Piše: Duško Vuković
Osjećam obavezu da još jednom progovorim o onome što me je podstaklo da napišem prethodni blog pod naslovom ‘Kad zvaničnici kasne’, ne da bih pojašnjavao vlastiti stav, nego da mlađe kolege uvjerim da nije sramota ono što su učinili, nego da će biti sramota ako iz toga činjenja ne izvuku ozbiljne pouke za sebe i svoju profesiju.
Kada sam, uslovno, opravdao postupak svojih kolega novinara/ki koji/e su napustili/e zakazani susret u vili Gorica sa crnogorskom državnom tužiteljkom i njenim italijanskim kolegom koji je kasnio pola sata, učinio sam to iz perspektive nekoga ko, s vreme na vrijeme, podučava mlađe vještinama novinarstva i odnosa s medijima i javnošću.
Gledano i iz jedne i iz druge perspektive, nikako se ne može okarakterisati kao sramota ono što su učinili novinari/ke, kako to u današnjem izdanju dnevnika Pobjeda čini Sonja Drobac. Ako ko kome treba da se izvinjava – a treba – onda izvinjenje duguje onaj ko je novinarima/kama javio da organizuje medijski događaj, a onda ih držao u neizvjesnosti čitavih pola sata, ne nalazeći za shodno da im najavi docnju i razloge za nju.
Naravno da je vrhovna državna tužiteljka imala toga dana preča posla, ali je to trebala da bude briga njene službe za odnose s medijima i javnošću. Ako je nema, onda je to sramota za instituciju VDT.
Novinari/ke su protestnim odlaskom lišili svoju publiku novosti, možda i zanimljivih opservacija aktera sporazuma koji je bio u fokusu pažnje, i ta publika zaslužuje njihovo izvinjenje i obrazloženje. Zbog toga sam u prošlom blogu i rekao da je protesta novinara/novinarki “jedino vrijedno dostojanstvo javnosti, kojoj oni treba da služe”.
Pošto su se, ovim povodom, iskristalisala dva, manje više jasna, stanovišta o tome šta treba da čine novinari u sličnim prilikama, pri čemu je jedno – suprotno onome kome sam ja sklon – najeksplicitnije saopštila Pobjeda, odnosno njen glavni i odgovorni urednik Srđan Kusovac u tekstu izvinjenja vrhovnoj državnoj tužiteljki, u kome je “strpljivo čekanje” istaknuto kao suštinski važna vrijednost novinarske profesije.
Odmah želim se složim sa kolegom Kusovcem oko specifične težine strpljenja i čekanja u profesionalnom novinarstvu, ali samo pod uslovom da se to strpljenje i čekanje odnosi na onaj dio novinarskog posla koji znači samoinicijativno traganje za novostima i informacijama, a ne onaj dio novinarskog posla koji se svodi na preuzimanje i obradu doturenih informacija, što se dešava na raznim pseudo medijskim događajima, kakve su, najčešće, i konferencije za novinare.
Da je sreće, ovim povodom ne bismo raspravljali o tome ko i zbog čega treba da se izvinjava, nego o suštinskim stvarima, a to je da veliki dio novosti i priča u crnogorskim medijima danas počiva upravo na informacijama koje se doturaju na raznim pseudomedijskim događajima. Što je to tako nijesu krivi novinari/ke, pa ni oni iz vile Gorica, nego vlasnici medija i urednički timovi.
I da stvari demistifikujemo do kraja – bez obzira na novinarsku vještinu u postavljanju pitanja, konferencije za štampu i raznoliki promotivni skupovi nijesu mjesta gdje se dolazi do istine, tako da crnogorska javnost ni za šta važno ne bi bila uskraćena i da mediji nijesu uopšte javili o potpisivanju sporazuma između crnogorskih i italijanskih tužilaštava.
O tome koliko su press conference zvaničnika bitne sa stanovišta istrajnog traganja za istinom, što je obaveza novinarstva, pokazuje primjer koji u knjizi Elementi novinarstva navode Bil Kovač i Tom Rozenstil.
