Zdravstvo(ujte)

Objavljeno: 28.09.2010, 12:34h

U državi u kojoj sve funkcioniše besprekorno – upravo tako kako funkcioniše, zdravstvo je posebna priča. Relativno sam zdrav, uprkos ne malim godinama, tako da kod doktora rijetko idem. A kada sam prinudjen da podjem, osjećam se u najmanju ruku poniženo. Gužve, čekanja, odnos slabo plaćenog a njčešće nekulturnog i nehumanog medicinskog osoblja, uvijek me, nanovo, prosto zaprepasti. Još veće zaprepašćenje predstavlja ponizan odnos, trpljenje, skrušenost, bojaživljovost, pristajanje na takav odnos samih pacijenata.

U državi u kojoj sve funkcioniše besprekorno – upravo tako kako funkcioniše, zdravstvo je posebna priča. Relativno sam zdrav, uprkos ne malim godinama, tako da kod doktora rijetko idem. A kada sam prinudjen da podjem, osjećam se u najmanju ruku poniženo. Gužve, čekanja, odnos slabo plaćenog a njčešće nekulturnog i nehumanog medicinskog osoblja, uvijek me, nanovo, prosto zaprepasti. Još veće zaprepašćenje predstavlja ponizan odnos, trpljenje, skrušenost, bojaživljovost, pristajanje na takav odnos samih pacijenata.

Piše: Zipp

U državi u kojoj sve funkcioniše besprekorno – upravo tako kako funkcioniše, zdravstvo je posebna priča. Relativno sam zdrav, uprkos ne malim godinama, tako da kod doktora rijetko idem. A kada sam prinudjen da podjem, osjećam se u najmanju ruku poniženo. Gužve, čekanja, odnos slabo plaćenog a njčešće nekulturnog i nehumanog medicinskog osoblja, uvijek me, nanovo, prosto zaprepasti. Još veće zaprepašćenje predstavlja ponizan odnos, trpljenje, skrušenost, bojaživljovost, pristajanje na takav odnos samih pacijenata.

Javna je tajna da se ozbiljnije intervencije, pogotovu hirurške, praktično ne mogu uraditi bez mita. Da svoje pacijente većina dokotora-specijalista „specijalno" navode, da, ako oće da se liječe to moraju dodatno platiti, uprkos svom, tobože, zdravstvenom osiguranju. Izbor je jednostavan. Ili mito, ili privatne ordinacije u kojima rade. Svi znamo da je to tako. Svi oni koji se liječe, bez izuzetka, susreću se sa tim. Osim ako nijesu političari, poznatiji novinari ili druge javne ličnosti, „biznismeni". To znaju svi potonji ministri zdravlja. Vječiti premijer je pred referendum po svojim izaslanicima poručio doktorima KBC-a „smanjite sad to malo"(misleći na mito).

Veliku korupciju i mito u zdravstvo nam je na „velika vrata" uveo, kažu dobro upućeni, dugogodišnji gradonačelnik Podgorice, predhodno Ministar zdravlja(i veselja).  Za vrijeme njegovog ministrovanja i srbovanja(sada je veliiiki Crnogorac), angažovao je kadrove-doktore iz ratom zahvaćenih područja bivše nam domovine. Mahom iz BIH, manje iz Hrvatske. Kako je većina njih izbjeglo bez idje ičega-što bi rekli, „snalazili"  su se tražeći mito za svoje intervencije. I veoma brzo stekli zavidan materijalan status. Od podstanara su postali vlasnici ogromnih stanova, vikendica, poslovnih prostora. Domicilni doktori-specijalsiti im nijesu ostali dužni. Ubrzo su i oni prihvatili tu praksu. Sada imamo to što imamo.

O Hipokratu, zakletvama i sličnim tricama i glupostima pišite u „Pobjedi"- novini od riječi. Ili dajte plaćeni oglas, u kojem se zahvaljujete doktoru i medicinskom osoblju KBC-a zato što su radili svoj posao, što nerijetko radite, od čega se lično gadim.

