Još jedan ljetnji dan. Dosta vreline i bez daška vjetra. Tri musketara (ja tako u šali nazivam njih troje), krenuše u šetnju.

Piše: Marijana Maja Mugoša

Još jedan ljetnji dan. Dosta vreline i bez daška vjetra. Tri musketara (ja tako u šali nazivam njih troje), krenuše u šetnju. Odlučiše da auto parkiraju na jednom od mjesta označenih za osobe sa invaliditetom u centru Podgorice, pa onda da lagano nastave pješice do brda Gorica. Treći musketar bješe najodaniji prijatelj ovo dvoje ljudi i biće koje je plijenilo pažnju i mamilo osmijehe mnogih prolaznika; bješe to njen pas vodič, Xena ratnica. Pod mišku obavezno knjiga i čiste misli u glavi. Ovog puta, bila je to knjiga njihovog uvaženog profesora Popovića, roman „OKLOP“, koju su željeli nastaviti da čitaju na jednom od mjesta podgoričke oaze u vrelim danima.

Parking mjesta za osobe sa invaliditetom bjehu tog dana, kao i obično, zauzeta automobilima njihovih sugrađana koji nijesu imali adekvatne naljepnice, a srećom ni razlog da ih mogu dobiti. Parkiranje na prava drugih tada je bio veoma učestao manir u njihovom gradu. Ali oni, po malo buntovnici, idealisti i bića koja su mnogo voljela svoju zemlju i grad, podizahu glas na svaku nepravilnost, osionost i necivilizovan postupak – kako  vladalaca, tako i podanika. Pozvaše policiju  i prijaviše tu nepravilnost, a svoj auto parkiraše izvan centra grada. Na tren im prostruja misao, a šta ako su ta vozila možda od čuvenog drumskog razbojnika u gradu i njegovog dosljednog nasljednika?

Ništa, rekoše sebi, sad je kasno da se bilo šta promijeni. Mada, vjerovatno da policija neće ni reagovati, ako su oni kojim slučajem prijavili vozila grupe nedodirljivih i zakonom zaštićenih sugrađana, pomisliše oni.

Onda nastaviše razdragano da koračaju širokim trotoarom, kad odjednom ona osjeti snažan udarac u leđa. Misli i odbrambene reakcije slomiše joj novi udarci u leđa i glavu, a u magnovenju ču da su istim zasuta i druga dva musketara.

Pod kišom udaraca, psovki i urlanja napadača, ona prepoznade glasove čuvenih drumskih razbojnika – seniora i juniora, i sitan lavež njihovog psa čuvara. Pas je samo nemušto i slabašno lajao, kao da je htio odvući svoje gazde do nekog interesantnijeg mjesta, ali se oni nijesu ni na tren osvrnuli na njega.

Dok su oni udarali, urlali i izbacivali neku demonsku srdžbu na njih, policajci su stajali na bezbjednoj udaljenosti i posmatrali sve. Vjerovatno su čekali da ih pozovu i zatraže njihovu pomoć, jer su se oni striktno pridržavali pravila službe i ne bi reagovali, ako ne dobiju poziv, ne čuju vapaj, zapomaganje za pomoć. Njih troje su prilično dobro primali udarce, uvrede, psovke i demonsko urlanje, stojeći tako k’o kipovi u mjestu. Nijesu ni glasa pustili, a i tijela su im bila sasvim okamenjena i na njima se nigdje nije pojavila ni kapljica krvi. Policajci su vjerovatno pomislili da je to neki performans, možda proba za neku novu uličnu predstavu u našem gradu.

Kad su se drumski razbojnici i pas čuvar udobno smjestili u njihovu crnu gromadu i uz smijeh odjurili nekud, priđoše im tri policajca i upitaše: „Hej ljudi, jeste li povrijeđeni!? Hoćete li da pozovemo hitnu pomoć?“

– Ne, ne, ne – odvratiše oni! Mi smo sasvim dobro i jako smo srećni što smo pomogli da se naši drumski napadači i njihov pas čuvar  osjećaju zadovoljno, barem privremeno ispražnjeno i da će sigurno mjesec ili dva biti pod okriljem nirvane.  

Policajci ih dalje upitaše: „Hoćete li da pišemo krivične prijave, da pozovemo Instituciju zaštitnika ljudskih prava i novinare našeg javnog servisa?“

– Ne, nije potrebno, odvratiše oni. Pa, ništa se nije strašno ni desilo…

Tri musketara su samo malo bila tučena, vrijeđana, pljuvana…

Kad su napadači odlazili, rekli su im da im je zaista žao što su ih izudarali, jer im se učinilo da se musketari ustvari spremaju da nasrnu na njih. Baš tada ih je veselo pozdravila i mimoišla  i grupa odbornika gradske skupštine (koji su pripadali vladajućoj koaliciji), a koja bješe krenula u neku zajedničku šetnju. Ti divni ljudi, bez nepotrebnog zapitkivanja za njihova izudarana tijela, izvadiše setove za prvu pomoć i velikodušno im ih pokloniše. Rekoše da slobodno zadrže višak tog materijala i da im to može poslužiti za neku narednu priliku. 

Musketari potom, malo posrćući, odoše doma s bogatim iskustvom, ali ipak srećni što su ih, uz malo povećanu brzinu, milovale šake i umilne riječi drumskog razbojnika i njegovog dostojnog nasljednika.

Buđenje. 2015 godina. Topao ljetnji dan. Ona rukom sklanja svoju kosu sa lica i očiju, ali ne uspijeva baš lako da odagna slike iz tog nevjerovatnog sna. Osmijeh silovit, spokoj u duši, jer sada pouzdano zna da je tako nešto u njenoj voljenoj domovini bilo moguće samo do kraja prve decenije XXI vijeka. Ustaje iz kreveta i užurbano odlazi u svoju mirisnu, cvjetnu baštu, da ispuni pluća svježim vazduhom i da joj lagani povjetarac pomiluje lice i kosu. Sjeda na drvenu klupu na sred travnjaka i onaj ružan san od malo prije, hitro šalje u zaborav.