Od Titograda do Venecije autostopom

by | feb 17, 2011 | Blog | 7 comments

Prvi dio

Piše: Zipp

U polemici na jednom portalu sjetih se mog davnog putovanja od tadašnjeg Titograda do Venecije, autostopom. Odlučih da vam prepričam tu priču, po sjećanju, jer je taj trenutak sjete u meni probudlo žal za nekadašnjim, mnogo sretnijim, stabilnijim, raskošnijim, ljudskijim vremenima. I da nove generacije saznaju da se nekad, u samo predvečerje rata, moglo ići bezbjedno, autostopom, čak od Titograda do Venecije. 

Godinama sam ljetovao na Hrvatskom primorju koje je tada, pogotovo za mlade, bilo mnogo atraktivnije nego naše, Crnogorsko, prije svega zbog mnogo bolje organizovanog noćnog života. Gdje god bi pošli, dočekivani smo sa simpatijama i nikada za tih 8 godina nijesmo imali makar jedan problem zbog toga što smo Crnogorci, naprotiv. Par puta smo mi napravili probleme, doista bezazlene. Jednom se tako, Bato(moj drug, saputnik i budući dvostruki kum) opio u diskoteci na Korčuli, razbio flašu o šanku, od meraka, rasjekavši sebe po rukama Bekim-Fehmijski (iz „Skupljača perja"). Gosti diskoteke, valjda nenavikli na takve scene, su se panično razbježali. Prišlo nam je obezbjedjenje, reklo otprilike slijedeće: „znamo da ste iz Crne Gore, vjerovatno žestoki momci, ne želimo imati probleme sa vama ali ih nemojte ni vi nama praviti i imate svako veče besplatan ulazak u diskoteku". Mi nijesmo bili ni „žestoki momci", niti smo tako izgledali, niti smo to uradili da bi ikog zaplašili. Ali smo ipak iskoristili prilku na ponudjenu povlasticu-tipično naški, a mladalački.

Ipak, skoro da niko iz naših krajeva nije išao tamo na ljetovanje. Za 8 godina u raznim mjestima po Hrvatskoj: od Korčule do Hvara (po dva put), Primoštena do Orebića, Zaostroga do Slapova Krke, sreo sam samo dva naša sugradjana: jednog Batovog plemenika iz Lješanske nahije koji je prodavao lubenice na Korčuli, i jednog sadašnjeg poslanika, našeg poznanika, sa njegovom tada djevojkom, sada suprugom. Većinom su to bili Srbijanci i Bosanci, nešto manje Slovenci i Makedonci. Najviše je bilo stranaca, Italijana posebno, pogotovo u avgustu, a Blagota-Bato i ja smo najčešće i išli na odmor baš u avgustu. Te godine (90-ta)  saopštio sam par mjeseca ranije Batu novi plan, da podjemo preko Hrvatske za Veneciju, autostopom, poslije malo skraćenog ljetovanja na crnogorskom primorju.

Na području tadašnje Jugoslavije situacija se opasno zaoštravala, što nas je zamalo odvratilo od puta, pogotovu Bata. Na moje insistiranje i ubjedjivanje da je sve to propaganda, popustio je, nijesmo odustali. Krenuli smo u momentu dok je „novina od riječi" svakodnevno izvještavala kako MUP-ovci po Hrvatskoj „jedu malu djecu", o omrznutoj šahovnici, povampirenim ustašama. Oprema koju smo ponijeli sastojala se od: ranca sa vrećama za spavanje, dobre volje, mladosti i tada ne malih 1100 maraka, zajedničkih.

Avantura je počela jednog vrelog titogradskog jutra. Zaglavili smo na Vilusima. Čekali smo dalji prevoz oko 3 sata, što će, ispostavilo se, biti najduže čekanje na autostopu do Venecije. Prvu noć smo proveli u Dubrovniku, u jednom parkiću, u vrećama naravno. Prvi jutarnji zračak sunca me je probudio, bljesnuo mi je pravo u oči. Onako mamuran, poluotvorenih očiju, vidio sam psa-lutalicu kako vrši nuždu na ivici vreće Batovih nogu. Grohotom sam se smijao, smijehom potpuno razbudio i sebe i njega. Slijedio je nastavak puta.