“Nekoliko dana pošto je ubijen John Kennedi čovjek koji ga je naslijedio na mjestu predsjednika, Lyndon Johnson, pozvao je ministra odbrane. Johnson je želio da sazna šta se zapravo događa na drugoj strani svijeta, na mjestu udaljenom 10.000 milja, u sićušnoj zemlji pod imenom Vijetnam. Johnson nije vjerovao u ono što su mu govorili kao potpredsjedniku. Želio je sopstvene informacije. I tako je ministar odbrane Robert McNamara odletio u Sajgon i proveo tri dana u razgovoru sa svim generalima i u obilasku različitih borbenih zona.
Na povratku s puta, McNamara je održao konferenciju za štampu na aerodromu Tan Son Nhut i izjavio da je veoma ohrabren. Napredak je impresivan. Snage Južnog Vijetnama igraju sve veću ulogu. Vijetkong trpi sve veće gubitke. Kada je sljedećeg dana sletio u vazduhoplovnu bazu Andrews, on je održao još jednu konferenciju za štampu i izjavio otprilike isto to. Onda se ukrcao u helikopter koji ga je transportovao do travnjaka Bijele kuće da bi lično podnio izvještaj Johnsonu, i svijet više ništa nije čuo o ministrovoj posjeti ili njegovom izvještaju Johnsonu.
Osam godina kasnije, listovi NewJork Times i Washington Post objavili su tajnu istoriju koju je napisala vlada o tome šta su vladini lideri zaista znali i mislili o Vijetnamu. Zatrpan među tim dokumentima, koji su dobili naziv Papiri iz Pentagona, nalazio se i dokument u kome se nalazila suština onoga što je McNamara zapravo prenio predsjedniku. Stvari u Vijtnamu su stajale strašno…”.
Ovoga sam se sjetio još sinoć, dok sam gledao emisiju Priče bez granica TV Vijesti, u kojoj Božidar Čolović, glavni i odgovorni urednik TV Titograda iz vremena ‘Rata za Mir’ kaže, u vlastitu odbranu, da je medij kome je bio na čelu uglavnom objavljivao vijesti koje su doturali vojni izvori.
-Da je medijska zajednica mnogo žešće i organizovanije djelovala poslije ubistva Duška Jovanovića(stalne protestne šetnje, zatamnjivanje ekrana, naslovnih stranica dnevnih novina, permanentno organizovanje protestnih skupova i tribina, u svakoj prilici postavljanja pitanja zvaničnicima-što je sa rasvetljavanjem ubistva…), sumnjam da bi se dogodilo premlaćivanje Željka Ivanovića, Duška Stojovića, slučaj Softić…
-Da se medijska zajednica posprdno osvrne na izvinjenje Kusovca VDT, demaskira njega i one novine(ako se tako mogu nazvati) koje on uredjuje, a koje su po mom mišljenju poslije svega što su pisale u ovih 20 goidina zaslužile da se ugase ili bar promjene ime(da me/nas ne podsjećaju na rat za mir, fašizam, nacionalnu i vjersku mržnju…), onda bi možda bahati činovnici i zvaničnici promjenili svoje ponašanje, bar prema novinarima. Istim tim novinarima o kojim imam uglavnom loše mišljenje. I koji su jedni od glavnih-pomoćnih krivaca za stanje u društvu.
-Saglasan sam da javnost uglavnom ništa novo ne dozna sa konferencija za štampu koje se organizuju povodom protokoralnih susreta, potpisivanja ugovora o saradnji(bivša VDT Medenica je svako malo potpisivala ugovore o saradnji, išla sa simpozijuma na simpozujum…). Potparole institucija smatram za profesionalni zamajavače javnosti tj. profesionalne lažove-da se izrazim po naški.