Ovih dana sam i ja morao tražiti zdravstvenu pomoć. Zbog dvomjesečnih stomačnih tegoba, najzad, u krajnjoj nuždi i krajnje nevoljno, zbog  pogoršanja stanja,  obratio sam se ljekaru. Poslije posjete izabranom doktoru dobio sam uput za gastrointerologa. U KBC-u, po predatom uputu, zakazan mi je pregled za (slovima) mjesec i petnaest dana! Normalno, morao sam se gastrointerologu obratiti privatno. Za privatan pregled sam platio 30 eura. A dnevnica(nadnica) mi je, kao i većini vas, oko 15 eura. Od veoma ljubaznog i profesionalnog – privatnog gastreinterologa (koji inače redovno radi u KBC-u) sam dobio mišljenje da trebam da izvršim obimne pretrage: krvna slika, markeri na tumor, stolica, urin, test na hepatitis, eho abdomena, snimak i pregled  pluća… Odlučio sam da to uradim po pravu iz svog zdrastvenog osiguranja, za koje mi je iz prošlogodišnjeg ličnog dohodka izdvojeno nešto preko 500 eura! Za taj novac sam skoro mogao izvršiti navedene pretrage u nekoj Švajcarskoj klinici, a prošle godine se nijesam obraćao ljekaru.

I? Doživljavao sam poniženje za poniženjem. Krv sam morao davati na tri različita mjesta. Gužve i atmosfera, pogotovu pri uzimanju nalaza krvi su bile takve da sam se osjećao kao poslednji bjednik. Medicinsko osoblje, uglavnom krajnje neljubazno i nekorektno. Narod kao stoka: gura se i trpi, sluša bez protesta, sav „ubijen" i skrušen. Nigdje nikakvog prigovora, protesta.

Ada takvi su doktori, što ćemo se bunit!

Pluća su mi snimili dva puta u roku od 15 minuta. Na moj protest da je to krajnje štetno i zašto to, odgovoreno mi je „zaglavio se snimak u aparat, ne boj se neće ti ništa bit i drugi se snimaju po dva puta". Eho abdomena, ako neću da čekam 15-tak dana mogu da uradim za 3 dana ali u dom zdravlja u Golubovicima!

Već 15-tak dana idem od sa šaltera do šaltera, od labalatorije do labalatorije, sa snimanja na snimanje. Pa uvijek nanovo kod svog izabranog ljekara. I uvijek i svugdje čekam neopisivo dugo. I moram biti na bolovanju iako sam radno sposoban, ali za svaki nalaz moram izgubiti najamanje jedan radni dan.

Dodatni problem u svemu je bio moje lično neprihvatanje tako ponižavajućeg odnosa. U par navrata  sam javno protestvovao u čekaonicama. U očima ostalih pacijenata sam, vidim, bio „heroj". Heroj kojem se samo očima i nijemom mimikom daje podrška. I kada se zatvore vrata ordinicije ili spusti staklo na šalter. „Heroj" koji je protestvovao tek onda kada je odnos prema meni/nama-pacijetima bio krajnje nepristojan, nehuman i ponižavajući. Heroj, koji toi ne želi biti i koji se od svog „herojstva" dodatno nervira.

Jutros sam bio da uzmem nalaze krvne slike kod svog izabranog ljekara. Tamo sam bio u 7.30h. Na šalteru, medicinska sestra priča na telefon, privatan razgovor. Smije se grohotom, ćakula, neće čak ni da baci pogled prema meni. Poslije „akademskih" 5 minuta čekanja na završetak njenog tako razdraganog, privatnog telefonskog razgovora, pucam, sav iznerviran.  Obraćam joj se sa riječima „oćete najzad završiti razgovor i uzeti moju knižicu?". Ona me pogleda, obraća se sagovorniku/ci na telefon „čekaj da smirim jednog nervoznog pacijenta"(ironičnim tonom), ne prekidajući vezu. Krv mi jurnu u mozak, umalo  napravih glupost za koju bih ja zakonski odgovarao (da ima zakona). Nastade mučna rasprava. Tražim načelnika. Kaže  da ga nema. Tražim da mi saopšti njeno ima. Neće. Ignoriše me. Nastavlja telefonski razgovor. Nekoliko puta tražim da mi saopšti svoje ime. Ona uporno telefonira i ne obazire se na mene… Dolazi joj je koleginica kojoj je evidentno neprijatno(ipak, nijesu svi medicinski radnici isti),  uzima mi knjižicu. Ova i dalje telefonira, sad bih rekao iz nekog inata.

