Piše: Biljana Vankovska

Viđeno kroz makedonsku prizmu noja ili savijene kičme, vijest iz Albanije o istorijskom „Ne“ (Јо) odjeknulo je snažno. Razlozi zbog kojih je premijer Rama morao da pokaže sluh za poruke sa višednevnih protesta (uglavnom mladih ljudi, ali i snažnog pritiska opozicije) su veoma složeni, pa i ambivalentni.

No, svijet je ipak s čudom gledao malu državu koja se odvažila da moćnom savezniku kaže da je uništavanje sirijskog hemijskog oružja u toj zemlji nešto za što se nema kapaciteta i što de suprotno nacionalnom interesu. Čini se da je ova zemlja sa velikim ambicijama da postane turistička destinacija izbjegla sudbinu deponije, mada nezavisni intelektualci kao Fatos Lubonja nisu uvjereni da se ona i dalje neće ponašati kao da želi da postane članica SAD, umjesto EU.

Ma kako bilo, Аlbanija je zaslužila čestitke i kao država i kao društvo u kome postoji kritička građanska svijest.

Ja sam odrastala u vrijeme kada se s podsmjehom govorilo (upravo o Makedoniji) „teško zemlji kojoj je Albanija – Zapad“. Ali, Albanija jeste postala Zapad (bar na trenutak) i to ne kada je postala članica NATO, nego sada kada je smogla snage da se suprostavi upravo SAD, zemlji za koju i sam Rama apologetski priznaje da je Albancima stvorila dvije države.

То je i dalje slaba država, sa velikim unutrašnjim problemima i još većom zavišnošću od spoljnih faktora, ali ovaj je čin imao svoje značenje i prema unutrašnjoj javnosti i prema svijetu. Kako samo priželjkujem da i moja vlada pokaže da ima kičmu i da prestane slati vojnike u imperijalne misije! Avaj! Ona je i gluha (u odnosu na sva pitanja koja dolaze odozdo), a kada se radi o spoljno-političkim odlukama nedostaju građani koji bi udruženo rekli NE!

Čak i u odnosu na najsenzitivnije pitanje koje se tiče nacionalnog interesa, kao što je ime, nemoguće je i zamisliti nekakvo istorijsko „ne“ („jo“ još manje)! Godinama se prenemažemo, uvijamo, svijamo, i samo u kafanama su svi hrabri i kažu „Ne“. (Ustvari, prije nekoliko godina održan je veliki miting, koji je trajao jedno veče, sa kojeg je poslata nekakva slična poruka – i to se sada vrti na Youtube-u kad god se poželi mala doza nacionalnog ponosa.)

Građani Albanije su se okupili oko pitanja koje su smatrali važnim, uprkos novčanim stimulansima i snažnom pritisku, uključujući i patetična obećanja SAD da će pomoći Albaniji da se brže integriše u EU i da dobije Nobelovu nagradu za mir (sic – možda Obama ima tamo nekih veza!?). Možda je bilo pretjerivanja po pitanju ekološke bezbjednosti i strahovi nijesu bili sasvim osnovani (kao što tvrde hemičari), ali Albanci su poručili: „Yes, we can – say NO!“

U međuvremenu, makeodnski ministar odbrane Talat Džaferi je obećao da se vojnici neće povući iz Avganistana sve dok su potrebni SAD, a istini za volju on se i ne suočava sa nekakvim građanskim otporom, jer čak i najprogresivniji djelovi društva ne vide potrebu za to. Ovdašnji liberali i ljevičari očajavaju zbog smanjenja vojnog budžeta, a ne bi me iznenadilo ako sjutra pozovu da u duhu saradnje s „našim saveznikom“ SAD, Makedonija preuzme ulogu Albanije po pitanju uništavanja hemiskog oružja.

U vezi protesta u susjedstvu, makedonsko civilno društvo je propustilo šansu da pokaže građansku zrelost i regionalnu solidarnost. Mediji su javili da je nekoliko „albanskih NVO“ protestovalo ispred albanske ambasade u Skopju. Ne znam da li su organizatori uopšte i pokušali da pozovu „makedonske NVO“ (eto, sa ovakvim se oskimoronima ovdje bavimo, da me je i stid što pišem ovo!), pa su one odbile, ili je tamo bilo riječi o etničkoj solidarnosti i brizi o „prirodnoj Albaniji“. Da bude još gore, taj isti dan je obilježen i nasilni incident u blizini skopskog sela Stajkovci (u blizini nekoliko albanskih sela).

