Odmor

Objavljeno: 19.08.2011, 14:01h

Poslije skoro jednomjesečnog odmora, ponovo sam „napunio baterije“- što je i svrha odmora. Srećan sam i zadovoljan, spreman sam za nove radne pobjede. Fotografije zadovoljstva i provoda na odmoru neću okačiti na facebook, već ću svoj doživljaj pokušati opisati riječima: Moja plata, zajedno sa platom moje supruge i regresima koje smo primili, bili su nam dovoljni za 15-dnevni, kombinovani odmor. Dječije dodatke nijesmo dirali – oni su uštedjevina za naše dvoje djece. Sa tih, skoro 2000 eura(moja plata 800 eura, njena 650, dva regresa po 200 eura), kao svaka gradjanska porodica krenuli smo na ovogodišnje „punjenje baterija“. 7 dana smo proveli u Budvi, našoj elitnoj destinaciji. I stvarno je bilo elitno, na zadovoljstvo kako naših domaćina, tako nas samih. Privatni, relativno luksuzan četvorokrevetni apartman, koji se nalazio odmah poslije magistrale, plaćali smo 50 eura za dan. Imali smo obezbijedjen parking, pravo korišćenja malog ali fino sredjenog dvorišta u kome se nalazio veliki, zajednički roštilj, baštenski stolovi i klupe, ljuljaške za djecu. Profesionalni i ljubazni domaćini, do kojih smo došli preko turističke organizacije Budve, svojski su se trudili da nam odmor učini što ljepšim, da poželimo da i sledeće godine budemo gosti njihovog grada i njih samih. Uredjena plaža sa mobilijarom od drveta i suncobranima od trske, rasporedjenih na 5 metara jedni od drugih, koje smo plaćali 5 eura za dan, uz tihu muziku i čisto more, predstavljali su pravi užitak, kako za našu djecu, tako za nas same. Nije mi bilo žao plaćati dobar espreso, posluživan od ljubaznih konobara, ispod suncobrana, po cijeni od 2 eura, niti dobro rashladjene sokove po 3 eura. Elitizam i dobru uslugu treba adekvatno i platiti. U daljini smo mogli vidjeti divljanje skutera koje nam nije smetalo: parajući zvuk njihovih moćnih motora skoro se nije mogao čuti, jer im je vožnja bila dozvoljena tek na 1 km od plaže, a propis je strogo poštovan. Nije bilo ni bučnih megafonskih poziva za vožnju brodovima i reklamiranja ostalih Budvanskih atrakcija. Za takva obavještenja postojali su oglasne table i flajeri, a brodovi su vodili na krstarenja zainteresovane turiste sa dvije lokacije iz Budvanske luke i dva posebno uredjena pristana uz plaže. Svako drugo jutro sam izlazio na plažu prije 08 h, po cijeni od 10 eura za sat iznajmljivao odličan kajak – dvosjed. Meni je veslanje, uz jutarnje plivanje, predstavljalo poželjan vid aktivnog odmora, a za moju djecu je to bio doživljaj. Par puta sam igrao tenis na dobro uredjenim teniskim terenima, a jednog predvečerja je cijela naša porodica zajedno sa porodicom iz susjednog apartmana iznajmila bicikle, koje smo vozili na, za njih predvidjenim i bezbjednim biciklističkim stazama. U uredjenim parkovima, sa raznovrsnim mobijalorom za djecu, provodili smo skoro svako predvečerje. Poseban doživljaj je bio večernje krstarenje brodom. Za samo 6 eura po odrasloj osobi, i 3 eura za djecu, od 19h do 22h  smo proveli na brodu, uz noćno kupanje na jednoj maloj, reflektorima osvjetljenoj plaži, u divnoj uvalii dosta daleko od Budve. 