo s puškom uz bok, jer takvog ‘ajduka pripravnika gora još gledala nije. Skoro trosatna pauza na Kapetanovom jezeru je ostavila traga, a i sunce se nije šteđelo, pa nam je pedalaški elan pao pred najteži dio puta prema Veljem Dubokom, koji bi najbolje bilo zvati lomivrat ili, da parafraziramo definiciju zaleđenog snijega (površica) jednog moračkog dječaka iz davnašnje tv-emisije  –  gledeća smrt ako nemaš krampone na biciklističkim gumama. Hrabriji i umješni su samo mjestimice sjahavali, a oni strašiviji i nevještiji malo češće. U Velje Duboko, u kome viđesmo jedno čeljade i jedno goveče, stigli smo, srećom, bez gubitaka u ljudstvu i materijalu. A ono je duboko, preduboko preko deset kilometara ljute strmine od jezera. Lokalna prodavnica je bila zatvorena, a ženski glas koji se Branu odazvao kad je okrenuo broj mobilnog telefona koji je bio okačen na objektu obznanio je da se nalazi dosta daleko i da nam u pomoć ne može priteći nekom svježom tekućinom, pa makar to bilo i hladno pivo po ovom žaropeku. Marendovasmo pod jednim orahom za stepen

Na Kapetanovom jezeruCrnogorski dio ekipe sa Čiker maratona, sa đetetom Lazarom (Radulović) kao pridruženim članom, bez prava glasa, ponovo je bio na okupu u petak 25. kolovoza da bi vozio bicikle. Zbor je bio u Rubežima kod Nikšića, blizu nekadašnjeg crnogorskog ogledala (Oj ni’šićka željezaro, Crne Gore ogledalo). To je lokacija najbliža kući našeg jedinčeta, Ranke Nikolić, za sada jedinog ženskog člana naše čikeraške družine. Mi Podgoričani (Brano Božović, Dejan Tofčević, Nenad Vujadinović, zvani Vujke i ranije pomenuti dijete Lazare) i naša bicikla smo gospodski autom dojezdili, zahvaljujući dobroj volji Branovog brata Bora, profi vozača prve klase.Nije mu bilo teško da u pet ura krene sa nama samo da bi nam učinio merak i na tome mu hvala do neba jer bi ovo putešestvije bez njegove žrtve bilo neizvodljivo. Naša Ranja nas je dočekala spremna i hop, hop; željni jutarnje planinske arije zapedalasmo bez mnogo oklijevanja.

Starim putem prema Šavniku (i Žabljaku, dabome) lasno je pedalati onom ko je u solidnoj formi, bez obzira na uzbrdicu kojom su stari putevi štedjeli putnika namjernika. Stari asfalt se još uvijek dobro drži, a u ovo doba nema mnogo vozila na putu, jer je s Krnova šćerano sijeno, a krtola (krompir – za finije uši), koja se na ovoj visoravni počela gajiti od kada je tranzicija u demokratiju počela da uzima danak iz radničkih džepova, još nije dospjela za vađenje. Odjeveni u Čikerove dresove, što nam ih Golub silom prilika lično donese, baš smo fino izgledali, barem nama.

Duško (Vuković) je ostaloj družini skoro nagnao suze na oči, tužno se prisjećajući da je u nekadašnjem planinarskom domu na Bukoviku, na koji podsjeća aktuelna razvalina, popio prvo pivo u životu. A nekima koji to slušamo po stoti put je i suza iz oka kanula na novi dres koji se brzo osuši, uprkos prilično niskoj temperaturi. Za nama ostade Nikšić ušuškan u dim koji se mjesecima kotrlja niz planine u plamenu sa namjerom da zatrpa sve i svakoga.

goveda-biciklo

Malo po malo, brzo stigosmo do Vučja. Sjatismo se oko vodopoja (bunari sa živom vodom) da dopunimo rezerve izvrsnom vodom i prezalogajimo ponešto. Ubrzo su nam se pridružila goveda i čopor pasa, čiji je vođa htio da nas impresionira dugim zapišavanjem jedne polubačve koja izigrava korito za vodu, i uspjelo mu je. Složili smo se, prećutno, da takvog cuga u životu dosad viđeli nijesmo. Složili smo se i da je bunarska voda prvoklasna.

