Odavno jedno književno djelo nije uzdrmalo globalnu političku scenu. Dešavalo se da jedan pisac ili jedno djelo uzdrma političku scenu jedne države, kao što je to u Turskoj u više navrata učinio Orhan Pamuk, ali rijetko je kad u posljednjim decenijama jedna pjesma uzdrmala svijet.

Proslavljeni njemački pisac Ginter Gras napisao je pjesmu koja tematizuje izraelsko-iransku, ali i globalnu, napetost zbog navodnih iranskih ratno-nuklearnih ambicija.

Njemački kritičari slažu se da pjesma i nije najbolje Grasovo ostvarenje, drugi mu spočitavaju površnost željnu kontroverzi, treći smatraju da poezija i nije najpogodniji žanr za tematizaciju geopolitičkih problema.

Pjesma je toliko uzdrmala izraelski establishmente da je Gras odmah proglašen za persona non grata u ovoj zemlji. Neki njemački političari su komentarisali pjesmu, poslovično uzdržani, a iz kabineta kanceralke Merkel je poručeno da svako ima slobodu da piše šta hoće, ali i da vlasti imaju slobodu da ne komentarišu svačiji stav.

Ono što se mora reći

Zašto ćutim, zašto toliko dugo ne rekoh ni riječi,

Šta me to priječi,

Kad je jasno da su na pomolu

Ratne igre, na kraju kojih, mi preživjeli

Svedeni bivamo na uzgredno, a da ih nismo htjeli?

Postalo je valjanim pravo na preventivni napad,

Koji bi mogao unišiti sav narod iranski,

Vođen od komedijaša nekog,

Što ga raspaljuje planski.

Pretpostavljaju, da sprema atomsku bombu

Kako bi svijetu zakuhao čorbu.

Pa zašto sam onda sebi zabranio,

Nazvati imenom – i nisam to kanio,

Onu drugu zemlju, koja godinama, kako se kaže-

-Atomskim  potencijalom raspolaže – tobože tajno,

A svi to znaju, i izbjegava kontrolu i inspekciju, trajno?

Šutnju o takvom stanju stvari ja grijehom ćutim

I moja je šutnja krivica i laž, od koje se mutim,

Jer treba o tom povesti računa i platiti ceh,

Iako će na me zazvati »antisemitizam» k’o grijeh.

A sad, eto, jer su u zemlji mojoj

Neiskazivi zločini bili ekskluzivni,

Kojima primjera nema niti se opravdanja moglo naći

Ponovo ćemo se u trgovini snaći,

Pa da se iskupi nacija, iznađena je «reparacija»,

Te Izraelu treba dati još i podmorski opasan stroj

Spreman za ubitačni boj

I uništenje atomskih glava,

Tamo gdje se samo predmijeva

Da postoji atomska bomba prava.

Ali treba se toj zemlji odužiti, i ova podmornica grozna

Za zastrašivanje će poslužiti.

Zašto dosad ne rekoh ni riječi?

Jer mišljah da me moje porijeklo priječi:

Na njemu zločina strašnog je žig,

I strahujem kako će taj mig

Protumačiti izrelska država,

Jer kakavog ja imam prava,

Kad s njom susjećam i želim ostati vezan,

Donijeti zaključak trijezan:

A pišem ga posljednjom tinom:

Zar izraelski potencijal zaprijeti može,

Atomskim ratom, krhom svjetskom miru,

Zar dotle stigosmo, o bože?

Jer danas ipak to treba reći –

Ono zašto će sutra možda biti kasno;

Jer mi Nijemci – opterećeni krivicom teškom

Sutra ćemo se osramotiti još gorom greškom,

Isporučujući oružje za predvidiv i predviđeni zločin,

Naše sudjelovanje neće biti moguće opravdati ničim.

Priznajem: ne mogu ćutati više,

Jer od dvoličnosti zapada ne može da se diše,

I nadam se da mnogi žele prekinuti šutnju

I izraziti ljutnju potstrekivaču opasnosti znane

I da isto tako ustraju, da odustane i pristane

Na stalnu i slobodnu pasku

Atomskog potencijala Izraela kao i Irana

I da vlade dozvole, da se kontrolira i jedna i druga strana

Od strane međunarodnih organa.

Samo na taj način i Izraelci i Palestinci

I još više svi ljudi  koji  žive bok uz bok, i jedni i drugi,

U toj nesretnoj regiji zaposjednutoj ludilom

Naći će izlaz i sebi i nama i svijetu svom.

Radiosarajevo.ba