50-tak nas je provelo fantastičnu noć na brodu… Medjutim, veoma bogata a diskretna ponuda nas je mamila, uz razne aktivnosti koje smo porodično upražnjavali, prosto smo topili naš budžet predvidjen za ljetovanje na moru. Ali, svaki elitizam se plaća – i treba da se plaća. Poslednji dan odmora smo zato proveli na prostranom dijelu Bečićke plaže na kojem nije bilo mobilijara, a koje je takodje bilo uredno, sa kupalištem ogradjenom bovama. Poslije male gužve koje je vladala na izlasku iz Budve, priključili smo se na novi auto-put Bar – Boljare i stigli u Podgoricu za manje od sata. Noć provedena pod klima uredjajima nas je natjerala da već ujutro podjemo na krajnji sjever Crne Gore. Poslije kućnog, domaćeg doručka, oko 10h smo krenuli prema sjeveru. Na planini smo bili za nešto više od sat, dakle nešto poslije 11h, plativši putarinu za auto-put 8 eura. No, kao što rekoh, svaki luksuz se plaća, mada auto-putevi to odavno nijesu, ali sobzirom da smo mi naš, relativno kasno izgradili, on nam se čini luskuzom, kao nekada tunel „Sozina“, ako se sjećate? Dok sam mojim „golfom petica“, starim tri godine, grabio auto-putem, konstantno vozeći 120km na sat, pored mene su promicali novoizgradjeni mali pogoni i preduzeća, mini hidrocentrale, mini farme, obradjena polja, čak i ona koja su bila visoko u brdima… Na planini smo uživali u pješačkim turama, domaćoj hrani, hladnim noćima, večernjim ognjištima… Stariji sin je prvi put jahao konja, mladji vidio puno dotad nevidjenih domaćih životinja – uživo, pili smo tek pomuženo mlijeko… Relaksiran, odmoren, vedar i čio, sa isto takvom djecom i suprugom, vratio sam se kući. Zadnjih 10-tak dana odmora sam ostavio za sitne opravke kuće, nabavku drva za ogrijev… Kako je osnovno školovanje besplatno, Ministarstvo prosvjete mi je već bilo na kućnu adresu dostavilo komplet udžbenika za starije dijete koje pohadja osnovnu školi. Dužan sam samo, da naknadno platim participaciju u iznosu od 1 euro po udžbeniku, i da sljedeće godine Ministarstvu vratim korišćene udžbenike. Mladje dijete mi je upisano u vrtić, u standarzivanim odjeljenjima o kojim se brinu po dvije vaspitačice, a koje može maksimalno imati 15-oro djece. Najzad listam novine i pratim dnevnik, jer za vrijeme odmora to ne radim. Čitam da maloj, ali za 600 000 stanovnika prevelikoj Crnoj Gori fali radnika, te da se traže radnici iz inostranstva, prije svega iz okruženja. Za teže poslove, u gradjinarstvu npr., kvalifikovani radnici iz okruženje se plaćaju prosječno oko 1000 eura mjesečno. Idilu mi je donekle pokvarilo saznanje da se još ne zna na kojem će jeziku učiti moja djeca: srpskom, crnogorskom ili bošnjačkom. No, baš me briga kad mi je sve ostalo kako treba. I koga uostalom uopšte više interesuju te priče, kad svi pričamo istim jezikom ma kako ga nazivali!? Mogle su nekad da prolaze te priče, iz ove perspektive one mi izgledaju više nego smiješno. Doznajem i da je izgorelo skladište privremeno oduzetih automobila, njih oko 800, te da je Uprava policije tj. MUP napravio usmeni ugovor/dogovor o skladištenju vozila. Ponosan sam što živim u tako srećnoj, sredjenoj, pravnoj državi – u kojoj vlada takvo povjerenje u institucije od strane njenih gradjana, da one mogu čak usmenu ugovarati takve poslove u ime njih. P.S: Tražite račun. PDV je vaš novac! Ako vam prodavac ili ugostitelj ne da račun, on uzima vaš novac. Od tog novca se gradi infrastruktura države. Znate sami, svaki put kada neki političar otvori neku saobraćajnicu, most, tunel, školu, vrtić ili neku drugu javnu ustanovu, on uvijek naglasi: „OVO JE IZGRADJENO OD VAŠEG NOVCA, NOVCA

