Ima i takvih

Objavljeno: 22.04.2010, 18:07h

Nedjelja je 18.05.2010. Nesvakidašnji primjer požrtvovanosti i hrabrosti dva naša anonimna sugradjanina.

Nedjelja je 18.05.2010. Nesvakidašnji primjer požrtvovanosti i hrabrosti dva naša anonimna sugradjanina.

Piše: Zipp

Nedjelja je 18.05. Najzad sunčan dan, pravi proljećni poslije dugih, više jesenjih nego proljećnih dana i kiša. Temperatura vazduha se u danu popela sa 16-17-og na 25-ti podeok. Mjesto dogadjanja su sastavci, gdje se Ribnica uliva u Moraču. Oko 14 je sati.

Mjesto dogadjaja - pet dana poslije/foto:Zipp

Grupa od 5 momčića sa svojih 15-16 godina okušava "hrabrost", čvrstinu, ludost bolje reći. Kreću da se okupaju u nabujaloj, kao led hladnoj Morači. Prolaznici sa "Blažovog mosta" zastaju, gledajući ih sa nevjericom. Jedan od junaka ove priče se upravo vraća kući sa džoginga, bolje reći uobičajnog i svakodnevnog, veoma jakog, svestranog treninga. Put ga vodi preko mosta upravo u trenutku kada momci počinju sa "rashladjivanjem", svojih uspaljenih, dječijih hormona. Prešavši preko Skalina na drugu stranu Ribnice, osvrće se da baci još jedan pogled na ove kupače, kada im vrijeme nije. Vidi da se jedan od njih davi, što ne primećuju njegovi drugovi koji su izašli na obalu. Davljenik pokušava da pliva prema obali baš na mjestu gdje se takodje nabujala Ribnica uliva u Moraču. Umara se, plivajući u mjestu, od panike nesvjestan da ne može protiv matice. Sa uzvišenja im viče "momci, davi vam se drug". Oni skaču u vodu, pokušavajući da mu pomognu. Već promrzli, umoreni, pod strahom i panikom, prave istu grešku, pokušavaju protiv matice, počinju se daviti svi petoro…

50-godišnji "džoger", sav u znoju, što od jakog treninga, što od drame koja se dogadja pred njim, trkom silazi da im pruži pomoć. Ali kako? Davi ih se petoro odjednom, dovoljno su jaki da ga povuču, voda je snježno hladna, a narod sa mosta sve posmatra sa bezbjedne distance. Dječaci mu viču "čiko, pomozi nam, molim te". I on je izbezumljen, u trenu  pomišlja na svoje četvoro djece od koje njastarije ima samo 11 godina…

U magnovanju  primjećuje grede dužine 5-6 metara na plaži. Uzima jednu, snagom koja je natprirodna u takvim trnucima, gazi Ribnicu do preko pojasa, "centrirajući" da maticom pošaje gredu spasa tačno na njih. Pogadja. Oni grle svoju slamku spasa. Na tren mu je laknulo. Dok smišlja sledeći potez, jedan od davljenika pravi fatalnu grešku, zbog panike ili hladnoće, ili oboje, pušta gredu, ponovo pokušavajući da dopliva do obale. Povedeni za njim i ostali rade isto. Svi se opet bespomoćno dave, sada već potpuno promrzli i premoreni, održavaju se poslednjim djelićima snage, gredu koju su ispustili ponijela je matica….

Spasioc-džoger pušta životinjski urlik tj. krik prema "radoznalcima" okupljenim na mostu vičući "pomozite ljudi".

Niko ništa.

Uzima drugu gredu, spušta je opet maticom Ribnice, sad i on u vodi do grla. I ova srećom, dolazi pravo na njih. Davljenici je grčevito hvataju dok im on izbezumljeno viče "ne puštajte gredu, to vam je spas".

Odjednom u vodi vidi "kolegu", drugog spasioca. Spušta se plivajući maticom Morače, prilazeći im sa ledja. Hvata jednog sa grede, gurajući ga ispred sebe. Prvi spasioc ga prihvata na par plivačkih zaveslaja od obale. Drugi se vraća po ostale. U isti mah, stražar sa obližnjeg plažnog bara donosi crijevo za navodnavanje. Sa kojim izvukuju jednog po jednog davljenika…

Drugi spasioc je imao oko 35 godina. I on je bio u trenerci, možda i on sa nekog treninga? Poslije drame, mokri i promrzli spasioci su se onako šutke pozdravili, kao po dogovoru, košarkaškim pozdravom, udarcem ruku u ruku, uz istovremeno "svaka čast" jedno-drugom. I žurno pošli  kućama da se presvuku i utople, ostajući anonimni jedno drugom, onima koje su spasili, široj javnosti. Kada sam prvom spasiocu, koji je slučajno moj dobar prijatelj i rodjak,  rekao da ću da pišem o njihovoj plemenitosti, humanosti i požrtvovanju, odgovorio mi je "samo mi ne pominji ime, molim te".

