Zamjenik glavnog i odgovornog urednika Monitor Veseljko Koprivica optužio je bivšeg novinara toga nedjeljnika Šekija Radončića dag a je danas oko podne u ulici Slobode, u Podgorici, verbalno napao, što je Radončić demantovao, prenose Vijesti on line.
Koprivica je kazao da mu je Radončić iz automobila prijetio riječima: “Prebiću te, ubiću te, zapamtićeš me za sva vremena”, pa ga je prijavio policiji.
Radončić, koji posljednjih godina živi u Sarajevu, došao je u sukob sa dijelom svojih kolega iz Podgorice zbog različitog pristupa istraživanju odgovornosti za deportaciju iz Crne Gore građana BiH početkom 1992. Godine. Radončić je o tome snimio film Karneval, u kome je otkrio Slobodana Pejovića, bivšeg policijskog inspektora, koji je prvi iz insajderske perspective govorio o deportaciji. U drugom filmu, koji će večaras biti prikazan na podgoričkoj TV IN, Radončić govori o Pejoviću kao jednom od učesnika u zločinu deportacije. Veliki broj Radončićevih kolega smatra da je ova promjena perspektive sumnjiva i da, preko Radončića, crnogorska vlast želi da fokus odgovornosti za zločin prebaci sa sebe na Pejovića- Radončić odbacuje ove optužbe, a on sam svoje doskorašnje prijatelje iz dijela crnogorskih medija optužuje da štite Pejovića koga su zajedno izdigli do nacionalnog heroja.
Klasična crnogorska priča, preko noći se od velikog Srbina postaje veliki Crnogorac, od ratnika za mir-mirotvorac, od heroja zločinac…
Kada se nešto dobro, manje dobro, ili čak loše upakuje, jedan dan možeš biti heroj, drugi dan zločinac, onda možda opet heroj…
Danas možeš raditi u jednom mediju, biti najodaniji njegov novinar ili saradnik, sjutra o tom istom mediju možeš govoriti sve najružnije i najogavnije, biti omiljen gost onih medija koji su te ignorisali, na kojim ti je bio praktično zabranjen pristup, koje si do juče zvao otvoreno režimskim…
U ovoj klasičnoj crnogorskoj priči, priča se fokusira na to, da li je je u nekom vremenu stražar u konclogoru bio nemilosrdan prema zatvorenicima, prebijao ih, nasumice ubijao – znajući da mu predpostavljeni na to neće zamjeriti, naprotiv, bit ćeš im simpatičan. Ili je taj stražar u konclogoru krišom davao parčad hljeba zatvorenicima, dozvoljavao im da prošetaju krugom logora krišom od drugih stražara, hrabrio logoraše da izdrže, mimikom im govorio kuda bi eventualno mogli pobjeći. U ovoj klasičnoj crnogorskoj priči, taj stražar je meni važan, ukoliko je uradio ovo drugo. Ako je to radio, a i dalje želim vjerovati da jeste, onda je nepravda prema njemu veća nego prema ubijenim logorašima. Jer oni su mrtvi, njemu poslije svega ovo rade živom. U svakom drugom kontekstu, stražar mi je nevažan: on je šraf koji je izvršavao naredjenja svojih predpostavljenih. Ako je bio odveć surov, odveć brutalan i nemilosrdan, naravno da i on treba da odgovara. Ali njegova krivica, ma što da je radio, je nebitna u odnosu na krivicu onog koji je bio komandant konc-logora, ko je osmislio konc-logor, ko je stvorio atmosferu da se ljudi u konc-logoru ubijaju samo zato što su Jevreji, Romi, Srbi…
Medjutim, u ovoj klasičnoj crnogorskoj priči, fokus istrage i krivice se baca upravo na tog stražara, a oni, čijom su politkom smišljeni konc-logori i zvjerstva u njemu – se ne pominju, jer i dalje SUVERENO vladaju. Bivši logoraši daju skoro stopostotni legimitet istim onim koji su ih trpali u te logore, potajno žele da prebace krivicu baš na tog stražara(bio on brutalan ili dobar prema njima-nevažno). Stokholmski ili neki drugi sindrom, nijesam psiholog pa ne znam, nije mi jasno, al neću pristati na njega, pa ostao usamljen u tome. Nebitan mi je stražar(bitan mi je veoma ako je bio onako dobar kakvog mi ga je do juče predstavljao isti onaj/oni koji ga sada toliko blate). Bitan mi je planer, komandat, naredbodavac u logoru. A ko njega/njih pominje?