Vucje-bunari

vjetrenjaceSa asfaltom smo se pozdravili kad smo razminuli Gvozd, seoce čije krovove Duško pamti pod slamom kakvo je bilo još u antičko doba koje mu je još živo u sjećanju. Ovo selo je, dok se u njemu zimovalo, spasilo mnoge putnike namjernike koje su smetovi i sniježne mećave suočavale sa gledećom smrću. Po lijevoj ruci su nam ostale vjetrenjače, koje ubuduće, osim što će proizvoditi električnu energiju, mogu volonterski zimi služiti i kao orijentiri, ako koga (ne)volja tuda nanese. Ispred nas je bila Gora Ćeranića, pominjana u epskoj pjesmi Radovana Bećirovića Trebješkog, o čuvenoj ljepotici Zirki Kajovića iz Nikšića, koja je zapadala za oko vuku i hajduku.

Kad smo razminuli čuvenu Goru, iznenadi nas bunar sa živom vodom ukraj puta. U razgovoru s Mićkovićem, koga tu zatekosmo gdje poji stoku, čusmo da je ranije na tom pravcu koji je glečer izdubio, bilo nekoliko bunara, ali da ih je jedne godine bujica zatrpala. I vidi se, bogme, da je ovaj pretekli bunar na vodotoku što od Lukavice i Žurima dolazi, i koji je, možebiti, nekada tekao tlom, a sada grgolji skriveno i samo se u bunaru otkriva žednima.

Brano-Ranka -Vujke

Uspjesi tranzicije su izmijenili i ovaj krajolik, pošto su se proleteri, ostavši bez fabrika, sjetili bratsveničkih katuna i održive poljoprivrede. (Uz tranzicione preokrete nekako ide i ljetošnja suša, koja je spržila ‘obrtna sredstva’ ovcama, kozama i govedima.) Sa lijeve i sa desne strane motrile su na nas moderne kolibe i pođekoja kuća za odmor. Neko se sjetio i hotel da sagradi, ali ga mi razminusmo polunamjerno, želeći da se pivom osladimo tek na obali Kapetanovog jezera.

kuca uz kamen

Kapetanovo jezero-MinicRovčanin Dragomir Minić, koji nam se, uz ostalo, predstavio i kao prvi crnogorski zviždač, otkri da živi u Podgorici a uživa na Kapetanovom jezeru, đe se pomalo bavi ugostiteljsko-turističkim poslom. Ni’šićko pivo se na terasi kod Minića lijepo složilo sa parčadima ohlađene pite i domaćeg sira koji je imao odgovarajuću temperaturu što domaćica iznese pred iznenadne goste.

Minić nam otkri i važnu činjenicu u vezi sa lokacijom. Kapetanovo jezero je u sred sredine Crne Gore, jer ako bi htjeli da domovinu stavimo u idealnu kružnicu, jedan krak šestara bi morali zabosti baš ovdje.centar 1

Kod Boža (Vuković), rođaka Branovog, koji se stočarstvu i povrtlarstvu vratio poslije penzionisanja i svake godine izdiže na katun, svratismo na čašicu razgovora, ali, bogme, i na rakiju, kavu i sir. Iskusno oko majora Nenada prepozna model Božove lovačke puške, a starovremenog Boža zbuni Rankina kratka kosa, pa je nazva dječakom. I pored toga što je Dejan morao nagluvom Božu uzvikivati šta mu ko govori, Dijete Lazare nam pade u kratak san, taman dovoljno dug da ga fotografišemo s puškom uz bok, jer takvog ‘ajduka pripravnika gora još gledala nije.