Od jutros zovem neku tobože zdravstvenu inspekciju na telefon koji sam našao na internetu, broj 608-015. Već 10-tak puta pokušavam. Telefon zvoni, niko se ne javlja. Normalno, valjda. Mada znam i da se jave, džaba  prijavljujem slučaj.

Ovo pišem iz cuga, da „izdušim", pa mi oprostite na eventualne greške ili nekoegzistentnost texta.

A vi i dalje trpite. I mirite se sa svojom ovakvom budućom sudbinom pacijenta. Jer svi ćete kad-tad biti prinudjeni da se liječite, iako vam to ne želim.

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply

  1. perfect stranger says:

    Као прилог за ову тему пресликаћу један, по мом мишљењу, изузетно упечатљив коментар који је остављен на једном другом медију (а на том медију ја иначе никада не остављам коментаре). Текст је потписала коментаторка MammaMia. Колико сам разумио, ниједне дневне новине нијесу биле заинтересоване за његово објављивање:

    “Možda bi moja majka bila danas živa da u Podgorici postoji Hitna pomoć. Prava Hitna pomoć, sa pravom dispečerskom službom, sa pravim pitanjem i savjetom za onoga koji zove, sa odgovarajućim brojem vozila i ekipa, sa ozbiljnom opremom, laganim nosilima, lako prenosivim defibrilatorom, elektrostimulatorom, EKG monitorom, bocom za kiseonik, opremom za reanimaciju… Podgorica ima odjeljenje koje se zove Hitna pomoć koje se dobija pozivom na pet brojeva. Da, u panici, po inerciji okrenete 94, pa onda automatska sekretarica kaže da je broj promijenjen i da je novi 124. A onda kad ih dobijete, oni lijeno odgovore da nemaju slobodnu ekipu. Oni ne postavljaju pitanja. Oni i ne slušaju. Kažu –dođite vi. Iako im je prije toga rečeno da zovem zbog poluoduzete i polusvjesne žene. Ili daju univerzalni savjet – pridignite malo noge bolesnici. A tek kad pozovete paničnim vriskom, ekipa krene. Tek kad je kasno, njima je hitno. Znate za onu – bolest je svačija. A kad je svačija, najviše je ničija. Osim one mrve života koja sa tom bolešću životari, batrga kako najbolje zna i umije, slušajući savjete stručnjaka i nadajući se da će kao dobra građanka dobiti ono što je cijelog života zaradjivala – hitnu medicinsku pomoć kad ustreba.
    A kad Hitna dodje, pa još i shvati da je stvar zbilja hitna, vas pošalju u vozilo po nosila – glomazna, preteška jer u ekipi nema ko da ih iznese. U vozilu vas dočeka vozač namračen i neljubazan jer mora da ih otkoči i još prigovara što je sama, bosa i unezdravljena žena izašla po njih jer ih tek dva snažna muškarca mogu potegnuti. Njegovo je da vozi, a ne da vuče. Ne daj bože da naša Hitna nabavi rasklopna ili platnena nosila. A ekipa u sobi u kojoj se već čuje ropac, unosi izlizanu torbicu sa sirotnim flašicama i ampulicama. Tu je i stetoskop i aparat za pritisak. Aparat za pritisak je, od svih mobilnih medicinskih aparata, najmoderniji kojim se naša Hitna pomoć može podičiti. Jasno mi je bilo da mi majku tanka nit od života dijeli, držala sam je postranice da joj jezik ne zapadne i ne uguši je. Roptala je. A ja, naivna, čekam aparat za reanimaciju. Masku sa kiseonikom. I mali monitor kojim će da provjere kad joj je srce uspostavilo pravilan ritam. Ja čekam spas. I vjerujem da stiže svaki čas. A stiže odrta torba, neodlučan ljekarčić, sestra koja ne može da nadje venu i nervozni vozač. Nije se umorio, komšija mi je pomagao da nosila odvučem do stana. Hvala mu, vazda zdravlja i sreće imao, nikad ni njemu ni nikom njegovom Hitna ne zatrebala. A kad sam u napadu bola odbila ljekarevu presudu “Preminula je”, par puta joj je promasirao srce i od mene tražio “neku iglicu”. Onda se sjetio da je ima u toj jado-torbi i njome bockao nekad prelijepe krupne zelene oči moje majke da dokaže da one više nikad gledati neće. Nema ravne linije na monitoru, nema onog jednoličnog zvuka koji bolno ali humano uvjeri da je do skoro treperavo srce stalo. Nema maske za kiseonik ni elektro šokova. Nema Hitne pomoci. Nema više moje majke. Ma ne bodi joj oči, čovječe! Koji je ovo vijek?