Poslije skoro jednomjesečnog odmora, ponovo sam „napunio baterije“- što je i svrha odmora. Srećan sam i zadovoljan, spreman sam za nove radne pobjede. Fotografije zadovoljstva i provoda na odmoru neću okačiti na facebook, već ću svoj doživljaj pokušati opisati riječima:

Moja plata, zajedno sa platom moje supruge i regresima koje smo primili, bili su nam dovoljni za 15-dnevni, kombinovani odmor. Dječije dodatke nijesmo dirali – oni su uštedjevina za naše dvoje djece. Sa tih, skoro 2000 eura(moja plata 800 eura, njena 650, dva regresa po 200 eura), kao svaka gradjanska porodica krenuli smo na ovogodišnje „punjenje baterija“. 7 dana smo proveli u Budvi, našoj elitnoj destinaciji.

I stvarno je bilo elitno, na zadovoljstvo kako naših domaćina, tako nas samih. Privatni, relativno luksuzan četvorokrevetni apartman, koji se nalazio odmah poslije magistrale, plaćali smo 50 eura za dan.

Imali smo obezbijedjen parking, pravo korišćenja malog ali fino sredjenog dvorišta u kome se nalazio veliki, zajednički roštilj, baštenski stolovi i klupe, ljuljaške za djecu. Profesionalni i ljubazni domaćini, do kojih smo došli preko turističke organizacije Budve, svojski su se trudili da nam odmor učini što ljepšim, da poželimo da i sledeće godine budemo gosti njihovog grada i njih samih.

Uredjena plaža sa mobilijarom od drveta i suncobranima od trske, rasporedjenih na 5 metara jedni od drugih, koje smo plaćali 5 eura za dan, uz tihu muziku i čisto more, predstavljali su pravi užitak, kako za našu djecu, tako za nas same. Nije mi bilo žao plaćati dobar espreso, posluživan od ljubaznih konobara, ispod suncobrana, po cijeni od 2 eura, niti dobro rashladjene sokove po 3 eura. Elitizam i dobru uslugu treba adekvatno i platiti. U daljini smo mogli vidjeti divljanje skutera koje nam nije smetalo: parajući zvuk njihovih moćnih motora skoro se nije mogao čuti, jer im je vožnja bila dozvoljena tek na 1 km od plaže, a propis je strogo poštovan. Nije bilo ni bučnih megafonskih poziva za vožnju brodovima i reklamiranja ostalih Budvanskih atrakcija. Za takva obavještenja postojali su oglasne table i flajeri, a brodovi su vodili na krstarenja zainteresovane turiste sa dvije lokacije iz Budvanske luke i dva posebno uredjena pristana uz plaže. Svako drugo jutro sam izlazio na plažu prije 08 h, po cijeni od 10 eura za sat iznajmljivao odličan kajak – dvosjed. Meni je veslanje, uz jutarnje plivanje, predstavljalo poželjan vid aktivnog odmora, a za moju djecu je to bio doživljaj. Par puta sam igrao tenis na dobro uredjenim teniskim terenima, a jednog predvečerja je cijela naša porodica zajedno sa porodicom iz susjednog apartmana iznajmila bicikle, koje smo vozili na, za njih predvidjenim i bezbjednim biciklističkim stazama. U uredjenim parkovima, sa raznovrsnim mobijalorom za djecu, provodili smo skoro svako predvečerje.

Poseban doživljaj je bio večernje krstarenje brodom. Za samo 6 eura po odrasloj osobi, i 3 eura za djecu, od 19h do 22h  smo proveli na brodu, uz noćno kupanje na jednoj maloj, reflektorima osvjetljenoj plaži, u divnoj uvalii dosta daleko od Budve. 50-tak nas je provelo fantastičnu noć na brodu…

Medjutim, veoma bogata a diskretna ponuda nas je mamila, uz razne aktivnosti koje smo porodično upražnjavali, prosto smo topili naš budžet predvidjen za ljetovanje na moru.

