Akcija za ljudska prava (HRA), nevladina organizacija iz Podgorice, predstavila je danas rezultate istraživanja javnog mnjenja o opštoj percepciji problema mentalnog zdravlja i distanci koju društvo pravi u odnosu na osobe sa mentalnim oboljenjima.

”Zabrinjavajuće je da postoje gotovo dvije trećine stanovnika Crne Gore koji žive u ozbiljnom neznanju, ne raspolažu osnovnim činjenicama o mentalnim bolestima. Jedna trećina je ubijeđena u pogrešne stavove, a druga trećina ne zna – nema stav”, rekla je izvršna direktorica HRA Tea Gorjanc Prelević.

Ona je navela da, prema istraživanju, “jedna stamena trećina stanovnika” Crne Gore “smatra da je mentalno oboljela osoba najčešće opasna po ljude oko sebe, da osoba koja se oporavila od mentalnog oboljenja nije sposobna da se vrati na posao, da osobi s istorijom mentalnog oboljenja treba zabraniti da obavlja javnu funkciju, do toga da je jedan od glavnih uzroka mentalnih poremećaja nedostatak samodiscipline i snage volje, dakle da je osoba kriva što je bolesna”.

”Istraživanje ukazuje na veliki stepen neinformisanosti, tabuiziranost ove teme i predrasude”, rekao je psiholog Radoje Cerović.

On smatra da je situacija zabrinjavajuća, jer su predrasude i retrogradni stavovi izraženiji u Crnoj Gori nego npr. u Bosni i Hercegovini, gdje je isto istraživanje sprovedeno. Da je najbolje izbeći nekog s mentalnim oboljenjem u BiH misli 32%, a u CG dvostruko više 64%, naveo je Cerović, konstatujući da “posebno zabrinjavaju izraženo negativni stavovi mladih”.

”Iznenađuje podatak da u ovom istraživanju nije postojala značajna razlika u stavovima između muškaraca i žena. Postoji tendencija da su žene blagonaklonije i više tolerantne prema mentalno oboljelima, ali to se sad nije pokazalo. Pokazalo se da je negativniji stav zajednice prema ženama koje su mentalno oboljele nego prema muškarcima”, rekla je Ljupka Kovačević, psihološkinja i aktivistkinja Centra za ženske i mirovne studije –Anima .

Ona je apostrofirala odgovornost državnih institucija, prije svega Ministarstva zdravlja, “koje sve ove godine nije preduzelo korake da smanji stigmatizaciju, diskriminaciju pacijenata s mentalnim oboljenjem, uprkos jasnom prepoznavanju tog problema u Strategiji unapređenja mentalnog zdravlja 2004. godine”. “U suštini, ministarstva zdravlja i obrazovanja projektuju neznanje i nesenzitivnost izbjegavajući odgovornost.”