    Možda bi moja majka te noći, prije tri nedjelje, svakako ispustila dušu, sve uz najmoderniju opremu. Ali barem bih bila sigurna da joj nije bilo spasa i da je tako moralo biti. Ovako, stalno premotavam isti film, istu priču – da je samo pet minuta ranije ekipa bila tu, da nije došla praznih ruku već sa opremom za oživljavanje, da su me prije dolaska posavjetovali šta da radim, da su mi rekli da je sama reanimiram ako izgubi svijest, da su joj brže našli venu, da su joj dali kiseonik… I uvijek ista misao – ovo njoj nije trebalo da se desi. Trebalo je da gazi stazom dugom dvadesetak godina još. Bila je mlada. Daleko je i reanimobil, kad je stvar smrtno hitna. Gde vam je “reanim-torba”?
    Neće ovo pismo vratiti moju majku. Nije mi nista ni lakše što ga pišem. Ali se nadam da će se gospoda ministri, direktori, menadžeri i svi oni na novinskim slikama nasmijani stručnjaci zamisliti kad se jednom dosjete koliko je ozbiljan posao kojim se bave. Nadam se da će neko od njih osmisliti način da Hitnu pomoć postavi na prave noge, sa edukovanim dispečerima koji će umjeti da prime poziv i naprave trijažu po redovima hitnosti, obučenim da postave pravo pitanje i daju pravi savjet, sa uhodanim, brzim i brojnim ekipama i modernom, mobilnom opremom. Nadam se da Hitna više neće postavljajti ljekare tek izašle iz školske klupe u timove Hitne pomoći. Njima smrt još na formalin miriše. Ona im je konstanta, vježba. Samrtni čas ih još plaši, toliko da od njega radije pobjegnu nego da se uhvate u koštac s njim. A, istina, nemaju ni čime. Učite tu mladost da bude ozbiljna i da svoju profesiju ne shvata olako od samog starta. Ne stavljajte im nemoć u ruke. Od njih zavise životi. Zavjetovali su se borbi za svaki dah. Možda je nemoć i strah tog ljekarčića bila veća od moje. Ja sam se makar nadala. Uozbiljite se, ljudi! Imajte srca.
    Sad znam: trebalo je da majku postavim u polusjedeći položaj kad joj je bilo loše. Makar su to morali da kažu kad sam zvala prvi put. Sad znam, čim je pocela da gubi svijest, trebalo je da je reanimiram. To su morali da kažu kad sam vrištala tokom drugog poziva. I to umijem, naučila me profesorka prve pomoći. Sad znam, ali onda kad je to trebalo da uradim, taj trenutak je bio njeno posljednje sad.
    Šta je sve trulo u državi našoj? Između ostalog, pojedini elementi zdravstvenog sistema. Hitna pomoć itekako! Iako su skoro adaptirali prostorije. I uslikali se nasmijani u njima. Ministrar, direktori, direktorice… Blago nama, nove pločice bliješte! A uglačan prostor ne čini tim. Čine ga ljudi, koji znaju, imaju iskustva, svoje mjesto u sistemu, imaju čime i kojima je stalo do života. Nema ih ovdje, nema… Iako su živi. Izdvajanje moje majke Republičkom fondu za zdravstveno osiguranje tokom radnog vijeka bilo je dovoljno za taj mali defibrilator. Otplatila je makar ozbiljan pristup. A nije ga dobila. Koliko svi mi izdvajamo fondu i gdje ti novci idu? Zna li iko? Za bolesne ljude ponajmanje. Jedan penzioner manje… “

