Češka i mi

Objavljeno: 28.04.2011, 11:05h

Sjećam se doskorašnje Češke tj. Čehoslovačke, sjećam se i nas.

Sjećam se doskorašnje Češke tj. Čehoslovačke, sjećam se i nas.

Piše: Zipp

Pročitah informaciju kako je u posjetu Crnoj Gori došao Vaclav Klaus, predsjednik Češke. Isti onaj koji je skoro imao „incident" sa penkalom, kada ga je ukrao dok je bio u zvaničnoj posjeti Čileu. Kako je to državnik, onda bi, vjerovatno, trebao da napišem „otudjio". Krademo samo mi, obični smrtnici. Ovi ostali otudjuju ili  vrše pronevjere. Mi kada krademo onda smo lopovi, oni kada kradu onda su kontroverzni biznismeni i političari. Kradja je naziv isključivo namjenjen za „male ljude" i za kradje male vrijednosti. 

Kao što rekoh, nije me inspirisalo da napišem ovaj tekst to što je „poštovani i uvaženi predsjednik Češke" ukrao penkalo, niti što se vjerovatno sreo sa jednim domaćim lopovom koji krade mobilne telefone na inostanim, zvaničnim skupovima. Domaći lopov je u „skladu sa agendom" unaprijedjen poslije kradje, predsjednik Češke je valjda tim svojim položajem postigao zenit političke karijere, tako da mu unapredjenje nije potrebno.

Inspiraciju za tekst mi je dala sjeta i poniženje. Poniženje što smo došli u situaciju da smo ponosni zato što je predsjednik Češke izjavio da „snažno i bezrezervno podržava evropski put Crne Gore, i sam proces  kvalitetnog ispunjenja obaveza na putu do punog članstva u EU".

Manje mi je od 50 godina. Sjećam se doskorašnje Češke tj. Čehoslovačke, sjećam se i nas. Unazad nešto malo više od 20 godina bili smo obećana zemlja i raj za Češku. Njihov zapad i san. Primjer demokratije i slobode, nedostižnog i zamišljenog standarda. Doći na odmor, na hrvatsko ili crnogorsko primorje, za gradjane Čehoslovačke je bio neopisiv doživljaj koji je sebi mogao priuštiti zanemarljivo mali, povlašćeni dio njihovih gradjana, i to obično samo jednom u životu. Godinama, ako ne decenijama su morali štedjeti za tako što, imati za Čehoslovačku ekstremno visoka primanja i biti moralno-politički podobni. Mi smo ih većinom smatrali gradjanima dugog reda, i shodno takvm osjećaju  se odnosili prema njima. Njihove prelijepe i uglavnom podatne djevojke i žene smatrali smo robom. Veoma jeftinom. "Kupovali" smo ih za par pića, kartom za ulazak u diskoteku… A ako bi im poklonili-kupujući ih, italijanske farmerice npr., bili smo Bogovi u njihovim očima.

Sa 100 dolara promijenjenih na crno, mnogi od nas su išli na 10-dnevno zimovanje u Češku. Sa tim novcem smo bili Deripska kod njih. I ponašali se slično kao ovaj "gospodin"; bahato, nadmeno, provincijalno. Za taj novac mogli smo za tih deset dana da: pijemo kao svinje, jedemo kao čopor svinja, orgijamo kao Kaligula. A 100 dolara je bilo samo manji djelić naše plate!

Onda je pao Berlinski zid. Češka nije imala ništa, osim svojih lijepih žena. Komunizam ih je opustošio. Zapadni Njemci su išli u šoping na njihove žene. Nemajući kud, vlada je to prećutno odobravala, takoreći podsticala. Tako se stvarala, pored ostalih, prvobitna akomulacija kapitala. Koji je ulagan u otvaranje malih biznisa.

Kod nas su tada došli mladi, lijepi i pametni. Dok je Češka, makar i na opisani način pokušavala da se oporavi i krene, naše mudro rukovodstvo nam je obećavalo da  Crna Gora može opstati kao poslednje ostrvo komunizma – jedino obećanje koje je u modifikovanom obliku ispunjeno. Vodili smo ratove za mir, svadjali se sa nepravednom medjunarodnom zajednicom i kukali nad nepravednim i ničim zasluženim sankcijama. Švrecovali sve i svašta: od oružja do nafte, od žena do Roma i Rumuna, od automobila do cigareta i droge, sve idući iz pobjede u pobjedu, sve sigurno sa snagom države, i sve sa istim ljudima i partijom, usput mijenjajući  3-4 države.

Poslije 20 godina, Češka je postala nama ono što smo prije 20 godina mi bili njoj. Sad nas ona bodri "na našem ispravnom putu u euroatlanske integracije". Naš reper je postala Srbija. Novocrnogorski i starosrpski nacionalisti se konstantno prepucavaju dje je gore: kod nas ili u Srbiji. Jedni druge mrzimo hraneći se sveopštom propašću i jednih i drugih, takmičeći se ko je gori. Postali smo reper propasti jedni drugima.

Vrijeme je za nove generacije; nove, mlade neopterećene ljude. Novu političku misao koja će biti u potpunom diskontinuitetu sa svim dosadašnjim. U suprotnom, uvijek ćemo  i pored svega imati unutrašnji poriv da ukrademo nalivpero ili mobilni telefon, ma na kom položaju se nalazili. Poriv prošlosti.

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply