RUSKI RULET

Objavljeno: 18.08.2016, 22:08h

Danas sam bio na dženazi (sahrani), čovjeku koji je prije tridesetak godina živio u mom komšiluku. Vele da je dva-tri dana ležao mrtav u stanu. Ovo je u posljednjih nekoliko godina četvrti slučaj. U centru Bijelog Polja umiru nam komšije samci/ce a mi po dva tri dana ne znamo ni da su umrli!? Dakle, nije u pitanju ekstremni slučaj nemara, vec surova realnost otuđenosti koja polahko postaje naša svakodnevnica. Maćehinski odnos aktuelne vlasti prema sjeveru rastjerao je porodice širom dunjaluka, a stare i nemoćne insane (ljude) na milost i nemilost “komšija i prijatelja.” Bez imalo sumnje, otuđenost i nemar prema najbližim je postala naša svakodnevnica. U Bijelom Polju je sve do kraja osamdesetih godina prošlog vijeka bio običaj da stariji ljudi “nepoznatog” momka pitaju: “Či si ti momče?” Dakle, nisu pitali kako se zoveš, već či si ti? Po imenu oca znali bi o kakvom djetetu ili momku/djevojci je riječ i s kim imaju posla. To je bio zlatni period bjelopoljske čaršije. Vrijeme kada smo se svi međusobno poznavali i družili bez ikakvog interesa. Čisto građanski, komšijski, bratski i prijateljski odnos. Tada je bjelopoljska čaršija imala više radnika nego što danas grad ima stanovnika. Imali smo više fabrika i preduzeća nego što danas imamo kafića. Više zanatlija i majstora nego taxista… Družba i bjelopoljsko prijateljstvo su posebna priča. Zaista se disalo jednom dušom. Nije bilo nikakvih nacionalnih, vjerskih trzavica. Tada smo se deklarisali kao Jugosloveni, pa tek onda kao Bjelopoljci i Sandžaklije. Možda će nekome ovo izgledati čudno, ali naši sugrađani hrišćanske provinijencije su bili “veće” Sandžaklije od nas islamske vjeroispovijesti. Doduše, tada je iznad Bijelog Polja lebdio duh Rifata Burdžovića-Trša, Alekse-Beće Đilasa, Tomaša Žižića, Miloja Dobrašinovića, Muniba Kučevića… *** Nažalost, posljednjih dvadeset sedam-osam godina nad Bijelim Poljem lebdi duh depeesa. Vjetrove antifašizma zamijenili su vjetrovi neofašizma. Zahvaljujući takvoj “klimi” Bijelo Polje je transformisano u Kamengrad, a Crna Gora u zemlju Gdje sunce ne grije. Sve su nam opljačkali i ubili. Nema više fabrika, preduzeća, trgovina, turizma, industrije, morala i ljubavi. Uspjeli su čak i da Bjelopoljce nacionalno i vjerski zavade. Nekada ponosite građane učinili potlačenim i poniženim. Slobodu nam zamijenili političkim i nacionalnim torovima. Zato danas jedino lagodno “žive” privilegovani “kadrovi” do juče čvrsto zagrljene DPSDP koalicije. Ne treba griješiti dušu. Moram ovom prilikom istaći da u posljednjih desetak godina izuzetno lagodno žive i koalicioni partneri nacionalnih stranaka. Svi ostali su na čekanju. Zato se građani Crne Gore raduju izborima i strpljivo čekaju četvrtu godinu kako bi “zaradili” pedesetak eura. Čim završe građansku dužnost trčeći se odlazi na “Blagajnu” i tek kada dostave čvrste dokaze da su glasali za vladajuću stranku ili njihove pouzdane koalicione partnere dobiju novac. Mnogo je onih zbunjenih koji trče od jednog do drugog blagajnika kako bi se naplatili jer su dali glas nacionalnim strankama koje su navodno samostalno izašle na izbore. *** Za to vrijeme opozicija u nokdaunu. Zbunjeni, posvađani i razbijeni po svim šavovima nesvjesni važnosti predstojećih izbora. Iako vladajuća koalicija sve čini da razbije i zavadi opoziciju siguran sam da će im takva nakaradna politika u konačnici donijeti strašnu nevolju. Batina ima dva kraja. Iako misle da mogu kontrolisati nezadovoljstvo građana, društvo polahko klizi u pravcu socijalnog bunta koji će i ovoga puta siguran sam populisti iskoristiti i okrenuti u nacionalne i vjerske sukobe. Plašim se da je onog momenta kada je premijer nasilno “izgurao” višegodišnjeg predsjednika Crne Gore na poziciju, umjesto da prizna poraz i pruži šansu legitimno izabranom čovjeku, (ne)svesno sam sebi pripremio sigurnu nesreću. Tada je propuštena prvorazredna prilika za demokratsku tranziciju vlasti sa tada jedinstvenim DF koji je imao sve osobine građanske opozicije. Istina, sada je politička pozornica u odnosu na predsjedničke izbore izuzetno radikalizirana i dodatno zakomplicirana. Ali, sve dok ne zavlada anarhija i haos šansa postoji. Još nije kasno da premijer ozbiljno sagleda stanje u kojem se društvo nalazi i prevashodno radi vlastitog dobra pomogne smirivanju strasti. Iako mi je mnogo nedaća nanio, iskreno se nadam da će ovoga puta imati dovoljno mudrosti da prevaziđe vlastiti ego i iskoristi predstojeće izbore za demokratsku tranziciju vlasti. Jedino tako može sačuvati i sebe i Crnu Goru. Sve ostalo je ruski rulet.