I tako, dok se u normalnim zemljama u ovo doba godine govori o početku sezone prehlada, u Makedoniji nastupa sezona tučnjava bezbol palicama u gradskim autobusima kojima se prevoze učenici! Naša se bizarna sezona odlikuje i ranim upozorenjima. Desetak dana prije ovog incidenta, novine „Lajm“ su uputile apel roditeljima-Albancima, da pripaze svoju djecu i pobrinu da ona ne budu zloupotrijebljena u montiranim događajima. U apelu je stajala i rečenica koju nikako nisam mogla razumjeti: „.. građani albanske nacionalnosti treba da budu oprezni u ovom periodu i u vezu konfuznog stanja povezanog sa rješavanjem spora oko imena.“

Kakvu sada vezu ima spor sa Grčkom sa nasilnim incidentima u autobusima? U apelu dalje piše: „Pazite da vaša djeca ne postanu žrtve napada, ali isto tako ne dopuštajte da ih neko podstiče da napadaju svoje makedonske vršnjake… gorko iskustvo pokazuje da su takvi incidenti inscenirani zbog defokusiranja javnosti ili zbog političke promocije određenih ličnosti, nakon čega su mladi Albanci izloženi drakonskim kaznama. Ne dopuštajte da se mladi Albanci koriste kao topovsko meso, kao pokriće za one koji u zadimljenim sobama i kafićima izvikuju velike riječi, ali u vladi ne smijeju ni miševe da jure. Želimo podvući da ovaj apel ne proizilazi iz nekakvih informacija s kojima bi mi raspolagali a o tome da se sprema nekakav incident ili akcija, nego je rezultat gorkih iskustva koja se ponavljaju svake godine. Apel po sebi nema za cilj stvaranje tenzija; naprotiv!”

Zaista, u Makedoniji ne moraš biti prorok da bi rekao da ispod površine tinja nezavršeni konflikt, ali ipak u odnosu na ovaj apel nameće se pitanje da li se možda radi o self-fulfiling prophecy. Novine možda nisu imale informacije o tome što se zaista dogodilo nakon deset dana, ali albanska „Probudi se“ je zaista probudila i već govori da je nasilje dobilo „alarmantne razmjere“ i da to traje već duže vrijeme.

Jesenja spirala je ipak otkočena pretučenim učenicima iz sela Stajkovci, a po već dobro poznatoj „logici“ iz drugih ex-YU prostorima, žitelji sela su se odmah osvetili prvom (nevinom) Albancu koji im je došao pod ruku, ne čekajući istragu i nadležne organe. Sada još i zahtijevalju da se u selu postavi policiska stanica koja će ih štititi, a ministarka policije s nevjerovatnom lakoćom, pa i ponosom, je ovo interpretirala kao veliki uspjeh: ovo je dokaz da građani imaju povjerenje u policiju!

Čovjek više ne zna da li da se smije ili da plače, jer žitelji ovog sela ustvari poručuju da nemaju povjerenja u svoje susjede Albance! Oni koji podsjećaju na već viđene scene tzv. „Kale patriotizma“ (tučnjave mladih Albanaca i Makedonaca na skopskoj tvrđavi Kale zbog izgradnje crkve u 2011.) trebali bi podsjetiti javnost i na jedan drugi detalj: Kale je ostalo zapamćeno i po tome što je sam zamjenik-ministra policije na licu mjesta oslobađao privedene nasilnike, а stvarnu odgovornost nije ponio niko (sve se završilo sa uslovnim kaznama).

Budnost i briga za vaspitanje mladih u duhu nenasilja i međuetničkog suživota je neophodna bez obzira na godišnje doba, ali čini se da je žalosno i nepravdeno kada se za ovakve „incidente“ odraslih uzrok bolesti traži kod učenika. Kada maskirani ljudi sa bezbol palicama autima blokraju autobus i ulaze da pretuku svakoga na koga naiđu, onda u takvom događaju nema ništa incidentno, ništa tipično za mladalačke tučnjave, čak i ako su na etničkoj osnovi. Radi se o kriminalnom činu za šta su nadležne institucije pravne države, a ne nevladine organizacije, intelektualci, pedagozi i psiholozi! Ovakve sezonske pojave su rezultat i kulture nekažnjivosti, koja nasilnicima daje sigurnost da neće snositi nikakve posljedice kada odrade prljavi posao. Umjesto straha od „drakonskih kazni“, potrebno je postaviti pitanje: zašto nisu kažnjeni počinioci prethodnih „incidenata“, bez obzira na etničku pripadnost?

Ali, u zemlji u kojoj se amnestiraju čak i ratni zločini usljed političkog sporazuma stranaka na vlasti, zašto se ne bi progledalo kroz prste mirnodopskom nasilju? I tako, ostajemo taoci podjela na svim nivoima, pa i na „našu“ i „vašu“ djecu, a jedinstveni smo jedino kada SAD trebamo reći YES, SIR!

Nova Makedonija

Prevod je autorkin