Kod Boza

Ka Veljem Dubokom-DuskoSkoro trosatna pauza na Kapetanovom jezeru je ostavila traga, a i sunce se nije šteđelo, pa nam je pedalaški elan pao pred najteži dio puta prema Veljem Dubokom, koji bi najbolje bilo zvati lomivrat ili, da parafraziramo definiciju zaleđenog snijega (površica) jednog moračkog dječaka iz davnašnje tv-emisije  –  gledeća smrt ako nemaš krampone na biciklističkim gumama. Hrabriji i umješni su samo mjestimice sjahavali, a oni strašiviji i nevještiji malo češće. U Velje Duboko, u kome viđesmo jedno čeljade i jedno goveče, stigli smo, srećom, bez gubitaka u ljudstvu i materijalu. A ono je duboko, preduboko preko deset kilometara ljute strmine od jezera. Lokalna prodavnica je bila zatvorena, a ženski glas koji se Branu odazvao kad je okrenuo broj mobilnog telefona koji je bio okačen na objektu obznanio je da se nalazi dosta daleko i da nam u pomoć ne može priteći nekom svježom tekućinom, pa makar to bilo i hladno pivo po ovom žaropeku. Marendovasmo pod jednim orahom za stepen neveseliji u odnosu na stanje kakvo bi bilo da je radnja otvorena.

Velje Duboko-odmor

I taman kad smo pomislili da smo se riješili muka i nevolja, naše žensko jedinče koje je ovuda prolazilo nekoliko puta, pokaza nam na suncem obasjanu stijenu i otkri da se moramo popeti tamo, ako mislimo u Međuriječje dolaziti zavida. Iza te osunčane stijene je selo Liješnje, gdje se makadam poboljšava i prelazi u solidan asfalt.

Što pritiskajući pedale, što gurajući bicikla, savladasmo strmen i u Liješnju sretosmo starinu Radulovića koji pripita jesmo li vidjeli njegov mercedes, za koji kaže da je najstariji u Evropi. Pohvali se da je još u voznom stanju i da ga pođekad provoza dok čeka dan kada će ga prodati Njemcima. A taj dan se ne zna kada će svanuti jer oni ovuda ne prolaze baš svakog dana, a možda ni godine.  Malo dalje i na seosku prodavnicu naiđosmo i onako razbrekli napadosmo na pivo.

Zurim

Ne znajući u kakvom ćemo stanju biti, Brano je bratu Boru, našoj logističkoj uzdanici, poručio da nas ne čeka u Međuriječju, nego da dođe na pivo u Liješnje, što podrazumjeva vožnju uskim putem i makadamom do ovog neviđboga. Boro je došao, ali kao odgovoran vozač, žeđ ugasio odličnom vodom, koje ovdje ima u izobilju.

Pošto je sunce zamaklo za Maganik znali smo da nas od mraka dijeli oko pola sata. Odlučismo da ovu turu zasladimo spustom dugačkim dvanaestak kilometara koji se spušta do same Morače. Prva dva-tri kilometra su bili makadam, ali ostatak je bio odličan asfalt, ali uzak, nepregledan i strm. Nije nam smetalo jer smo za čas posla sletjeli u Međurječje gdje smo se sa posljednjim pramičcima svjetlosti spakovali u Branovu limuzinu natovarenu prikolicom punom bicikala i pod vještom rukom starog šofera krenuli ka Podgorici u atmosferi pakla jer je kanjon Morače gorio na obje strane a mrak je još pojačavao doživljaj kod posmatrača. I pored toga nama je poslije napornog dana pomisao bila bliža nirvani dok smo se šalili na putu kući.

Brzo stigosmo u Podgoricu. Ranja produži autobusom u Nikšić, neko u noćnu smjenu, a oni malo srećniji u postelju meku. Obavismo ono što smo planirali u cjelosti.

Pratite nas na Fejsbuku i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply

Blogovi

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register