Danas sam bio na dženazi (sahrani), čovjeku koji je prije tridesetak godina živio u mom komšiluku. Vele da je dva-tri dana ležao mrtav u stanu. Ovo je u posljednjih nekoliko godina četvrti slučaj. U centru Bijelog Polja umiru nam komšije samci/ce a mi po dva tri dana ne znamo ni da su umrli!? Dakle, nije u pitanju ekstremni slučaj nemara, vec surova realnost otuđenosti koja polahko postaje naša svakodnevnica. Maćehinski odnos aktuelne vlasti prema sjeveru rastjerao je porodice širom dunjaluka, a stare i nemoćne insane (ljude) na milost i nemilost “komšija i prijatelja.” Bez imalo sumnje, otuđenost i nemar prema najbližim je postala naša svakodnevnica.
U Bijelom Polju je sve do kraja osamdesetih godina prošlog vijeka bio običaj da stariji ljudi “nepoznatog” momka pitaju: “Či si ti momče?” Dakle, nisu pitali kako se zoveš, već či si ti? Po imenu oca znali bi o kakvom djetetu ili momku/djevojci je riječ i s kim imaju posla. To je bio zlatni period bjelopoljske čaršije. Vrijeme kada smo se svi međusobno poznavali i družili bez ikakvog interesa. Čisto građanski, komšijski, bratski i prijateljski odnos.

Tada je bjelopoljska čaršija imala više radnika nego što danas grad ima stanovnika. Imali smo više fabrika i preduzeća nego što danas imamo kafića. Više zanatlija i majstora nego taxista…

Družba i bjelopoljsko prijateljstvo su posebna priča. Zaista se disalo jednom dušom. Nije bilo nikakvih nacionalnih, vjerskih trzavica. Tada smo se deklarisali kao Jugosloveni, pa tek onda kao Bjelopoljci i Sandžaklije. Možda će nekome ovo izgledati čudno, ali naši sugrađani hrišćanske provinijencije su bili “veće” Sandžaklije od nas islamske vjeroispovijesti. Doduše, tada je iznad Bijelog Polja lebdio duh Rifata Burdžovića-Trša, Alekse-Beće Đilasa, Tomaša Žižića, Miloja Dobrašinovića, Muniba Kučevića…

***
Nažalost, posljednjih dvadeset sedam-osam godina nad Bijelim Poljem lebdi duh depeesa. Vjetrove antifašizma zamijenili su vjetrovi neofašizma. Zahvaljujući takvoj “klimi” Bijelo Polje je transformisano u Kamengrad, a Crna Gora u zemlju Gdje sunce ne grije.

Sve su nam opljačkali i ubili. Nema više fabrika, preduzeća, trgovina, turizma, industrije, morala i ljubavi. Uspjeli su čak i da Bjelopoljce nacionalno i vjerski zavade. Nekada ponosite građane učinili potlačenim i poniženim. Slobodu nam zamijenili političkim i nacionalnim torovima.

Zato danas jedino lagodno “žive” privilegovani “kadrovi” do juče čvrsto zagrljene DPSDP koalicije. Ne treba griješiti dušu. Moram ovom prilikom istaći da u posljednjih desetak godina izuzetno lagodno žive i koalicioni partneri nacionalnih stranaka. Svi ostali su na čekanju. Zato se građani Crne Gore raduju izborima i strpljivo čekaju četvrtu godinu kako bi “zaradili” pedesetak eura. Čim završe građansku dužnost trčeći se odlazi na “Blagajnu” i tek kada dostave čvrste dokaze da su glasali za vladajuću stranku ili njihove pouzdane koalicione partnere dobiju novac. Mnogo je onih zbunjenih koji trče od jednog do drugog blagajnika kako bi se naplatili jer su dali glas nacionalnim strankama koje su navodno samostalno izašle na izbore.

***
Za to vrijeme opozicija u nokdaunu. Zbunjeni, posvađani i razbijeni po svim šavovima nesvjesni važnosti predstojećih izbora. Iako vladajuća koalicija sve čini da razbije i zavadi opoziciju siguran sam da će im takva nakaradna politika u konačnici donijeti strašnu nevolju. Batina ima dva kraja. Iako misle da mogu kontrolisati nezadovoljstvo građana, društvo polahko klizi u pravcu socijalnog bunta koji će i ovoga puta siguran sam populisti iskoristiti i okrenuti u nacionalne i vjerske sukobe.

Plašim se da je onog momenta kada je premijer nasilno “izgurao” višegodišnjeg predsjednika Crne Gore na poziciju, umjesto da prizna poraz i pruži šansu legitimno izabranom čovjeku, (ne)svesno sam sebi pripremio sigurnu nesreću. Tada je propuštena prvorazredna prilika za demokratsku tranziciju vlasti sa tada jedinstvenim DF koji je imao sve osobine građanske opozicije.

Istina, sada je politička pozornica u odnosu na predsjedničke izbore izuzetno radikalizirana i dodatno zakomplicirana. Ali, sve dok ne zavlada anarhija i haos šansa postoji. Još nije kasno da premijer ozbiljno sagleda stanje u kojem se društvo nalazi i prevashodno radi vlastitog dobra pomogne smirivanju strasti. Iako mi je mnogo nedaća nanio, iskreno se nadam da će ovoga puta imati dovoljno mudrosti da prevaziđe vlastiti ego i iskoristi predstojeće izbore za demokratsku tranziciju vlasti. Jedino tako može sačuvati i sebe i Crnu Goru. Sve ostalo je ruski rulet.

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply

  1. Zipp says:

    Dobro došao!
    “Samo je srećan onaj koji je izgubio svaki nadu, jer nada je najveće mučenje a neznanje najveće sreća”.