ZATOČENIK

Objavljeno: 02.12.2016, 19:58h

O Akovu da ti pričam, rode. Ne znam kakav je slučaj kod Vas ali ja posljednjih tridesetak godina živim od uspomena. Ništa dobrog osim jada i čemera od kako su „mladi i lijepi“ jurišnici Slobodana Miloševića došli na vlast i nisam imao. Prvo su mi „ukrali“ državu i natjerali me da živim samo u jednoj republici bivše mi domovine. Sa braćom Slovencima su se nekako sporazumno razveli ali su zato žestoko udarili po Dubrovniku, Vukovaru… i hrvatskoj braći. U svojoj neofašističkoj histeriji udariše i na Republiku Bosnu i Hercegovinu i zavadiše i trajno razgradiše onakvu državu. U cilju stvaranja velike Srbije mlađani oslobodioci se proglasiše Srbima i udariše svom silom po Crnoj Gori proganjati i satanizirati liberale Slavka Perovića. Kako bi dodatno ojačali velikosrpski nacionalizam, zavadili i dehumanizirali Bošnjake radi širenja straha kod srpskog naroda osmisliše policijsku akciju „Lim“ i pohapsiše kompletno rukovodstvo tada parlamentarne Stranke demokratske akcije u Sandžaku (SDA). Početkom dvijehiljaditih pred parlamentarne izbore u policijskoj akciji kodnog naziva „Orlov let“ brutalno udariše i na Albance. Pošto su u međuvremenu crnogorski vlastodršci od velikih Srba evoluirali u velike Crnogorce dvijehiljadešesnaeste godine na dan parlamentarnih izbora optužiše Srbe za pokušaj državnog udara i tako dobiše izbore. Ćast izuzetcima ali ogromna većina Srba iz Crne Gore je aplaudirala i podržavala režim dok su proganjali Slavkove liberale, Hrvate, Bošnjake i Albance. Sada kada su zbog „kratke“ pameti i oni došli na red i pod udar režima kukaju na sav glas o ugroženosti i nesmenjivosti režima. Da je bilo solidarnosti na tuđe nedaće ovaj režim bi davno završio onamo gdje se sada nalazi Marović. Ovako svi skupa gledamo reprizu minulih događaja samo ovoga pod drugim imenom. U stvari sve je isto samo njega nema. Preciznije rečeno progonitelji i sada progonjeni su do juče bili skupa na istom kolosijeku stvaranja velike Srbije. Sve dok je odgovaralo crnogorskom režimu i dok su vladali isključivo zahvaljujući srpskim glasovima Crnogorci, Bošnjaci, Hrvati i Albanci su bili Tuđmanovi bojovnici i Alijini mudžahedini. E sada, radi očuvanja te iste vlasti Srbi su postali neprijatelji države. Kakve li ironije i sudbinskog poigravanja sa narodima. Isključivo permanentnim širenjem laži i straha crnogorski režim vlada skoro trideset godina. *** Ovo su suštinski razlozi zbog čega ja živim „zarobljen“ u prošlosti. Pamtim i živim onako kako sam naučio od roditelja. Vaspitavan sam tako da mi različitosti kulturološkog i vjerskog okruženja budu napitci ljubavi kako bih mogao širiti istinsko uvažavanje i solidarnost prema drugima. Iako su zločinitelji željeli da od mene naprave mrzitelja, nisu uspjeli. I pored svih nedaća kroz koje saam prošao nikada neću generalno posmatrati narode i dok ne umrem pamtit ću pokojnog čika Bogdana Lukovića. Kako da zaboravim čovjeka koji mi je bezbroj puta namjestio isčašenu nogu i ruku? U bilo koje doba dana i noći mogao si zakucati na njegova vrata i zatražiti pomoć. Pare ti nisu trebale. Bilo je poželjno da imaš zavoj ali ako te nužda natjerala on bi iscijepao čaršaf. Nikada nije pitao kako se zoveš, već bi kroz osmijeh kazao: „Srećne ti rane junače.“ Namještanje kostiju naučio je od njegovog pokojnog oca Alekse. Aleksa je bio najpoznatiji vještak u svom vremenu u bjelopoljskom i šahovićkom dijelu Sandžaka. Čika Bogdan je radio sa mojim rahmetli ocem u krojačkoj zadruzi. Bili su radne kolege i kućni prijatelji. Bog zna koliko smo puta po čitav ljetnji dan boravili kod njega na Loznicama. Posjedovao je veliku zemlju i vrtove. Bio je srednjeg rasta i jake tjelesne građe, posebno ruku, okruglog lica sa očima iz kojih je zračila ljubav i toplina. Iako je govorio glasno njegov govor je bio pun ljubavi. Tetka Tijana, Bogdanova supruga umrije mlada. Izuzetno vrijedna, pedantna do perfekcije i vrsna kuharica. Voljela je moju rahmetli majku kao rođenu sestru. Znala je da će umrijeti. Bolovala je od neizlječive bolesti ali je skoro do posljednjeg dana života bila radno aktivna. Mnogo sam lijepih dana skupa sa roditeljima proveo u Bogdanovoj i Tijaninoj kući. Takvi trenutci se nikada ne zaboravljaju. Čika Bogdan se poslije godinu dana od Tijanine smrti oženi sa tetka Borkom. Borki je bilo poznato da je moja majka voljela pokojnu tetka Tijanu više od očiju. Zato su po malo u srcima gajili zebnju i čika Bogdan i tetka Borka kako će moja mati reagovati na njegovu ženidbu. Plašili su se da se slučajno ne prekine višedecenijsko prijateljstvo sa kućom Lukovića zbog Bogdanove ženidbe. Ja i rahmetli otac smo išli kod čika Bogdana na čestitku ali majki je trebalo vremena. Dugo je žalila pokojmu tetkaTijanu. Tetka Borka je bila jako ljubazna i prijatna žena. Umiljatog glasa i vedre naravi. Trudila se i više nego što je trebalo da se približi mojoj majci. Posebno je bila pažljiva prema djeci. Iako nikada nije zaboravila Tijanu majka je zavoljela i tetka Borku. Nastavili smo i dalje sa dolascima kod čika Bogdana. Znam da bi čika Bogdan kasnije često kroz smijeh govorio mom ocu: „Avdo, nisam se plašio reakcije sinova po pitanju moje ženidbe kao što sam se plašio Samke. Znam koliko je voljela Tijanu i bojao sam se da više nikada neće ući u moju kuću. Bogu hvala vidim da se i sa Borkom odlično slaže. Posebno mi je drago da su postale prijateljice. Da Samka nije prihvatila Borku i Borka Samku moglo je ovo naše prijeteljovanje zahladiti. Nije što bi mi prestali voljeti jedan drugoga. Predugo smo mi skupa da bi se razišli ali kad te ne prati žena teško je drugarstvo sačuvati. Molim Boga i volio bih da i naša djeca nastave ovu tradiciju. Dugo smo vremena mi skupa proveli Avdaga. Ružno bi bilo da nas zaborave.“ Nisamo vas zaboravili. Nastavili smo ondje gdje ste vi stali. Istina ne onakvim intezitetom kao vas dvojica ali se nismo zaboravili. Pokušavali su da nas zavade na razne načine ali nisu uspjeli. Ljudi ostaju ljudi u svim vremenima. Zato su ratovi tu da nas podsjete na ništavila. Da nije tame ko bi znao za svjetlost čika Bogdane?