Eto, na svu sreću, ima i takvih kao njih dvoje. Onih koji su spremni rizikovati živote, hvatajući se u koštac sa sada vraški hladnom Moračom i Ribnicom za neke nepoznate, "lude" momčiće i ostati anonimni. Dok je samo dvoje takvih, uprkos sebičnošću desetina ako ne i stotina koji su sve to posmatrali sa mosta, ima nade za sve nas. Za ljude.

Nada bi bila veća da su mediji, koji su vjerovatno čuli, ili bar načuli za ovaj podvig dvoje naših sugradjana, krenuli u potragu za pričom i  afirmacijom njihove, pogotovu u današnje vrijeme, nesebične hrabrosti i požrtvovanosti. Usput bi nas odmorili od politikanstva, mizernosti i gadosti koje nam svakodnevno serviraju. Da su se ovih 5 dječaka udavili, što bi se i desilo da nije bilo ovih junaka, izvještaji o tragediji danima ne bi silazila sa naslovnih strana.

Ovom, možda ne baš stilski i sadražajno dobro napisanom ali istinitom pričom, ja kandidujem ova dva anonimna sugradjanina za najveću nagradu, Opštinsku ili Državnu. Koju oni sigurno ne traže i koju možda ne bi prihvatli. Jer nijesu, prije svega političari, umjetnici, pisci, akademici i drugi slični, sveznani i sveprisutni "usrećitelji", koji su  uvijek laureati i nosioci raznih priznanja, a sa kojima nam ide-tako kako nam ide.

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply

  1. Cajo says:

    Zippe, hvala na ovoj izuzetnoj prici iz koje se moze vidjeti da humanost i ljudskost jos uvijek opstaju.

  2. Vladimir Nedovic says:

    Kao i uvijek, Zippovi tekstovi prepuni zivota. A ovaj jeste dobro napisan, jer me je drzao kao triler svo vrijeme citanja.

    Svaka cast anonimnim spasiocima.

    Sto se ostalog tice, hipnotisana masa je nasa realnost u svim segmentima, i ako se ikad drustvo oslobodi sistemskog kancera, bice to samo pocetak dugotrajnog procesa povratka u normalu. Cini se da je jedini nacin da se sacuva dusevni mir i nastavi zivjeti, misliti i osjecati kao covjek – neka vrsta eskapizma, bilo ‘preko grane’, u knjige, na sport ili u prirodu.

    Ipak, ima nade, i lijepo je sto se neko trudi da ukaze i na ove svijetle primjere.

  3. Zipp says:

    U textu sam naprravio grešku u datumu. Umjesto 18.05.2010. trebalo je da stoji 18.04.2010.
    Textove pišem po inspiraciji, najčešće “iz cuga”, letimično ih pogledam i redigujem(tako kako znam, a znam da slabo znam) i odmah objavaim, te mi se dogadjuju slovne i druge greške, poput navedene.
    Izvinjavam se čitaocima i uredništvu.

  4. Nina says:

    Junaci price vise nijesu anonimni. Prvo jedan, a onda i drugi je pristao da im se objave imena. Nasi hrabri sugradjani su Adnan Muminović i Stojan Batrićevć.

    Zippe hvala na jos jednoj divnoj prici.

  5. Vojin Grubac says:

    Sjajan podvig, veliko srce pozrtvovanih ljudi, mnogo vise od humanizma.

    Cestitke za tekst, Zipp!

  6. danilo stojanovic says:

    Zippe sa velikim (licnim) zadovoljstom podrzavam vas blog. Cesto se nalazimo na suprotnim stranama u politickim diskusijama, ali se uvijek slazemo kada pisete o ljudskim dramama ili zapazanjima o zivotu obicnih ljudi u CG.

    Sto se tice spasilaca – oni su zaista herojski i ljudski postupili. Zasluzuju nase divljenje ne samo zbog njihove hrabrostiu, vec i zbog njihove ljubavi za druge ljude. To je rijetka osobina danas.