-Što se tiče Čolovića i njegovih izjava dataih sada, poslije “naknadne pameti”, Ćoloviće i slične labudoviće tj.njihove izjave bih želio da čujem jedino pred sudom koji bi ih pozvao na krivičnu odgovornost zbog: propagiranja rata, lažnog informisanja koje je izazvalo tragične poslijedice po društvo, širenja medjunacionalne i medjuvjerske mržnje.
A šta raditi kad zvaničnici rane i dvije sreće grabe, kao ovaj ministar turizma Nenezić? Šta bi radio da mu je špic sezone – moralo bi ovo boćanje biti otvoreno mjesecima unaprijed. Baš me zanima čija je ovo sramota.
Na g-dina Kusovca i teme koje on namece (odnosno smjerove na koje navodi) uopste ne treba obracati paznju niti trositi energiju, ma koliko se slagali sa nekim stavovima, jer g-din Kusovac SLUZI. Dakle, diskvalifikovan je.
“Da je sreće, ovim povodom ne bismo raspravljali o tome ko i zbog čega treba da se izvinjava, nego o suštinskim stvarima, a to je da veliki dio novosti i priča u crnogorskim medijima danas počiva upravo na informacijama koje se doturaju na raznim pseudomedijskim događajima. Što je to tako nijesu krivi novinari/ke, pa ni oni iz vile Gorica, nego vlasnici medija i urednički timovi.”
Dok god budemo mahalsko malogradjansko drustvo, dok god Vijesti budu Djukanovica (od milja?) zvali britvom, a Medojevica Medo (o cemu sam im i pisao), “istina” ce se saznavati kroz carsijske i kafanske price, a ne kroz ozbiljno istrazivacko novinarstvo. I tu je, naravno, najveca odgovornost tih vlasnika i urednika, koji bi trebali, ak’ i malo, vise da vide od onih pod brdom. Ali ovako je lakse, palanacki (prekoplotovski) sladje, i vjerovatno isplativije.
@ Zipp
Pretpostavljam da si mislio na Mladena Stojovića, koji je govorio u serijalu B92 o fudbalskoj mafiji
@Nina
Ja sam nadležan za kašnjenja zvaničnika 🙂 Pretpostavljam da ministru ovakav gaf ne bi pao na pamet da mu je tu mio Štefan File, a da i ne govorim o Ketrin Ešton. Ne znam kakvu je ministar poruku htio da požalje Evropi, ali znam kako u Evropi ovako nešto može biti primljeno – jednako kao i u svakoj kući crnogorskoj koja drži do uljudnosti.
@Vladimir Nedović
Jednako je opasno novinarstvo koje se temelji na informacijama doturanim od zvaničnika, kao i ono koje se oslanja na čaršijske izvore, posebno one čiji su motivi sumnjivi – a mitivi čaršije su uvijek upitni. Suština novinarstva je u provjeravanju informacija, nezavisno odakle potiču.
Ministar, ipak, kasni 🙂 Bolje reći, kasni njegova služba za odnose sa javnošću. Saopštili su malo prije šta je ministar radio sinoć. I fotku su medijima poslali. Ni slovca, međutim, o tome da je svečano otvaranje poranilo i gdje se to ministru žurilo.
Evo saopštenja:
Saopštenje: Ministar turizma Predrag Nenezić svečano otvorio Evropsko seniorsko prvenstvo u boćanju
Ministar turizma Predrag Nenezić svečano je juče, otvorio Evropsko seniorsko prvenstvo u boćanju, koje se održava u Tivtu. Događaj su organizovali Svjetska boćarska federacija i Boćarski savez Crne Gore pod pokroviteljstvom Ministarstva turizma i Opštine Tivat.
Tom prilikom, ministar je pozdravio uložene napore organizatora, ističući da je važno što se Evropsko prvenstvo održava u Crnoj Gori, imajući u vidu da ovakav događaj doprinosi ne samo promociji sporta i turizma već i unapređenju ukupnog imidža Crne Gore.