  2. strugar says:

    Nekate, djaoli! A jeste li vidjeli kako su lijepi oni predizborni billboardi kroza Zetu?! I kako su isto bili lijepi oni kroz Glavni Grad! A spotovi na TV-u, njih da ne spominjem! I koliko ima auta s CG tablicama!

    Sve vi to nije dovoljno, no ocete jos i da idete kod doktora, zato sto vam je od plate odbijeno zdravstveno osiguranje kako bi se osiguralo zdravlje gorenavedenih ikona, i jos da ne cekate predugo tamo?! E ne moze!

    A zasto ne moze?! Pa lijepo je autor napisao u tekstu: “Narod kao stoka: gura se i trpi, sluša bez protesta, sav „ubijen” i skrušen. Nigdje nikakvog prigovora, protesta.”

    Dok se ne probude, ne mogu se ni pobuniti; a dok se ne pobune, nece se probuditi…

  3. Zipp says:

    Poslije komentara Perfect Strangera koji je prenio iskustvo naše sugradjanke, odnosom hitne pomoći prema njenoj majci, prosto sam zanijemio. Pogotovo iz razloga što vidim iz, i po tekstu, da je uz sav razumljivi emocionalni naboj, napisan iskreno i na osnovu ličnog iskustva.
    Sramno. Za društvo, zdravstvo, medicinsko osoblje, nas nazovi gradjane-potencijalne pacijente. Monstruozno.
    Nemam više što napisati.

  4. Neon says:

    Spram ostalih slubi, institucija, sistema… zdravstvo u Crnoj Gori je top. Možda ima korumpiranih ljekara (onih drugih je mnogo više), možda ima neprofesionalnosti u radu, loše organizacije…ali za ovaj i ovakav narod zdravstveni sistem koji postoji u Crnoj Gori je savršen.
    U bliskim sam rodbinskim vezama sa bar deset ljekara, i pouzdano znam da nijedan od njih ne uzima mito, da nijedan od njih nema privatni život zbog profesionalnih obaveza, i da su svi bijedno plaćeni.
    Zvuči mi kao totalni bezobrazluk, kad polupismeni, poluobrazovani i poluvaspitani likovi krenu da bljuju po ljekarima, jer ih nisu dočekali sa osmjehom, zbog toga što nisu pristali da obave i 51 pregled toga dana kada je njima zatrebalo.
    Ljekari specijalisti koji su zvanje sticali na normalnim univerzitetima (što podgorički svakako nije), do prije desetak godina studirali su 6 godina osnovne studije (u najboljem slučaju), potom godinu dana stažirali (volonterski), pa potom četiri godine radili kao ljekari opšte prakse, i potom prolazili specijalističku obuku koja traje koliko i najbolji podgoričćki fakulteti. Zamislite čovjeka koji sve to odradi, počne sa 18 i završi sa 34 godine, položi u tom periodu 70 ispita, i onda dođe na blagajnu i sa svim dodacima mu plata bude 560 evra! A u smrdljivom Monstatu tvrde da je prosječna plata 475!?
    I onda čuje kako polupismeni, poluobrazovani, poluvaspitani svijet ispira usta sa njegovom branšom.
    Sigurno im pripadne muka.