O Akovu da ti pričam, rode.

Ne znam kakav je slučaj kod Vas ali ja posljednjih tridesetak godina živim od uspomena. Ništa dobrog osim jada i čemera od kako su „mladi i lijepi“ jurišnici Slobodana Miloševića došli na vlast i nisam imao. Prvo su mi „ukrali“ državu i natjerali me da živim samo u jednoj republici bivše mi domovine. Sa braćom Slovencima su se nekako sporazumno razveli ali su zato žestoko udarili po Dubrovniku, Vukovaru… i hrvatskoj braći.

U svojoj neofašističkoj histeriji udariše i na Republiku Bosnu i Hercegovinu i zavadiše i trajno razgradiše onakvu državu. U cilju stvaranja velike Srbije mlađani oslobodioci se proglasiše Srbima i udariše svom silom po Crnoj Gori proganjati i satanizirati liberale Slavka Perovića. Kako bi dodatno ojačali velikosrpski nacionalizam, zavadili i dehumanizirali Bošnjake radi širenja straha kod srpskog naroda osmisliše policijsku akciju „Lim“ i pohapsiše kompletno rukovodstvo tada parlamentarne Stranke demokratske akcije u Sandžaku (SDA).

Početkom dvijehiljaditih pred parlamentarne izbore u policijskoj akciji kodnog naziva „Orlov let“ brutalno udariše i na Albance. Pošto su u međuvremenu crnogorski vlastodršci od velikih Srba evoluirali u velike Crnogorce dvijehiljadešesnaeste godine na dan parlamentarnih izbora optužiše Srbe za pokušaj državnog udara i tako dobiše izbore. Ćast izuzetcima ali ogromna većina Srba iz Crne Gore je aplaudirala i podržavala režim dok su proganjali Slavkove liberale, Hrvate, Bošnjake i Albance.

Sada kada su zbog „kratke“ pameti i oni došli na red i pod udar režima kukaju na sav glas o ugroženosti i nesmenjivosti režima. Da je bilo solidarnosti na tuđe nedaće ovaj režim bi davno završio onamo gdje se sada nalazi Marović. Ovako svi skupa gledamo reprizu minulih događaja samo ovoga pod drugim imenom. U stvari sve je isto samo njega nema. Preciznije rečeno progonitelji i sada progonjeni su do juče bili skupa na istom kolosijeku stvaranja velike Srbije. Sve dok je odgovaralo crnogorskom režimu i dok su vladali isključivo zahvaljujući srpskim glasovima Crnogorci, Bošnjaci, Hrvati i Albanci su bili Tuđmanovi bojovnici i Alijini mudžahedini. E sada, radi očuvanja te iste vlasti Srbi su postali neprijatelji države. Kakve li ironije i sudbinskog poigravanja sa narodima. Isključivo permanentnim širenjem laži i straha crnogorski režim vlada skoro trideset godina.

