Sutomore

Objavljeno: 12.08.2010, 15:25h

Skoro podjoh u Sutomore, kao dječaku mojoj omiljenoj i jedinoj primorskoj destinaciji…

Skoro podjoh u Sutomore, kao dječaku mojoj omiljenoj i jedinoj primorskoj destinaciji…

Piše: Zipp

 

Skoro podjoh u Sutomore, kao dječaku mojoj omiljenoj i jedinoj primorskoj destinaciji. Od kada sam „ojačao"(?), Sutomore skoro da nijesam posjećivao, tek povremeno, iskljucivo u pred i postsezoni. Prvenstveno zbog gužve mada i drugih, sada nebitnih razloga.

Jek turističke sezone je, a još nedjelja, kada ga „okupiraju" uglavnom mladji Podgoričani, najčešće oni koji nijesu „in" po sadašnjim standardima. A sami znati kakvi su nam ti sadasnji, „in" standardi.

Pogled na plažu me je dekuražirao. Suncobran do suncobrana, uglavnom oni plastični koji prave utisak saune i pod kojim mi je vrelije nego na golom suncu. Kupači rasporedjeni  na plaži kao srdine, nema se dje peškir staviti. Odlučih da umjesto kupanja i sunčanja sjedem u neki od kafića uz plažu i tako „uživam", nasuprot prijateljima sa kojima sam došao.

Uz obamrlost od vrućine, mojoj bezvoljnosti nasuprost živosti, adrenalinu, pohoti, strasti i graji koja se vidjela i čula na plaži – tu ispred mene, sampostavljam pitanje „što mi bi da dodjem". A onda, uhvati me neka nirvana i misli mi odlutaše u prošlost. Odjednom sam se „isključio", opet proživjeo svoju Sutomorsku mladost, vratio se u svoje dječačke dane, potpuno isključen iz tadašnjosti:

Vidim sebe kao dječačića od 12-13 godina koji navečer ne može da spava od uzbudjenja što će i sjutra ići na more. Sve je doživljaj i avantura. Od čekanja i kašnjenja voza pa do same, uvijek nanovo posebne i uzbudljive vožnje. Karta je uvijek u džepu, ali i uvijek bježim kondukteru. Na prvoj ili drugoj stranici prelazim u vagon u koji je kondukter već pregledao karte. Takvih nas je uvijek od 30 do 50. A u vagonima je gužva slična onoj kojoj sada možete vidjeti na snimcima o vozovima nekih provincija Indije. Njahrabirji, najodvažniji a stariji od nas, putuju na krovu vagona(pruga nije bila elektrificirana), trče po njima, preskaču sa vagona na vagon dok je voz u pokretu. Koja hrabrost i ludost! Kondukteri im ne mogu ništa. Samo mislim o tome da još malo porastem pa da i ja tako…

Kada voz stigne nastaje trka od stanice, niz bezbroj i danas istih stepenica. Zatim pravac kod „Tri duda" na skoro samom kraju plaže, da eventualno ugrabimo hlad ispod borova koji uopšte  nećemo koristiti. Plivamo i ronimo, čas u moru čas  u prljavom, hladnom potoku koji tuda prolazi(sada nema ni tih borova ni potoka), usput hvatajući punoglavce kojih je potok prepun. Od dolaska do polaska voza smo stalno na plaži, suncu, u moru ili potoku. Bez suncobrana, krema i sličnih zaštita, svi crni kao ugarak. Ako se ima novca kupimo  burek za ručak, ako ne, trpimo glad dok ne dodjemo kući. Pred polazak se tuširamo čekajući beskrajni red na par plažnih tuševa. Tuširanje je takodje ritual. Svi, pa i mi, tuširamo se „brezovim šamponom" upakovanim u mali najlon. Obično dvoje ili troje na jedan šampon kog kupujemo na trafici. Voda pod tuš je toliko hladna da nas zabole sljepoočnice dok šampon speremo sa glave. Takmičimo se u svemu pa i u tome ko duže može izdržati pod tako hladne tuševe. Uvijek smo srećni, razdragani, spremni na akciju i igru. Očekuje nas povratak, opet kašnjenje voza, bježanje kondukteru, vrištanje kroz „Sozinu" i „hladjenje" na stopu izmedju vagona, neopisiva gužva u vagonima, onesvješćivanje starijih ljudi: što od gužve, što od dehidracije ili „ispečenosti" zaradjene na suncu. Sve je to za nas  igra, novo uzbudjenje, iako se ponavlja svakog drugog-trećeg dana za vrijeme ljetnjeg raspusta. Čak i brisanje utisnutog datuma, peglom, kada dodjemo kući, na neprobušenoj voznoj karti kako bi je mogli ponovo koristiti a da nam to ne vide roditelji-je dio svih tih uzbudjenja…