Ali, svaki elitizam se plaća – i treba da se plaća. Poslednji dan odmora smo zato proveli na prostranom dijelu Bečićke plaže na kojem nije bilo mobilijara, a koje je takodje bilo uredno, sa kupalištem ogradjenom bovama. Poslije male gužve koje je vladala na izlasku iz Budve, priključili smo se na novi auto-put Bar – Boljare i stigli u Podgoricu za manje od sata. Noć provedena pod klima uredjajima nas je natjerala da već ujutro podjemo na krajnji sjever Crne Gore. Poslije kućnog, domaćeg doručka, oko 10h smo krenuli prema sjeveru. Na planini smo bili za nešto više od sat, dakle nešto poslije 11h, plativši putarinu za auto-put 8 eura. No, kao što rekoh, svaki luksuz se plaća, mada auto-putevi to odavno nijesu, ali sobzirom da smo mi naš, relativno kasno izgradili, on nam se čini luskuzom, kao nekada tunel „Sozina“, ako se sjećate?

Dok sam mojim „golfom petica“, starim tri godine, grabio auto-putem, konstantno vozeći 120km na sat, pored mene su promicali novoizgradjeni mali pogoni i preduzeća, mini hidrocentrale, mini farme, obradjena polja, čak i ona koja su bila visoko u brdima…

Na planini smo uživali u pješačkim turama, domaćoj hrani, hladnim noćima, večernjim ognjištima… Stariji sin je prvi put jahao konja, mladji vidio puno dotad nevidjenih domaćih životinja – uživo, pili smo tek pomuženo mlijeko…

Relaksiran, odmoren, vedar i čio, sa isto takvom djecom i suprugom, vratio sam se kući. Zadnjih 10-tak dana odmora sam ostavio za sitne opravke kuće, nabavku drva za ogrijev… Kako je osnovno školovanje besplatno, Ministarstvo prosvjete mi je već bilo na kućnu adresu dostavilo komplet udžbenika za starije dijete koje pohadja osnovnu školi. Dužan sam samo, da naknadno platim participaciju u iznosu od 1 euro po udžbeniku, i da sljedeće godine Ministarstvu vratim korišćene udžbenike. Mladje dijete mi je upisano u vrtić, u standarzivanim odjeljenjima o kojim se brinu po dvije vaspitačice, a koje može maksimalno imati 15-oro djece.

Najzad listam novine i pratim dnevnik, jer za vrijeme odmora to ne radim. Čitam da maloj, ali za 600 000 stanovnika prevelikoj Crnoj Gori fali radnika, te da se traže radnici iz inostranstva, prije svega iz okruženja. Za teže poslove, u gradjinarstvu npr., kvalifikovani radnici iz okruženje se plaćaju prosječno oko 1000 eura mjesečno.

Idilu mi je donekle pokvarilo saznanje da se još ne zna na kojem će jeziku učiti moja djeca: srpskom, crnogorskom ili bošnjačkom. No, baš me briga kad mi je sve ostalo kako treba. I koga uostalom uopšte više interesuju te priče, kad svi pričamo istim jezikom ma kako ga nazivali!? Mogle su nekad da prolaze te priče, iz ove perspektive one mi izgledaju više nego smiješno.

Doznajem i da je izgorelo skladište privremeno oduzetih automobila, njih oko 800, te da je Uprava policije tj. MUP napravio usmeni ugovor/dogovor o skladištenju vozila.

Ponosan sam što živim u tako srećnoj, sredjenoj, pravnoj državi – u kojoj vlada takvo povjerenje u institucije od strane njenih gradjana, da one mogu čak usmenu ugovarati takve poslove u ime njih.

P.S:

Tražite račun. PDV je vaš novac! Ako vam prodavac ili ugostitelj ne da račun, on uzima vaš novac. Od tog novca se gradi infrastruktura države. Znate sami, svaki put kada neki političar otvori neku saobraćajnicu, most, tunel, školu, vrtić ili neku drugu javnu ustanovu, on uvijek naglasi: „OVO JE IZGRADJENO OD VAŠEG NOVCA, NOVCA VAS GRADJANA, POREZA KOJI VI PLAĆATE I PDV-a KOJI SE VAMA UZIMA“.

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply

  1. danilo stojanovic says:

    Zipp je stvarno napunio bateruije. Odlican blog.