DUŠA SANDŽAKA (XVII)

Objavljeno: 09.10.2016, 20:17h

Piše: Ibrahim ČIKIĆ

Ibrahime, pričat ću ti o mojoj nani Vukosavi. Umrla je, Bog joj se smilovao, daleke 1970-te godine, započe svoje kazivanje u Štoju kod Ulcinja majka mog prijatelja Ramiza (Čindrak) Grbović. Bila je rodom iz Babina kod Berana iz poznate kuće Vukićević. Imala je dva brata. Stariji je bio u Beogradu, inače ilegalac i član Komunističke partije, a mlađi je živio u Babinama. Vukosava je imala oko dvadeset pet godina i živjela je u zajednici na očevom imanju sa mlađim, oženjenim bratom. Brat je zbog posla često odsustvovao od kuće a snaha je za vrijeme njegovog odsustva pokazivala znakove sumnjivog morala. Vukosava je bila poznata kao djevojka visokih moralnih normi ponašanja te zbog snahinog ponašanja odluči da sve ostavi i krene kod starijeg brata u Beograd.

Bilo je to po završetku Prvog svjetskog rata i tada nije bilo prevoza, tako da se pješice uputi u pravcu Beograda. Idući kaljavom džadom, prvi akšam je zateče na ulasku u selo Petnjica. Na samom ulazu u selo ugleda prelijepu kamenu kulu (kula Kršića) i čovjeka kako cijepa drva u avliji. Umorna i promrzla, Vukosava nazva dobro veče neznancu. Domaćin odgovori na pozdrav očekujući pitanje. Ali, moja nana više nije mogla ni riječi progovoriti. Samo je širom otvorenih očiju posmatrala čovjeka.

„Kuda si krenula djevojko?“ upita domaćin.14599839_1135149556551949_975213046_o
„Za Beograd, da tražim brata,“ odgovori Vukosava.

„Kakav Beograd, kakvog brata? Znaš li ti koliko je to daleko i da su šume pune razbojnika? Opasan je to put i za muško a pogotovu za žensko čeljade. Bujrum na konak, odmori se i naspavaj. Smjestit ću te u ženske odaje pa ujutro vidi šta ćeš i kud ćeš“.

Akšamski vakat i hladno vrijeme, ljubazan i dobronamjeran odnos domaćina učiniše da Vukosava prihvati ponudu. Prespavala je tu večer sa ženama u kuli Kršića.

Prema kazivanjima onih koji su je poznavali, moja nana je u tom vaktu bila prava ljepotica. Iskupilo se tu večer, kod domaćina Kršića, na sijelu puna odaja ljudi i žena. Bogami dragog, te večeri Vukosavin ponos, odlučnost, moral i ljepota očara prisutne. Još kada kroz razgovor saznadoše suštinski razlog njenog odlaska od kuće i namjeru da se više nikada ne planira vratiti sa snahom da živi pod istim krovom, širom joj otvori vrata srca prisutnih. Svi su poželjeli da nađu načina kako da je trajno zadrže u svojoj sredini.

„Draga Ramiza, tadašnji starci su bili pravi mudraci. Vidjeli su oni da se ja više ne planiram vraćati u Babine a i da sam odlučna nastaviti put za Beograd. Znali su kakvim opasnostima se izlažem prilikom takvog putovanja i željeli su da mi pomognu. Zato su riješili da me pokušaju odvratiti od takve opasnosti. Tako mi ponudiše da se udam za naočitog a Bogami i bogatog momka. Predložiše mi Deliju Rastodera. Šćeri moja, meni je takva ponuda toliko teško pala, da sam molila Boga da se zemlja otvori ispod mene kako bih propala u nju. Činilo mi se da bi mi bilo lakše da me zemlja proguta nego da se udam. Znala sam da su oni muslimani a ja pravoslavka. Vidjela sam i da su oni fini ljudi i da su me ljudski primili ali gdje da se udam?“ često bi mi ovako o tim događajima govorila nana.