Da bih se donekle uvjerio da je stražar u konc-logoru(koji je, ponavljam, skoro nebitan), onakav kavog mi ga od skoro predstavljao Šeki Radončić, potrebno bi mi bilo, da meni lično, a i crnogorskoj javnosti, odgovori na sledeća pitanja?
-Da li je na prvoj tribini o deportaciji, poslije referenduma, izjavio, parafraziram:
“Prošle godine nijesmo održali tribinu da ne bi remetili referendumski proces. Od ove tribine, zaklinjem se da ćemo je održavati svake godine dok se ne kazne nalogodavci i krivci deportacije”. Ako je ovo tačno-a tačno je(bio sam na toj tribini), postavljam dopunska pitanja: Kakav referendumski proces? Što je važnije od istine i pravde za deportovane i ubijene? Dje su te tribine u poslednje dvije godine? – jer vidimo da nema krivaca za deportaciju
-Na jednoj kasnijoj tribini, u “KIC”-u, Radončić izjavi, opet parafraziram:
“Čim predjem granicu Crne Gore prate me Maraševi agenti(Vukašima Maraša-šefa tadašnjeg DB-a, moja primjedba), a njegovi emisari mi prijete smrću”! Po čijem su nalogu to radili? Slobodana Pejovića ili…?
-U maju 2008 godine, na moj predlog, a zaveden(?) pored ostalih, najviše Radončićevim dotadašnjim hvalama na račun Slobodana Pejovića, poslao sam dopis Kongresu Bošnjaka Sjeverne Amerike da se Slobodanu Pejoviću dodjeli nagrada. Traženo je dopunsko mišljenja od Šekija Radončića, i on je dao aber da mu se nagrada dodjeli. Što bi?
-Krejm maja 2009 godine Šeki Radončić, odjednom, iznebuha saopšti: “Crna Gora je učinila sve po pitanju deportacija: isplatila je odštetu porodicama deportovanih, procesuirala odgovorne(?), sada je na organima Republike Srpske, odnosno BiH da proceruira poznate egzekutore zločina”. Dje su ti odgovorni? Dje su tribine “koje će se održavati sve dok se nalogodavci i izvršitelji ovog zločina ne kazne”? Ko je bio procesuiran pa oslobodjen: mogući izvršioci naredjenja ili nalogodavci?
I da ne dužim više, sve se svede na eventualnu odgovornost Slobodana Pejovića.
Radončić postade omiljeni gost raznih Živih istina, Kusovaca i sličnih Djuranovića. Tako za 5 mjeseci, evo gostova već dva puta u “Živoj istini”, a Slobodan Pejović za 5-6 godina, dok je bio heroj, ne zavrijedi da bar jednom bude gost te kultne emisije “iako je uredniku i voditelju žao ako je ovo naknadno saznanje o Slobodanu Pejoviću istinito, a kao što vidite iz filma-tu nema dileme”. Ne pozva ga živoistinujući urednik i novinar toliko vremena “iako se on zalaže upravo za promovisanje ljudskih vrlina i vrijednosti, i žao mu je što nije to onako kako smo mislili”.
Na kraju, i usput, prvi film “Karneval” u kojem se slavi Slobodan Pejović, bi u bunkeru pune dvije godine, nijedna CG TV ga ne htjede prikazati, tek se to uradi poslije pritiska javnosti. Ovaj, u kom je Pejović “ratni zločinac” se prikaza dva-tri mjeseca proslije njegove premijere! A na premijeri, ko bijaše u prvim, svečanim redovima?-Miomir Dr Mugoša i kum-ambasador Goran-Sito Rakočević, poznati mirotvorci iz 90-tih i poznati ljubitelji istine i pravde.
P.S. Nijesam u ljubavi sa “Monitor”-om, još manje sa “Vijesti”-ma, naprotiv. Onda kada sam ih ja napadao, pogotovo “Vijesti”, tada ih je jedan od protagonsita ove naknadne istine, toliko javno branio od mene, da je to bilo degutantno. Istina, moji tadašnji napadi su mnogo mekši, sa primjerenijim rečnikom i kvalifikacijama-tvrdio sam su to sofisticirano režimske novine, a on da su profesionalne “i da meni smeta svi koji otvoreno i brutalno ne napadaju Djukanovića, jer imam iskonski i neprikiriven animozitet prema njemu”.
Nijesam ni mason!
Nijesam ni četnik, već Bošnjak. Možda Bošnjački četnik?