Dželatov šegrt – Djavoljev šegrt

Objavljeno: 20.01.2012, 10:28h

Jedan naš umjetnik ili „umjetnik“: kolumnista i književenik, svojevremeno je osudjen zbog klevete. „Oklevetao“ je takodje umjetnika druge branše. Ovaj drugi umjetnik, po mom skromnom mišljenju, imao je dva vrhunska filmska ostvarenja – prva dva filma. Ostali filmovi su mu prosječni ili obično smeće, iako su ovi drugi radjeni sa mnogo više sredstava nego ta prva dva. „Izgubio“ se valjda čovjek u slavi, novcu, izigravanju originalnosti po svaku cijenu. Svojevremeno, negdje 89-te ili 90-te godine, dok sam ga veoma cijenio: i kao originalnog umjetnika i kao čovjeka, podjoh u Budvu, na „Trg pjesnika“.  Samo zbog njega, da bih lično čuo što misli: o filmu i filmovima, o njegovom stvaralaštvu, planovima, idejama, da bih se uvjerio u njegovu filmsku i ljudsku originalnost. „Trg pjesnika“ je tada već bio postao trg profašističkih bahanalija raznih „umjetnika“,  sve pod pokroviteljskom svakovremenskog DPS-a.  Stoga me čudilo da je režiser njegov gost. „Trg  pjesnika“ je bio prepun. Bilo je skoro 500 ljudi, što je bilo neuobičajeno velika posjeta za neki „umjetnički“ dogadjaj tog tipa. Tadašnji Emir se predstavio i počeo svoju besjedu. Bio sam srećan što sam tu, što ga gledam i što ću ga čuti „uživo“, možda ću mu postaviti neko pitanje… Poslije kratkog uvoda, režiser je počeo da priča o dnevnoj politici, do nebesa veliča pojavu lokalnog  Balakanskog Hitlera tj. njegov loš plagijat. Publika je bila u euforiji. Pažljivo je osluškivao i pratio njeno ponašanje, dozirao priču kao rock zvijezda pjesme na koncertu, prilagodjavajući svoj repertoar onim što omamljena i drogirana  publika upravo želi čuti. Prekidan je gromoglasnim aplauzom i opštom euforijom. Što je euforija publike bila veća, to je on bio žešči. Osjećao sam neopisivo razočaranje: malo zbog publike, više zbog njega. Došlo mi je da plačem, kriknuti nijesam mogao – izgubio sam glas. Film niko nije pominjao niti je koga interesovao. Ni režisera, koji se ponašao i govorio ono što je publika i oni koji su ga pozvali  željeli čuti. Nijesam sačekao kraj „umjetničkog izlaganja“. Sjeo sam u auto i krenuo, usmaljen u svemu, nazad za  Podgoricu. Vraćujući se kroz mrklu noć, napravio sam nekoliko skoro fatalnih grešaka u vožnji. Nijesam se mogao skoncetrisati na nju,  kroz glavu su mi prolazile slike „Budvanske pivnice“ i razočarenje u mog, do tada skoro idola. Režiser je kasnije postajao sve veća medijska zvijezda: manje zbog filmova, više zbog političkog angažmana. I srljao, srljao, srljao. Prije par godina ga je dobro „opleo“ drugi umjetinik ili „umjetnik“, u tekstu „Dželatov  šegrt“. Sve u tom tekstu bih potpisao – i još štošta dodao. Onda je režiser pokrenuo tužbu „zbog časti i ugleda“, a “reformisano i lustrirano” crnogorsko pravosudje je osudilo tekstopisca na 12 000 eura. Od mojih skromnih primanja uplatio sam skromnu sumu za tu odštetu „časti i ugleda“ sadašnjeg Nemanje. Uplatio za račun ovog drugog – tekstopisca, a istovremeno u jednoj emisiji u kojoj je bio gost, postavio sam mu sledeće pitanje: „Gospodine A.N., sve što ste napisali u svom tekstu „Dželatov šegrt“ bih potpisao, pa neka N.K i mene tuži, medjutim, pazite se se da i Vi možda ne postanete „Djavoljev šegrt“ zbog angažmana koji imate  u CKL-u!“ Pisac „Dželatovog  šegrta“ upravo posatade djavoljev šegrt. Kao takav, upravo juče mu isti sud ukinu presudu – jedna od djavoljih nagrada, valjda.  Ja nijesam razočaran kao onda, 89-te ili 90-te. U medjuvremnu sam se navikao na sve, tako da me više ništa i niko ne može razočarati.

Jedan naš umjetnik ili „umjetnik“: kolumnista i književenik, svojevremeno je osudjen zbog klevete. „Oklevetao“ je takodje umjetnika druge branše. Ovaj drugi umjetnik, po mom skromnom mišljenju, imao je dva vrhunska filmska ostvarenja – prva dva filma. Ostali filmovi su mu prosječni ili obično smeće, iako su ovi drugi radjeni sa mnogo više sredstava nego ta prva dva. „Izgubio“ se valjda čovjek u slavi, novcu, izigravanju originalnosti po svaku cijenu.

Svojevremeno, negdje 89-te ili 90-te godine, dok sam ga veoma cijenio: i kao originalnog umjetnika i kao čovjeka, podjoh u Budvu, na „Trg pjesnika“.  Samo zbog njega, da bih lično čuo što misli: o filmu i filmovima, o njegovom stvaralaštvu, planovima, idejama, da bih se uvjerio u njegovu filmsku i ljudsku originalnost. „Trg pjesnika“ je tada već bio postao trg profašističkih bahanalija raznih „umjetnika“,  sve pod pokroviteljskom svakovremenskog DPS-a.  Stoga me čudilo da je režiser njegov gost.

