Nastavak koji smo kobajagi obećali 😉

Kada putuješ uvijek se neka mjesta/mesta namjeste/nameste i uđu u nezaborav, barem onaj kratki. Postoje i ona koja se dugo ne brišu pa se ponašaju kao nekakav suvenir koji visi u duši kao magnet na frižideru pa podsećaju da se bilo i hrabre da će se još biti i trajati. Da život nije uzaludan i dosadan.

Još prije dolaska u Kraljevo svratismo u Pazar na ćevape. Pošto bi velika gužva a Branov kamper nepodesan za uske, prenapučene ulice i sokake zakrčene automobilima, odlučismo da klopamo u nekoj od ćevabdžinica na glavnoj džadi. Kod jedne se nema gdje parkirati, drugu kasno ugledasmo, od treće mišljasmo da je pekara… tek, jednu po jednu svaku preskočismo dok ne ugledasmo Zijovu. Podesna bi za parkiranje, bicikli na oku, ali prazna. Pomislismo da je bolje da produžimo ali, ipak, odlučismo da tu jedemo jer nam je dodijalo još tražiti. Zijo je jedan simpatičan, šaljiv čovjek od trideset i kusur godina koji nam objasni da mu je lokal prazan jer je u toku Ramazan a da su mu glavne mušterije okolni muslimani  koji tih dana sve do mraka ne jedu niti piju. Nismo se razočarali u njegove ćevape jer su opravdali zaustavljanje, a ipak smo malo posumnjali jer mu radnica ode preko puta u pekaru da kupi somune. I oni su bili odlični, posuti ćurikotom. Opet ćemo doći, akoBogda.

U Kraljevu nas smjestiše u đački dom koji nas malo vrati u mlađe dane kada se živjelo po internatima i domovima. Malo toga se promjenilo. Đaci svih vremena su izgleda isti a mobilijar nedovoljno tvrd, ispisane poruke glupe a namjere nejasne, ali pune uskovitlanih hormona i erotskih konotacija.

Brano odveze kuću putujuću u Globoder a Duško i Dejo se pridružiše ostalim biciklistima na centralnom trgu. U očekivanju da će se nešto desiti, sjedosmo u Pariz, ali ne onaj pravi već samo jedno maleno kafansko izdanje. Pošto osim nekoliko štandova lokalnih prodavaca biciklističe opreme i dva bicikla napravljena od stranica bolničkih kreveta nisu mogli duže da nam zadrže pažnju, a u očekivanju bilo kakvog drugog dešavanja, koje je izostalo, zadržasmo se u rečenom Parizu na terasi malo duže, ispijajući dobro, crno zaječarsko pivo.

Mlađahni Cigančići su se provlačili između stolova i prosili, a Duško umjesto novca jednom ponudi gutlja piva u šali, malac popi gutljaj, namršti se i ode, a onda ga Dule dovrši bez gađenja, iako se mladunac sa vodom najčešće sretao kada pada kiša, ali samo dok ne otrči pod najbližu strehu.

Dobra kafana, jedina otvorena u Guči se zvala Zlatibor, osoblje iz Priboja ili Prijepolja ponosno na svoj zavičaj je to isticalo, a mi nijesmo zapamtili. Ugodna atmosfera razdraganih biciklista im je popravljala udoban i pristojan enterijer. Dobra klopa još više. Trubači ne dođoše, ako se ne računa jedan bronzani, što je podalje stražario s trubom na gotovs.

Kada smo svratili u Užice, u Velikom parku zasjedosmo u neki lokal sa Duškovim i Dejanovim rođakama. I tu se pokaza ercovski duh u punom obimu u obličju jednog vickastog konobara koji nije propuštao nijednu priliku da se našali. Jedan od naših biciklista ga upita: „Kako mogu da dođem do sladoleda?“, a on mu odgovori:“Priđite zamrzivaču, otvorite ga i uzmite sladoled“, naravno, krajnje podjebavajućim tonom i tako nasmija čitavu kafanu.

I jedna prosta garaža na starom putu do Zlatibora preko Zabučja, našim boravkom postade interesantna jer smo se tu sa Nikolom – Džonijem (koga je Duško preimenovao u Nidžo, jer to zvuči srpskije), Jeličinim bratom, upoznali i kasnije lijepo družili tokom čitavog maratona.

Hotel  Zelenkada ostade upamćen po ubedljivo najneukusnijem obroku na čitavom maratonu. Mada je jelo izgledalo obično, njegov ukus je bilo teško opisati i uz najbolju volju. Možda zbog toga što ga nije ni bilo. Druga greška na Zlatiboru je odlazak na Partizanske vode da usta isperemo nekim palačinkama, ali nas ni to nije impresioniralo. Tamo nam je najinteresantniji bio pevač na nekoj kafanskoj terasi koji je, valjda skrivajući ćelavos, nosio periku i pjevao i svirao pesme od po tri-četiri  akorda koje više priliče nekom srednjoškolskom gitaristi u pokušaju. Prehrambeni utisak se popravio tek kada smo se vratili u kamp gde su nas dočekale palačinke naših biciklističkih rukatnica Jelice i Sare.

Kroz manastir Svetih Damjana i Kozme neopravdano protrčasmo, kao da nas  Bogznašta čeka tamo gdje smo krenuli i kao da je suština putovanja dolazak, a ne trajanje i uživanje u njemu. Manastir nas iznenadi u šumi u Vodenoj poljani. Tamo nas dočeka monah Gavrilo, nasmijana starina opuštenih i sporih pokreta,  koje upornima daje životno iskustvo. Drvena crkvica na kraju staze od željezničkih pragova nije dominirala portom. To je činio veliki konak kroz koji nas provede i u šali reče da to nije objekat sa četiri zvezdice, nego krstića. I zaista bi tako, sve je bilo novo i uredno kao da o tome brine veliki broj vrijednih žena. U trpezariji na stolu se sušila nana. Brzo nastavismo dalje a monah nas blagosilja i zamoli anđele da budu sa nama na putu.

