Na čekanju

Objavljeno: 26.04.2012, 13:41h

Iako slabo što znam, znao sam da godine počinju januarom. Čekam da živim bolje. Čekao sam i da Crna Gora postane Monako, ona postade Luksemburg. Nijesam znao da su u Luksemburgu prosječne, statistički naduvane plate ispod 500 eura. Čekao sam da se uhapse ratni zločinci i oni koji su podstrekavali na zločine. Međutim, od raznih simpozijuma, sporazuma, agendi, obuka, napretka u evro-atlanskim integracijama ne procesuira se još nijedan. Bit će. Čekam. Ah, kako sam želio da propičim Crnom Gorom novim auto-putem. Vrpca se davno presjekla, još samo da počne da se gradi i izgradi. Bit će. Jednog dana. A tek kako čekam da Bokokotorski zaliv pređem preko mosta pa da sa sjetom pomislim na nekadašnje trajekte. Zamišljam kako će to grandiozan most biti. I čekam. A onda da se iz Kotora žičarom popnem na Njeguše. Iako se broj nezaposlenih stalno povećava, čekam da ih više ne bude kako nam je rečeno, i kako je već trebalo biti. Čekam i da vidim Pamelu Andreson – jednog od mnogih strateških partnera, kako šeta, izvodi svoju djecu na glavno nam dječije igralište – Trg. Onako, ona u šortsu sa oromnim grudima na izvolte, a ja je krišom gledam sav uzbuđen. Čekam one ogromne tržne centre za koje je „Delta“ smiješno mala, pasarele što povezuju more i ostrva, Kempinski i druge hotele sa minimum 5+ zvjezdica, elitne goste i elitni turizam. Čekam da niko u Crnoj Gori ne radi ništa a svi imamo platu od minimum 1000 eura. Eh, da smo samo slušali Žarka Radulovića i pustili ga/ih da rade – dočekali bi. Čekam i da se jednom promijeni vlast: mirno, civilizovano, demokratski – kao što se radi u civilizovanim zemljama. Ali, ja ne bih imao srca da glasam za tako što, dok sve ovo ne dočekam. A ko može ovo ostvariti osim njih?

Iako slabo što znam, znao sam da godine počinju januarom. Čekam da živim bolje.

Čekao sam i da Crna Gora postane Monako, ona postade Luksemburg. Nijesam znao da su u Luksemburgu prosječne, statistički naduvane plate ispod 500 eura.

Čekao sam da se uhapse ratni zločinci i oni koji su podstrekavali na zločine. Međutim, od raznih simpozijuma, sporazuma, agendi, obuka, napretka u evro-atlanskim integracijama ne procesuira se još nijedan. Bit će. Čekam.

Ah, kako sam želio da propičim Crnom Gorom novim auto-putem. Vrpca se davno presjekla, još samo da počne da se gradi i izgradi. Bit će. Jednog dana.

A tek kako čekam da Bokokotorski zaliv pređem preko mosta pa da sa sjetom pomislim na nekadašnje trajekte. Zamišljam kako će to grandiozan most biti. I čekam.

A onda da se iz Kotora žičarom popnem na Njeguše.

Iako se broj nezaposlenih stalno povećava, čekam da ih više ne bude kako nam je rečeno, i kako je već trebalo biti.

Čekam i da vidim Pamelu Andreson – jednog od mnogih strateških partnera, kako šeta, izvodi svoju djecu na glavno nam dječije igralište – Trg. Onako, ona u šortsu sa oromnim grudima na izvolte, a ja je krišom gledam sav uzbuđen.

Čekam one ogromne tržne centre za koje je „Delta“ smiješno mala, pasarele što povezuju more i ostrva, Kempinski i druge hotele sa minimum 5+ zvjezdica, elitne goste i elitni turizam.

Čekam da niko u Crnoj Gori ne radi ništa a svi imamo platu od minimum 1000 eura. Eh, da smo samo slušali Žarka Radulovića i pustili ga/ih da rade – dočekali bi.

Čekam i da se jednom promijeni vlast: mirno, civilizovano, demokratski – kao što se radi u civilizovanim zemljama. Ali, ja ne bih imao srca da glasam za tako što, dok sve ovo ne dočekam.

A ko može ovo ostvariti osim njih?

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply

  1. Afrika says:

    fantastican tekst..kazu stpljene se isplati ali ne znam u kojoj valuti” je isplata ..

  2. danilo stojanovic says:

    NE-CEKANJE.

    Iako slabo sto znam – znao sam da vecina ljudi ceka na nesto/nekoga (Godoa?). Ja ne cekam.
    Ne cekam da zivim bolje, jer bolje od ovoga sto imam – u svakom sadasnjem trenutku – niti sam ikada imao – niti cu ikada imati,.
    Ne cekam da Crna Gora postane Monako – neka bude samo Crna Gora. Slobodna.
    Ne cekam na hapsenje ratnih zlocinaca – njihovi zlocini zarobili su ih do kraja zivota. A mozda i poslije?
    Ne cekam na puteve. Putevi me ne interesuju – jer “istina je zemlja do koje nema puteva”. Odnosno svi putevi su lazni, bas kao i oni sto ih propovijedaju i promovisu.
    Ne cekam na mostove. Mostovi takodje nijesu vazni – jer su obije obale u meni. Odnosno, spojen sam.
    Ne cekam na Pamelu Anderson – nije moj tip.
    Ne cekam hotele sa 5 zvjezdica jer nemamo direktore hotela i osoblje za hotele 5 zvjezdica.
    Ne cekam na trzne centre – jer nemam su cim da trgujem.
    Ne cekam da se ostvare obecanja politicara – ona nikada nijesu ni data s namjerom da se ostvare.
    Ne cekam da se promijeni vlast. Ne cekam niti da se promijeni opozicija – jer oni jednostavno nijesu sposobni. Ni za sto. (Osim da idu u Beograd po instrukcije).
    Ne cekam kraj – jer svaki kraj je pocetak.
    Ne cekam nista jer nema nista sto bi trebalo da se ceka. Niti onoga koji ceka.
    Ne cekati – je biti.

    Zaludu vam cekanje dragi ZIPP-e.
    Ne cekajte- budite.

  3. Veljko B Ilic says:

    Jos cekas gospodine ZIPP-e! Nekada se govorilo u nasem narodu: “Ko ceka taj doceka.” Posto ste dobro verzirani (obavijesteni), pitajte tetku, kad ce Milu da pocne ono, dugo ocekivano, drugo poluvrijeme? I to cekaju neki vec dugo vremena. Zivjeli, i srecno vam cekanje!