Ocijenio je da Opština Tivat ima sjajnu perspektivu kada je u pitanju ukupan ekonomski razvoj i izrazio uvjerenje da će u budućnosti biti domaćin mnogih sličnih događaja i manifestacija.
Ministar je poželio uspješnu manifestaciju organizatorima i dobre rezultate u takmičenju kako reprezentaciji Crne Gore tako i svim ostalim učesnicima.
U ime domaćina učesnike i goste je pozdravio predsjednik Opštine Tivat Miodrag Kankaraš, a prisutnima se obratio i predsjednik Svjetske boćarske federacije Kristijan Lakost.
Nakon svečanog defilea 17 ekipa učesnica, upriličen je prigodan kulturno zabavni program.
PR SLUŽBA MINISTARSTVA TURIZMA
O novinarima bi se imalo sta pisati. Nama obicnim smrtnicima i amaterima je nezgodno komentarisati o onima koji sebe smatraju, da su bas ONI uvijek u pravu. Gospodo, nijesu novinari ‘bozji andjeli’ koji uvijek tragaju za istinom. Pogledajte price neka 4 novinara koji su svi prisustvovali zajedno nekom ‘medijskom’ dogadjaju.Citacete cetiri razlicite price! Neke ce biti na prvim strranicama nekih novina. Neke ce biti nedje u nekim rubrikama koje obicni citaoci ne citaju redovno.
Nasa drzavna tuziteljka, kao i tuzitelj iz susjedne drzave, nijesu neke manekenke ili glumci, pa da novinari i TV reporteri trce za njima da ih snime, i da im na brzinu kazu ponesto sto ce oni, ti novinari proslijediti svojim gazdama za publikovanje. Gospodo, biti drzavni tuzioc, to je jedna casna i ozbiljna profesija. Negdje davno sam procitaao, da se neki Vrhovni Komandat vise plasio novinara nego divizije vojnika na frontu. Noviinari, uozbiljite se i radite svoj posao. Opisujte gospodo novinari dogadjaj onako kako se desio, a ne, onako kako bi ste zeljeli da se desi. Zivjeli!
@Duško Vuković
“Pretpostavljam da si mislio na Mladena Stojovića, koji je govorio u serijalu B92 o fudbalskoj mafiji.”
Da, na njega sam mislio. Izvinjavam se.
Nego, ima li kojeg medija, novinara, eksperta…, koji bi napravio seriju tekstova i istraživanja o stanju u našem zdravstvu, umjesto što nam prenose ko se sa kim sreo, rukovao, što je otvorio-zatvorio, dje smo stigli u evro-atlanskim integracijama, što su izjavili lideri pozicije i opozicije…?
@ Zipp
Stanje u zdravstvu personifikovano je u liku dr. Mugose, a o njemu se pise ‘na magove’, sto bi rekli u Svetov Grenoble.
Da svako iste dogadjaje dozivi razlichito, najbolji su dokaz CHETIRI EVANGELISTA, koji su pratili HRISTA DO KRSTA.
ISTINA je sakrivena u najdublji i najmrachniji ponor, dublji od MRTVOG DUBOKOG,
mnogima mrkne svijest kad uvide istinu i zavrshe na dno ponora, ili u Kanjon Morache sa najvishe litice, samo se treba DOBRO ZAGLEDAT U ISTINU I ZBOGOM BIJELI SVIJETU, tamo je TOTALNI MRAK.
A TRAGANJE I LOV NA ISTINU,
je vaISTINU ZIVOT, samo shto u CGi vishe vole SHARENE LAZE, a takvima ni BOG NE POMAZE,
necu ja sudit NOVINARIMA U CGi, niti bliznjeme svome, a kako je njima sa njima TAKVIMA, to je tajna koju oni znaju, kad se pokriju pod ponjavom i mole BOGA ZA MIRAN SAN, jer je njihova savjest “CHISTA” ko suza,
izuzev onih, kojima je precha guza, no obraz.