Iz nirvane i neopisivog zadovoljstva zbog ponovo  preživljenog dijela detinjstva, kao mač me prekide sjećanje na jednu od mojih poslednjih posjeta Sutomoru. Bila je to sezona 1992 ili 1993 godine. Plaža puna kao i uvijek, jedan od brodića koji vozi turiste tada aktuelno-zvučnog imena(ne mogu se sjetiti imena brodića), preko megafona poziva na vožnju:

Vozimo do plaže na koju se kupa Milena Dravić, zastajemo u najljepšim uvalama… Cijenja vožnje je xxx dinara. ZA BRAĆU MUSLIMANE I HRVATE VOŽNJA JE BEPSLATNA, ALI SAMO U JEDNOM PRAVCU.  IZVOLITE."

Tada sam ostao sam. Nije bilo nikog uz mene. Neki od mojih bivših Sutomorskih drugova su kreirali atmosferu za reklamni slogan ovog brodića.

 

P.S. Volio bih da mi neko saopšti, ako se sjeća, ime ovog brodića i njegovog vlasnika. Ako čitalac texta na blogu nije registrovan, pa stoga ne može ostaviti komentar, svoju obavjest može proslijediti redakciji PCNEN-a.

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply

  1. Milovan Vukov Jankovic says:

    Zbog takvih “shlogana” puno mojih prijatelja su postali BIVSHI PRIJATELJI.

    A nacionalizam je potonje utochishte za FUKARU I BITANGE,
    parafraziram Kisha.

    Opasno su PJENILI iz prljavih zvala,
    u zlo doba i grdne godine,
    sad se pokrili smrdljivom naciJonalistichkom ponjavom ili pakuju nacionalizam u celofan,
    a hovno je hovno i u zlato spakovano.

  2. dunja says:

    Da nije u pitanju MARGO ladja?

  3. Zipp says:

    Hvala Dunja, mislim da je upravo “Margo” ladja.

  4. petar says:

    Ima fotka jednog broda sa imenom Margo. Zipp, pogledajte, na ovoj adresi:
    http://commondatastorage.googleapis.com/static.panoramio.com/photos/original/12462508.jpg

  5. dunja says:

    Ja je pamtim kao plavu barku koja morem plovi, dok se na njenoj palubi ponosno šepuri bradati čiko, sa sve megafonom i uz mile tonove srpskih pjesama.

  6. Zipp says:

    @
    Petar, Dunja

    Još jednom vam se zahvaljujem na informacijama. Upravo sam doznao da je text sa bloga prenijet na cafedelmontenegro, i tu je potvrdjeno da se radi o brodiću “Margo”.
    Sjećam se i repertoara pjesama sa broda. Bile su to, po meni, ne srpske pjesme-ništa protiv, već nacional šovinističke pjesme, koje su, nažalost, tada prijale ušima većine, kako turista tako gradjana Crne Gore.
    Moj tadašnji osjećaj, kao gradjanina i stanovnika Crne Gore teško je opisati. Bučni reklamno-fašistički pozivi sa “Margo” ladje “za braću Muslimane i Hrvate” naočigled hiljade turista, bez reakcije kako njih samih tako prije svega države, odslikavali su samo realnu sliku tadašnjeg stanja.
    Niko nikada ne bio u takvoj situaciji.
    Kada sada slušam priču od istih onih koji su duvali u jedra “Margo” i sličnim ladjama o “sačuvanom medjunacionalnom skladu, multietničnosti, multi…” i sličnim floskulama, jednostavno pretrnem.

  7. bologna says:

    1989 je uložen zadnji dolar u Sutomore, ako se izostavi ulaganje u brzu hranu i nakaradne ugostiteljske objekte…

    Prije neku noć sam prošao sutomorskim šetalištem posle duže vremena. U jedan poslije ponoći je bila ugašena muzika ali se zato pjevalo “Kosovo je srce Srbije” i “Boj se bije, bije za slobodu Srbije”…. To je elitni turizam koji Mr. Nenzić propagira. Mogao bi barem jednom da svrati u Sutomore (to važi i za ljude is opštine Bar).

    Stvarno bi nešto mogli da urade, makar da srede ono šetalište….

    PS
    A Margo plovi li plovi… i gle čuda, restaurirali su tkz švercerski gliser (to su oni što su prevozili cigare s kraja ’90tih) i koriste ga u turističke svrhe:):):)