Po planu smo stigli u Zagreb, poslije još jedne ili dvije noći (ne sjećam se tačno) provedene na otvoreno, u vrećama za spavanje. Tamo smo se najzad okupali i presvukli u stanu mojih rodjaka, i planirano stigli na koncert  Tine Tarner.  Bio je to prvi veliki koncert kome smo prisustvovali; vidjeli uživo kako izgleda prava scena i moćno ozvučenje.

Prethodno smo se  u Opatiji, sasvim slučajno sreli sa našim šanerima koji su se vraćali sa „ture" po Italiji. Jedan od njih dvoje me je prepoznao, zaustavio auto, prekrstio se, i u nevjerici me pitao, jesam li to ja. Bio je toliko zaprepašćen što me vidi u prljavim bermudama i izgužvanoj, prljavoj majci, sa rancem i vrećom na ledjima,  da  nije mogao da vjeruje svojim očima. Pogotovu, jer me nije znao i očekivao  u „tom svjetlu", a kada je doznao da imamo namjeru tako ići do Venecije, njegovom iznenadjenju nije bilo kraja.  „Tura" im je bila dobra, pa su odlučili da nas fasciniraju, odvedu na ručak u tada sigurno najpoznatiji, najreprezetativniji, najraskošniji i najskuplji restoran u Jugoslaviji, čuvenu „Bevandu"(mislim da se tako zvao).

Poslije odgledanog koncerta i noći provedene u stanu rodjaka na mekoj i čistoj postelji, okupani i osvježeni, krenuli smo dalje. Na izlazu iz Zagreba ponovo su bili podignuti naši palčevi. Nailazi auto, ruke odmah idu gore. Kasno shvatamo da je to policijski auto, brzo spuštamo ruke. Policija se zaustavlja, pali rotaciju, vraća se u rikverc. Vidimo ucrtanu šahovnicu na vratima auta, a u Zagrebu smo doznali da je u medjuvremenu krenula tzv. „balvan revolucija" u Kninu, te su nas moji rodjaci odvraćali od daljeg puta. Hvata nas strah. Izlaze dva policajca, prilaze nam tražeći „osobne karte". Vadimo plastificirane lične karte, koje su se još jedino zadržale u Crnoj Gori.

„Iz Titograda", upitno ali i začudjeno pita jedan od njih.

„Da", odgovaramo, dok u sebi mislim – jebali smo ježa.

„A koja vam je krajnja destinacija?", pita

„Venecija", odgovaramo tiho i skrušeno, kao da smo nešto ukrali.

„Svaka čast dečki. Iz Titograda do Venecije, autostopom. Ali znate, ovo je auto-put, na  njemu se ne smije stopirati, imate pumpu kilometar niže, ako hoćete mi vas možemo odvesti, pa tamo stopirajte".

Zbunjeni i uplašeni odbijamo, ne mogavši vjerovati da  nas „MUP-ovci, redarstvenici, Zenge" nude prebaciti i da su tako ljubazni.

Većina naših,  tada milicajaca, bi nam rekli bez uvijanja,  otprilike: „vidji ovija budala i hipika, stopiraju klošari bez prebijene pare i dinara, daćemo mi vama stopiranje  po auto-putu."