Već sjutradan, domaćin Kršić napravi situaciju da se „slučjno“ sretnu Delija i Vukosava kako bi se upoznali i popričali. Neka se vide momak i djevojka pa ako Bog da da se dopadnu jedno drugom neka sami odluče šta će i kako će dalje. Ali prije susreta domaćin reče Vukosavi:

„Slušaj me šćeri, volja ti ostani u kuli koliko ti drago, volja ti idi za Beograd a volja tvoja i ako se odlučiš udati. Ti moraš odlučiti šta ti je činiti.“

Ovako je moja nana opisivala prvi susret sa Delijom nastavi Ramiza priču:

„Delija bijaše visok, fin i naočit momak. Lijep i učinje mi se fine naravi. Boga mi se on meni na prvi pogled dopade. Ali sam zamolila da mi daju još jednu noć i dan da razmislim.“

Tako je moja nana igrom sudbine došla u situaciju da bira put za Beograd ili životnog saputnika. Hvala Bogu izabrala je udaju za moga dedu i slušaj sada šta se dalje dešava.

Ja ne znam tačno koliko je dugo živjela u braku sa mojim dedom. Ali znam da je izrodila desetoro djece sa Delijom. Nažalost, samo prvo i deseto je ostalo živo a onih osmoro između njih su pomrla. Žive su najstarija Vukosavina šćer Bajra (moja tetka) i najmlađa Fatima (moja majka). Neka od onih osmoro umrlih su umirala u različitim situacijama. Jedna su umirala na porođaju, neka poslije nekoliko mjeseci ali nije se nikada saznao uzrok smrti.
Vukosavinim nedaćama nikada kraja. Kada je moja majka (Fatima) imala četrdeset dana, krene moj dedo na sedleniku u planinu, da kupi volove. Bilo je zimsko doba i naiđe sa konjem na poledicu. Pričala mi je nana da je sedlenik bio azgin konj i kako se poklizao, zbaci Deliju sa sedla i on padne svom težinom leđima na zemlju. Sve vrijeme je ležao u postelji i dvadeseti dan nakon tog događaja je umro. Nana je živjela dugo godina poslije njegove smrti. Tetka Bajra je imala jedanaestoro djece a moja majka Fatima mene i dva brata, Aćifa i Almira. Zadnjih deset godina života nana Vukosava je živjela sa mojom majkom. E, moj Ibrahime, kakva je to žena bila samo da ti je znati sa suzama u očima završi Ramiza kazivanje.
***
Definitivno me niko ne može ubijediti da na ovim prostorima nije bilo ljudi i istinskog suživota. Koliko je ovakvih i sličnih situacija bilo na ovim prostorima jedino Bog zna. U svim religijama i narodima, bez izuzetka. Ljudi su uvijek ljudi. Bez obzira na situacije. Naprotiv, kada se namjesti određena situacija da se učini dobro, ljudi takve situacije ne propuštaju. Ne koriste tuđe nevolje da profitiraju. Gledaju da čine dobro i da se nađu pri ruci onima koji su u nevolji.

Zato sam i pokušao sačuvati ovaj istiniti događaj od zaborava. Kao pouku budućim generacijama. Možda u nekom probudi ljudskost i osjećaj za činjenje dobra drugima. Nikada se ne zna. Važno je da se posije sjeme dobra a na Bogu je i od Njega zavisi hoće li se i gdje će se to sjeme razviti u plod. Na nama je da činimo i širimo dobro okolo nas.

Nažalost, ovo je vrijeme zla i tiranije. Profit je na prvom mjestu a ljudi i ljudske sudbine su kolateralna šteta i sredstvo za postizanje cilja. Generalno gledajući, skoro i da nema ljudskosti. Živimo u vremenu moralnih i duhovnih ništavila. Čak su i Uzvišenog Boga materijalizirali i smjestili mu prijesto u trezor banke. Današnji bog se naziva dolar a njegov prijesto zovu bankama. Nezasiti su u gomilanju materijalnih dobara. Čekaju da im zemlja nezasita usta napuni.

Ipak, da nije čestitih ne bi ni sunce grijalo. Ima nade sve dok na zemlji postoji jedan rob koji čini dobro u Ime Boga. Ima nade za ljudski rod. Postoje i u ovom haosu dobročinitelji. Ima ih u svim religijama i narodima. U budućnosti će nas ako Bog da iz dana u dan bivati sve više. Zločinitelji nemaju šanse iako sada vladaju. Pobjeda je na strani dobra i tačka.

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply

  1. danilo stojanovic says:

    Lijepa prica g. Cikicu. Kada bi ih bar vise bilo u ova smutna vremena. No, slazem se sa vama – svijet opstaje na pravdi i istini. I dobroti.

    Najbogatiji covjek nije onaj sto ima mnogo (najvise), nego onaj kojemu je malo potrebno.