***

Ovo su suštinski razlozi zbog čega ja živim „zarobljen“ u prošlosti. Pamtim i živim onako kako sam naučio od roditelja. Vaspitavan sam tako da mi različitosti kulturološkog i vjerskog okruženja budu napitci ljubavi kako bih mogao širiti istinsko uvažavanje i solidarnost prema drugima. Iako su zločinitelji željeli da od mene naprave mrzitelja, nisu uspjeli. I pored svih nedaća kroz koje saam prošao nikada neću generalno posmatrati narode i dok ne umrem pamtit ću pokojnog čika Bogdana Lukovića. Kako da zaboravim čovjeka koji mi je bezbroj puta namjestio isčašenu nogu i ruku?

U bilo koje doba dana i noći mogao si zakucati na njegova vrata i zatražiti pomoć. Pare ti nisu trebale. Bilo je poželjno da imaš zavoj ali ako te nužda natjerala on bi iscijepao čaršaf.

Nikada nije pitao kako se zoveš, već bi kroz osmijeh kazao: „Srećne ti rane junače.“ Namještanje kostiju naučio je od njegovog pokojnog oca Alekse. Aleksa je bio najpoznatiji vještak u svom vremenu u bjelopoljskom i šahovićkom dijelu Sandžaka.

Čika Bogdan je radio sa mojim rahmetli ocem u krojačkoj zadruzi. Bili su radne kolege i kućni prijatelji. Bog zna koliko smo puta po čitav ljetnji dan boravili kod njega na Loznicama. Posjedovao je veliku zemlju i vrtove. Bio je srednjeg rasta i jake tjelesne građe, posebno ruku, okruglog lica sa očima iz kojih je zračila ljubav i toplina. Iako je govorio glasno njegov govor je bio pun ljubavi. Tetka Tijana, Bogdanova supruga umrije mlada. Izuzetno vrijedna, pedantna do perfekcije i vrsna kuharica. Voljela je moju rahmetli majku kao rođenu sestru. Znala je da će umrijeti.

Bolovala je od neizlječive bolesti ali je skoro do posljednjeg dana života bila radno aktivna. Mnogo sam lijepih dana skupa sa roditeljima proveo u Bogdanovoj i Tijaninoj kući. Takvi trenutci se nikada ne zaboravljaju.

Čika Bogdan se poslije godinu dana od Tijanine smrti oženi sa tetka Borkom. Borki je bilo poznato da je moja majka voljela pokojnu tetka Tijanu više od očiju. Zato su po malo u srcima gajili zebnju i čika Bogdan i tetka Borka kako će moja mati reagovati na njegovu ženidbu. Plašili su se da se slučajno ne prekine višedecenijsko prijateljstvo sa kućom Lukovića zbog Bogdanove ženidbe. Ja i rahmetli otac smo išli kod čika Bogdana na čestitku ali majki je trebalo vremena. Dugo je žalila pokojmu tetkaTijanu.

Tetka Borka je bila jako ljubazna i prijatna žena. Umiljatog glasa i vedre naravi. Trudila se i više nego što je trebalo da se približi mojoj majci. Posebno je bila pažljiva prema djeci. Iako nikada nije zaboravila Tijanu majka je zavoljela i tetka Borku. Nastavili smo i dalje sa dolascima kod čika Bogdana. Znam da bi čika Bogdan kasnije često kroz smijeh govorio mom ocu:

„Avdo, nisam se plašio reakcije sinova po pitanju moje ženidbe kao što sam se plašio Samke. Znam koliko je voljela Tijanu i bojao sam se da više nikada neće ući u moju kuću. Bogu hvala vidim da se i sa Borkom odlično slaže. Posebno mi je drago da su postale prijateljice. Da Samka nije prihvatila Borku i Borka Samku moglo je ovo naše prijeteljovanje zahladiti. Nije što bi mi prestali voljeti jedan drugoga. Predugo smo mi skupa da bi se razišli ali kad te ne prati žena teško je drugarstvo sačuvati.

Molim Boga i volio bih da i naša djeca nastave ovu tradiciju. Dugo smo vremena mi skupa proveli Avdaga. Ružno bi bilo da nas zaborave.“

Nisamo vas zaboravili. Nastavili smo ondje gdje ste vi stali. Istina ne onakvim intezitetom kao vas dvojica ali se nismo zaboravili. Pokušavali su da nas zavade na razne načine ali nisu uspjeli. Ljudi ostaju ljudi u svim vremenima. Zato su ratovi tu da nas podsjete na ništavila.

Da nije tame ko bi znao za svjetlost čika Bogdane?

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply

  1. Duško Vuković says:

    Dirljivo sjećanje, lijepa priča. I poučna za onoga ko može da uči.