Od Titograda do Venecije autostopom

Objavljeno: 07.03.2011, 14:27h

Drugi dio

Drugi dio

Piše: Zipp

Atraktivna i od nas mladja Slovenka  primjetivši Bata kako trči i nešto viče, priupita me nešto poput „jeste li zajedno“. Nijesam imao kud, stali smo i uzeli i ga. Do Sežane dokle nas je odbacila, jako teško smo se sporazumijevali. Mislio sam da svi Slovenci znaju bar malo od našeg jezika – ona nije znala ni jednu riječ.

Po autokarti kojom smo se služili cijelim putem, poslije Sežane, Vila Opicini je prvo naseljeno mjesto u Italiji, tik jedno uz drugo – tako smo bar procijenili. Sa rančevima na ledjima, pješice, u predvečerje stižemo na naš granični prelaz. Na italijanskoj strani granice doživljavamo prvu veću neprijatnost. Njihov carinik nas gleda prezrivo i podozrivo, neće da nas propusti već poziva svog nadredjenog da nas „procijeni“. Ovaj pokazuje još veću podozrivost prema nama, traži nam da pokažemo novac da bi nas propustili preko granice. U džepovima smo imali oko 100 DM. Kada smo mu ih pokazali, odmahnuo je rukom. Počeli smo vaditi ostali novac, 1000 DM sakrivinih na dnu ranca. Dok smo ga „iskopavali“; zbunjeni, poniženi i pomalo uplašeni  izbacilivali smo prljav veš, čarape, majce – svo vrijeme praćeni njihovim još prezrivijim pogledima i nama nerazumljivim, vjerovatno isto takvim komentarima. Kada smo im pokazali ostali novac, kao da su se začudili i odmah su nas propustili.

Noć je polako padala dok smo pješačili, sada već u Italiji. Bilo je veoma malo automobila, nigdje kuće na vidiku niti te Vile Opicini. Obuzimlala nas je nelagoda i blagi strah, nedoumica da nijesmo možda na  predhrodnom raskršću skrenuli sa pravog puta, da ćemo noć morati prespavati u nekom nepoznatom, pustom „Ćemovskom polju“ okruženog šumom, u stranoj zemlji. Tada smo u daljini, ispod šumarka ispred nas, ugledali svijetla koja se pale. Odahnuli smo. Bila je to Vila Opićini iz koje smo nekim, valjda gradskim autobusom stigli do Trsta, a odatle  vozom do Venecije.

U Veneciji smo spavali dvije noći, na otvorenom, u vrećama za spavanje. Kako mene komarci obožavaju, svo tijelo i lice mi je bilo prekriveno njihovim ubodima. Obije noći smo prespavali ispod petlje auto-puta, u, mislim da se zvalo Venecija mestre. Tutnjava i jaka buka automobila i kamiona izviše naših glava nije nam smetala zbog  premora.

Neću vam pisati o Veneciji. To ste sto puta pročitali od onih koji se bolje izražavaju i opisuju stvari od mene. Ili ste je sami posjetili. Pokušat ću samo, da vam kroz dvije kratke priče opišem noge. Naše noge tj.stopala.

Prva priča:

Ulazimo u jedan veoma sredjen, ekskluzivan butik. Prodavačice su mlade, šarmantne, ljubazne, tip-top sredjene i namirisane italijanke. Uzimamo neke farmerke. Bato ulazi prvi u kabinu da ih proba. Odjednom, iz kabine izlazi takav vonj da bukvalno štipa za nos. One se diskretno pogledaše, meni bijaše krajnje neprijatno. Bato, iz istih razloga, sav crven u licu izadje iz kabine. Kada je izuo patike  koje danima ni ja ni on nijesmo skidali shvatio je koliko su mu se usmrdjela noge, ali bilo je kasno. Znajući da je i sa mojim nogama ista stvar, od stida sam odustao da probam izabrane farmerice.

Druga priča:

Pred sam povratak iz Venecije, kako mene tako Bata stopala noga su toliko pekla, štipala, boljela – da više ni ja ni on to nijesmo mogli podnijeti. Sjeli smo u jednan park, na klupu, ispred nas je bila fontana. Gledamo onu vodu i vodoskoke, vapeći da stavimo „usijana“ stopala u nju. Imamo osjećaj da bi počele da se puše kao vrelo željezo. Kakvo bi to bilo olakšanje – mislimo. Prava ekstaza Ali toliko je prolaznika? Gledat će u nas kao u poslednje primitivce. Odustajemo. Kupujemo par litara flaširane vode u obližnjoj prodavnici, zavukujemo se dublje u park gdje je mnogo manje ljudi. Polivamo stopala vodom dok nas cijelim tijelom prožima orgazmatično zadovoljstvo. Uh, kako nekad neke male stvari učine čovjeka totalno zadovoljnim i srećnim, samo da znate. Čini mi se da, dok ovo pišem, još osjećam to blaženstvo – hladnu vodu na usijana, nabrekla i usmrdjela stopala :))

 

Iz Venecije smo se vozom, preko Ljubljane, Zagreba, Beograda vratili za Titograd.

 

Ovo je samo mali dio, najkraća verzija te neobične avanture iz sretnijih vremena, koje se ja i Bato uvijek rado i sa osmijehom sjećamo.

 

 

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply