Sahrana

Objavljeno: 19.08.2010, 09:00h

Majka bi me uvijek poslije sahrane priupitala: „Dome, je li bila velika dženaza“. Ako bih odgovorio da jeste, dodala bi: „Bio je pošten, zaslužio je“.

Majka bi me uvijek poslije sahrane priupitala: „Dome, je li bila velika dženaza“. Ako bih odgovorio da jeste, dodala bi: „Bio je pošten, zaslužio je“.

Piše: Zipp

 

Kao dijete sahranama nijesam prisustvovao-djeca ne idu na sahrane, osim u par slučajeva kada se radilo o bliskom članu porodice i ocu mog tada najboljeg druga. Osjećao sam strah, jezu, nelagodu, nedokučivost pojma smrti. Znao sam da je to „nešto strašno", ali kako neko može da umre(zaspe) i da se više nikada ne probudi, nije mi bilo jasno. Znao sam i da tada treba da budem tužan i ozbiljan, ali bih na to zaboravio čim bih se uhvatio lopte ili neke druge dječije igre.

Kada sam se umomčio, prisustvovanje rodbinskim sahranama i sahranama porodičnih prijatelja postala mi je jedna od uvijek neprijatnih obaveza. Kult sahrane tj. obaveza ličnog prisustva, kao što znate, veoma je izražen u našem društvu kod svih vjera i nacija. Majka bi me uvijek poslije sahrane priupitala: „Dome, je li bila velika dženaza". Ako bih odgovorio da jeste, dodala bi: „Bio je pošten, zaslužio je".

Prihvatao sam tada tu majčinu logiku. Posjećenost sahrani je uglavnom i  bila proporcionalna moralnom karakteru  umrle osobe.

Bilo nekad.

Sada, kada imam nerijetku obavezu da ispoštujem kult sahranjivanja, dešava se slijedeće: što je pokojnik vodio nemoralniji život, pun raznoraznih afera, često i nepočinstva, sahrana je više posjećena. Kod skromnih, poštenih, tihih ljudi i sahrane su takve. Ako je pokojnik ili neko njemu blizak novopečeni bogataš, političar ili kriminalac – red za primanje saučešća je nepregledan. Opet proporcionalnost, samo sada obrnuta od nekadašnje. Takve sahrane su postale parade na kojima se treba vidjeti i pokazati da ste poznavali ili bili prijatelji sa: uglavnom korumpiranim političarem, mafijašem, „kontraverznim biznismenom", visokim činovnikom policije koji je mogao sve da sredi…

Sahrane su postale specifičan domaći „brend"; mjesto da vidite, budete vidjeni, susretnete se sa onim živim – njegovim rodjakom ili prijateljem koji  može da „završi posao".

Ako je umrli(a) bio u politici, na „visokom" položaju, onda znate i da je dio rodbine koji prima saučešće takodje na mjestu na kojem „može učinjet". Zato, ako je gužva, a jeste – nepregledna, rodbina vas nedovoljno poznaje, plašite se da možete ostati neprimjećeni, vi lijepo po nekoliko puta u red za saučešće da vas primjete i upamte.

Ili se izgrlite i izljubite sa najuticajnim ozalošćenim, predstavite mu se, zaplačite ako možete, kažite koliko ste voljeli i cijenili pokojnika koji je bio takav kakav je bio a koga uopšte nijeste poznavali.

„Ko se u ovom vremenu nije snašao, taj je nesposoban, svakome je pružena prilika"- da parafraziram premijera.

Takva su vremena, treba se snaći. Svud i na svakom mjestu, pa i na sahranama.

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply

  1. Milovan Vukov Jankovic says:

    Ima i onih koji su Bogu zahvalni shto je njih nesreca promashila i smrt zaobishla a potrefila bliznjega, pa je red da se uvjere na licu mjesta,
    koliko su srecni i zaliju to kafom i rakijom.

    Znam da niko sam sebe nije sahranio,
    ali da precerujemo sa “saucheshcima” u to sam siguran, vecina skuplja poene da i njemu dodju,
    jer shto ce narod rec, ako ne bude guzva pred golom.

  2. Veljko B Ilic says:

    Zipp i Milovan Danski nece da ostave ni mrtve u Crnu nasu, pa da ih sa suzama u ocima ispratimo na onaj svijet. To je cudo jedno kako se ovoj dvojici nesvidja, ne samo, nacin zivljenja, nego i na nacin kako sahranjujemo one sto su umrlli! Hoce cak i mrtvima da daju neke njihove ‘specijalne karakteristike’, i da na sahranama se odredjuje ko ce tamo dolaziti, ko ce kome izraziti saucesce, ko ce koga zagrliti i popiti casu rakije za pokoj duse mrtvaca! Poznato je, da se na Sahranama ne iznose one lose osobine osobe koja je umrla, nego se izrazava saucesce. Tamo se, toga dana kada je sahrana, ne sklapaju neki ‘prljavi korupcionaski poslovi’. Imalo bi se tu jos mnogo cega kazati, ali sada necu da ‘uznemiravam mrtve’ koji su vec jednom sahranjeni. Ne zaboravite, svi smo ‘osudjeni’ na smrt, i samo se jednom umire. Zivjeli!