Izgleda su ga poslušali.

Milet bašta je ofucana pljevaljska kafana koja je nas koji smo po ko zna koji put tamo iznova razočarala jer joj ne priliči da bude u onoj čuvenoj pjesmi. Pod hitno je treba popraviti ili da u pjesmi ustupi ulogu nekoj uspješnijoj koja će bolje reprezentovati ovaj kraj.

U žabljačkom Zlatnom papagaju se dobro klopa, i ni malo ne liči na onaj lokal iz pjesme Električnog orgazma, jer u jedan mah nestade elektrike, ali dođoše upaljene svijeće i neki ukusni kolači koje nam posla gazda da nam kompenzuje velji gubitak. Ne viđe da je to već učinjelo  čuveno Dačovo pivo, u kućnoj pivovari smućkano.

U Plužinama se ne smije zaobići Zvono. To je restoran za koju ovdje svako zna a po Dejovom nagovoru svratismo da osveštamo i ovo mjesto. Lepi Dorćolac se prosto iznenadi mjestom koje je potpuno izmješteno iz ove malene i učmale sredine i bilo bi po mjeri svakom velikom gradu koji drži do sebe i jazz muzike. Ako ne volite kombinacije slatke i slane hrane, onda sigurno nijeste probali ovdašnju, pripremljenu sa puno istančanog ukusa i ravnoteže. Ovdje sretosmo i Rajdu Perića, ide sa kajakašenja s dronom u rukama. Snimao neki film tri dana ili je samo uživao, više se ne sjećamo.

Sa društvom iz Zaječara svratismo u Pivski manastir gde nas dočeka mladić koji nas prvo malo propita iz poznavanja Tur de fransa, a zatim nekako lepo i zanimljivo ispriča ono o čemu se obično priča na ovakvim mestima. Ovaj manastir je sagradio veliki vezir i musliman Mehmed paša Sokolović, ali dolje negdje gdje se sada nalazi Pivsko jezero. Ne pamti se da je još neko pod četiri sultana bio veliki vezir jer je u taj vakat, kada se mijenjala vlast, radio i svilen gajtan, pa je suvišnu braću i podanike prethodnog sultana prečicom slao na Ahiret. Činio je taj veliki vezir još neka čudesa, gradio, postavljao, čuvao ali  jednako čudo je bilo to da je tokom izgradnje brane na Pivi bilo planirano da se ovo zdanje potopi, još pod onom vlašću. Tada se pobunio narod Pive, iako nije naročito bogobojažljiv, pa je ondašnja vlast odlučila da se ovaj prvorazredni spomenik rastavi i kamen po kamen premjesti na ovo mjesto. I danas se mogu na kamenim blokovima vidjeti numere iscrtane crvenom farbom. Ko ga je ovaj put preskočio neka obavezno svrati drugom prilikom, jer se ima što viđeti i čuti.

I livada postane mjesto kada se na nju prostru najloni, podloške i još ko zna šta, zatim pobaca na sredinu sve i svašta što se pronašlo po ruksacima i bisagama. Zatim se to mezi i zaliva dedovačom, čuvenom rakije Jeličinog đeda iz okoline Kraljeva. A kada se tome doda njena pjesma uz malu pomoć Nikolinu, onda ledina postaje hram. Zapevasmi i mi ali pored nje zazvučasmo nekako nevješto i traljavo. Bolje smo zvučali na Zlataru kada smo čika Jovu Matavulja  prenuli iz sna, a on nas onako bunovan precijenio i bio oduševljen Sejdefom koju majka buđaše. I nama je bilo lijepo.

Svaka lutalica i vagabund, a naročito na dva točka, bi trebao barem nekada da se predstavi u kafani kod Vuka na Čevu jer se tamo može vidjeti ono čega u ugostiteljstvu  nigdje nema niti će biti.

A kad se prođu Ćeklići i nizbrdicom krene ka Njegušima, treba svratiti u kafanu Kod Pera na Bukovicu, ako ni zbog čega drugog a ono zbog njegovih čuvenih sendviča sa pršutom i sirom u domaćem hljebu. Ne smije se, pritom, sendviču pristupati polusit, jer on ište cijelog čovjeka i čitavu glad. Uz ovaj sendvič može piti šta ko hoće.

Predposljednje mjesto na ovom putešestviju je buregdžinica u Risnu, a drži je porodica Albanaca iz Gostivara. Burek je dobar a buregdžija nasmijan i raspoložen za šalu. Uz to, buregdžija je ljekar po profesiji, za zlunetrebalo. Šta se više na ovom dunjaluku može očekivati od prodavnice pite i sladoleda.

Potonjoj kafani ne pamtimo ime ali zapamtismo dobar provod uprkos muzici koja je pomalo mučila nas okupljene i sebe, ali kada je Nikola, doajen trsteničkih svadbi, uzeo stvar u svoje ruke veselje se eksponencijalno podiže, a kada Milena preuze pjevačko kormilo skoči i staro i mlado, svi, svi, svi u Cirkus Kolorado…

Mnoga mjesta smo preskočili ili su ona nas zaobišla. Neka su se sakrila iza žbunja i virile dok ne prođemo. A neka nas još uvijek čekaju jer znaju da ćemo opet doći zajedno sa Čikerovim MTB  maratonom.

Možda se mi još koječega prisjetimo…