Ubrzo nas je primio neki Slovenac koji je kupio plac na Korčuli, vraćajući se za Ljubljanju, zadovoljan poslije obavljenog posla. On nas je ostavio na drugoj benzinskoj pumpi gdje je insistirao da nas časti pićem, što nas je oduševilo jer smo imali  predrasudu da su Slovenci jako škrti. Bili smo veoma blizu Sežane (granica). Bato je ušao u neku prodavnicu, nalik free-shopu, da nešto potrguje, kada mi je na moj podignuti prst stala prelijepa, mlada, atraktivna Slovenka u izazovnom miniću. Ušao sam u auto ne ćekajući Bata i povikao mu „čekam te u Sežani, snadji se sam za prevoz". Bato je istrčao iz prodavnice dok je ona kretala …

7 0 komentara

  1. biljana koprivica

    Zajdi,zajdi jasno sonce
    zajdi, pomraci se
    I ti jasna le mesecino
    Zajdi,udavi se

    Crnej goro,crnej sestro
    dvajca da crnejme
    Ti za tvojta lisja,le goro
    jas za mojta mladost

    Tvojta lisja,goro sestro
    pak ke ti se vratat
    Mojta mladost,goro le sestro
    nema da se vrati!

  2. Dusko Vukovic

    Zipp,

    baš bih volio da ti se javi neko ko je u posljednje dvije decenije prošao istim stazama auto-stopom, ali se bojim da takvog/takve nema.

  3. Yankee

    Nijesam siguran da su zenge bile organizovane ‘90. ali ovo za lubenice iz Ljesanske nahije sam potpuno siguran. Tamo najbolje radjaju. A i slatke su. A jesi li proba’ ove pipune iz Kolasina? )):

  4. Zipp

    @Yankee
    Ja nijesam napisao da je prodavao svoje lubenice, već da je tip iz Lješanske nahije a da je na Korčuli prodavao lubenice.
    Moj rahmetli otac je npr. bio staropodgoričanin(nemamo ni sela ni zemlje), pa je jedno vrijeme prodavao paprike, paradajz, lubenice-po cijeloj Jugoslaviji. Imao je jedan prastari kamion, proizveden 1948, tipa “Hanomag”, par godina je otkupljivao poljoprivredne proizvode, mahom iz Zete, onda ih preprodavao u onim djelovima zemlje dje je cijena bila veća. I iz Mostara je takodje, par godina dovozio prve trešnje u Podgoricu.

  5. Yankee

    E, sad ti. Pa moramo se nekad i nasalit. Znam ja da ne radjaju dinje u Nahiju. Jedan moj prijatelj iz Bigora bi ti reka’ da u Nahiju, pored krsa, najbolje troskot radja. A ono napisah inspirisan jednim dogadjajem iz proslosti.
    Na cosak, na staru kamionsku, stojase jedna polovnjaca sa jednom torbuljinom o laktu, a skoro ce ponoc, a ja setkam cekajuci neke prijatelje, dok ce ti ona: Kad ce vise proc’ ove zetske dinje?”- ka’ da joj za sijom stojahu. Vidim ja kojim je poslom ona tu, pa cu ti ja njoj: Proc ce zetske kad dodju kolasinske! Vidje ona kolko je sati i da je ostala bez opanaka. Podje ona i napravi krug kad ti je evo vuce ona u torbu jednu dinju a nagla se u jednu stranu ka’ da je ko b'jese maljugom sa ove druge okalapio. “Jeli to ona kolasinka?’- iznenedih je ja. “Ajde dja'olje dja'olji sve li vidis iako su ponoci”- nasmija se ona i podje doma bez ikakvoga troska.
    Zipp, valjda smo sada ovo razjasnili.

  6. danilo stojanovic

    Lijepe uspomene, lijepo ispricane.

    Posto sam puno putovao uvjeren sam da cete svuda na svijetu biti lijepo docekani ako lijepo i s postvanjem pristupate ljudima. Naravno, ima izuzetaka.

    Nadam se da ce slijedece generacije Crnogoraca imatui prilike z aovakva iskustva. Ljudi moraju da upoznaju jedni druge. lako je mrzjeti neku apstraktnu naciju, tesko je mrzjeti covjeka koji te gleda u oci i smijesi ti se.

Submit a Comment