„Trg  pjesnika“ je bio prepun. Bilo je skoro 500 ljudi, što je bilo neuobičajeno velika posjeta za neki „umjetnički“ dogadjaj tog tipa. Tadašnji Emir se predstavio i počeo svoju besjedu. Bio sam srećan što sam tu, što ga gledam i što ću ga čuti „uživo“, možda ću mu postaviti neko pitanje…

Poslije kratkog uvoda, režiser je počeo da priča o dnevnoj politici, do nebesa veliča pojavu lokalnog  Balakanskog Hitlera tj. njegov loš plagijat. Publika je bila u euforiji. Pažljivo je osluškivao i pratio njeno ponašanje, dozirao priču kao rock zvijezda pjesme na koncertu, prilagodjavajući svoj repertoar onim što omamljena i drogirana  publika upravo želi čuti. Prekidan je gromoglasnim aplauzom i opštom euforijom. Što je euforija publike bila veća, to je on bio žešči. Osjećao sam neopisivo razočaranje: malo zbog publike, više zbog njega. Došlo mi je da plačem, kriknuti nijesam mogao – izgubio sam glas. Film niko nije pominjao niti je koga interesovao. Ni režisera, koji se ponašao i govorio ono što je publika i oni koji su ga pozvali  željeli čuti. Nijesam sačekao kraj „umjetničkog izlaganja“. Sjeo sam u auto i krenuo, usmaljen u svemu, nazad za  Podgoricu. Vraćujući se kroz mrklu noć, napravio sam nekoliko skoro fatalnih grešaka u vožnji. Nijesam se mogao skoncetrisati na nju,  kroz glavu su mi prolazile slike „Budvanske pivnice“ i razočarenje u mog, do tada skoro idola.

Režiser je kasnije postajao sve veća medijska zvijezda: manje zbog filmova, više zbog političkog angažmana. I srljao, srljao, srljao.

Prije par godina ga je dobro „opleo“ drugi umjetinik ili „umjetnik“, u tekstu „Dželatov  šegrt“. Sve u tom tekstu bih potpisao – i još štošta dodao. Onda je režiser pokrenuo tužbu „zbog časti i ugleda“, a “reformisano i lustrirano” crnogorsko pravosudje je osudilo tekstopisca na 12 000 eura. Od mojih skromnih primanja uplatio sam skromnu sumu za tu odštetu „časti i ugleda“ sadašnjeg Nemanje. Uplatio za račun ovog drugog – tekstopisca, a istovremeno u jednoj emisiji u kojoj je bio gost, postavio sam mu sledeće pitanje: „Gospodine A.N., sve što ste napisali u svom tekstu „Dželatov šegrt“ bih potpisao, pa neka N.K i mene tuži, medjutim, pazite se se da i Vi možda ne postanete „Djavoljev šegrt“ zbog angažmana koji imate  u CKL-u!“

Pisac „Dželatovog  šegrta“ upravo posatade djavoljev šegrt. Kao takav, upravo juče mu isti sud ukinu presudu – jedna od djavoljih nagrada, valjda.  Ja nijesam razočaran kao onda, 89-te ili 90-te. U medjuvremnu sam se navikao na sve, tako da me više ništa i niko ne može razočarati.

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply

  1. Veljko B Ilic says:

    Nas blogista Zipp na kraju svoje price rece ovo: “U medjuvremenu sam se navikao na sve, tako da me vise nista i niko ne moze razocarati.” Sjetih se da je nekad davno u Crnu nasu, i Iguman Stefan isto tako razmisljao:
    “Sve sto biva i sto moze biti,
    meni njje nista nepoznato,
    sto god dodje ja sam mu naredan.
    ————————————————
    Niko srecan, a niko dovoljan,
    sve se covjek bruka sa covjekom.”

    PS; posto su kod mene ogromne grmljavine, pa mi ovaj stari kompjuter podrhtava, napisacu moj komentar drugi put. Budite mi pozdravljeni.

  2. danilo stojanovic says:

    Dobro napisan teskt sa losom porukom.

    Zar i vi ZIPP dozivjeste prosvjetljenje i promijeniste misljenje o A. Nikolaidisu (A.N.) za 180 stepeni? Kako to kada ste nas godinama uvjeravali da covjek ne moze (nema pravo) promijeniti misljenje /stav – jer ako je imao nekakav stav 1991 – ne moze imati drugaciji stav 2006?

    Naravno, da imate pravo da mijenjate stavove – i to iz minuta u minut – jer je svaki nov i otvara nova pitanja. A “ne stavlja se staro vino u nove mjesine”.

    Ono sto mene zanima je zasto nijeste objasnili kako se to A.N. pretvorio iz ‘”dzelatovog” u “‘djavoljeg” segrta? Naslucujem odgovor, ali bih zelio da ga cujem od vas, jer vi ste jedan od “najobjektivnijih i najpostenijih” komentatora na portalima. Uvijek nepristrasan, uvijek na strani sirotinje i nezasticenih.

    Potsjecate me na jednog drugog komenatatora koji se potpisjue kao “‘Bane”. I on nastupa sa slicnih pozicija. I on je “musliman” – sto ga, kako on misli, cini automatski “‘nepristrasnim” u srpsko-crnogorskom nadgornjavanju. Problem je sto ga nikada nijesam primjetio (a milsim ni vas?) da napise nesto protiv velikosrpstva. I on kao nas Presjednik luta CG i trazi (svijecom ka Diogen covjeka) “crnogrske nacionaliste i soviniste”. I cim primjeti da neko brani CG i Crnogorce on odmah brani sve druge.

    Moje pitanje je: Ciji ste vi segrt?