  5. Zipp says:

    Ne trebala ti nikada njihova pomoć.

  6. Neon says:

    Jedan od popularnijih podgoričkih frizera zarađuje po frizuri u prosjeku 50% više od najpriznatijeg neurohirurga na KBC-u “po” operaciji na otvorenom mozgu.

    Primjer 2. – zamjenik državnog tužioca u Crnoj Gori ima četiri puta veću platu od vodećeg maksiofacialnog hirurga u KBC-u. U Americi je, recimo, situacija dijametralno suprotna. Treba imati u vidu da vodeći maksiofacijalni hirurg u KBC-u može da radi u američkoj top klinici, dok zamjenik državnog tužioca može da čuva ovce iznad Masačusetsa. Zašto je bitan ovaj primjer? Zato što vodeći ljekari u CG možda ponekada i ne rade posao kako treba, dok državni tužioc i njegovi asistenti uopšte ne rade svoj posao.
    Svi to znamo, ali nam državni tužioc rijetko treba u životu, pa se tim fenomenom ne bavimo ovoliko koliko ljekarskom branšom.

    Po ljekarima bljuju samo oni koji ne znaju koliko odricanja je potrebno zahtijeva taj posao, i koliku žrtvu on zahtijeva. Odnosno, kako izgleda život velike većine crnogorskih ljekara.

  7. Neon says:

    ispravka: “tužilac”

  8. alexgreat says:

    Neone,radim u zdravstvu.Upravo je siutuacija kako si je opisao.Velika odricanja,stalna usavrsavanja,odgovornost i bijeda.
    Dakle,kako ce ljekar da lijeci ako razmislja kako da prezivi do kraja mjeseca?
    Dobro si poredjenje dao sa frizerima i tuziocima?Moji prijatelji u policiji imaju beneficije,ljetovanja,zimovanja o drzavnom trosku,gorivo,besplatan telefon….
    Gospodo moja,ako zelite kvalitetno zdravstvo,borite se za to.Borite se protiv nepotizma(jako losi studenti dobijaju specijalizacije po tajnim konkursima)i korupcije.Inicijativa moze da ide od NVO koja ce da se bavi problemima u zdravstvu.Zipp,ako sam pored tolike nauke gladan,tvoji zdravstveni problemi ce mi biti manje vazni.Nije to pitanje Hipokrata,niti moje eticnosti.Pitanje je surove realnosti,jer sam gladan i ne mogu da razmisljam o tvojim zdravstvenim problemima,kojima si i sam kumovao uz duvan i masnu hranu.Bez novca tesko da cete imati kvalitetnu zdravstevnu uslugu jer je medicina zahtjevna i skupa nauka.Ko to ne zeli da vidi,to je njegov problem…Gurajte se i dalje po cekaonicama.
    Gospodo,vas izvor problema je u vama samima,vasa poniznost d aprihvatite svoju ulogu u ovakvom nakaradnom sistemu.

  9. Milovan Vukov Jankovic says:

    Dok svaki POLUPISMENI POSLANIK ima duplo vecu platu od Doktora i specijalista,
    da svi pomru po CGi,
    lishe dhjece i omladine, ja suzu necu pushtit niz obraze.

    Da ne pominjem pravnike, advokate, sudije, tuzioce, bordove direktora i agencije,
    kako njima daju kapom i shakom,
    i kako se oni PRIMAKNU KORITU,
    to shto rade Doktorima i specijalistima to je SRAMOTA i za sve nas i za CGu.

    A mladi i talentovani DOKTORI,
    najvecu TORTURU podnose od STARIJIH NESPOSOBNIH KOLEGA, koji nesposobni u svojoj STRUCI, skupljaju poene za POLITICHKU KARIJERU,
    CRNA GORA JE BOLIJESNA SREDINA.

  10. Neon says:

    alexgreat,
    lakše mi je kad znam da nisam jedini koji tako sagledava situaciju. Potpisao bih tvoj komentar.