Vrlo izmišljena priča

Objavljeno: 31.08.2009, 19:19h

Službeni Maurer se vrzma po ofisu i čeka poziv iz Brisela, pjevuši Internacionalu

Službeni Maurer se vrzma po ofisu i čeka poziv iz Brisela, pjevuši Internacionalu

Piše: Ovlašćeno lice

Službeni Maurer se vrzma po ofisu i čeka poziv iz Brisela, pjevuši Internacionalu i traži ritam u lakovanom parketu koji škripi pod teškim mislima i cipelama. Skinuo je sako i popustio kravatu za frtalj, što je ustaljeni ritual pred kraj radnog vremena: mali nestašluk činovnika višeg ranga. Bolje i to nego da klima ždere novac poreskih obveznika, pomislio je. Uvijek je umio sanjama o opštem dobru rastjerati mrave savjesti sa nekog konkretnog problema.

„Je li stigao?!", pita Službeni Maurer sekretaricu i ona naslućuje da je gost neko vrlo važan iz razloga nepoznatog agendama što ih fotokopira petkom popodne, štedeći papir nasušni.

„Odmah ga sprovedite, bez mnogo priče!", odbrusio je, valjda prvi put u svojoj karijeri, ovaj blagi i pažljivi rukovodilac. Povišen je glas dodatno zbunio sekretaricu, pa je odustala da šefu sjutra traži pauzu i skokne do kapele, gdje ima obavezu da uvaži zaovinu rodbinu.

„U redu šefe",  rekla je potišteno.

Spazio ga je s prozora, kako se primiče zgradi i shvatio da se njegov stari prijatelj nije mnogo promijenio. Nosio je karirani kačket, sandale na bijelu čarapu i gambao korakom onih što se ne snalaze pred šalterima.

„Dobro mi došao, dragi druže!", rekao je srdačno Službeni Maurer čim su kožna vrata pustila cug da uskomeša zavjese i podigne nekoliko papira sa bukovog stola na kome je mudrovala zastavica Unije.

„Prošlo je toliko vremena kamarade…", reče gost zvonko i sjede bez mnogo grljenja, svjestan da je njegov kompanjon odavno zapetljan u čvor ceremonija koji zateže svaku intimnost. 

Još od studentskih barikada nijesu zapjevali Aznavura, ali i dalje je tu bila nevjerovatna sličnost među njima, koja zbunjivaše jednako profesore kao i kolegenice u studentskom bifeu. Može se samom hiru sudbine prišiti da se Službeni Maurer i Privatni Maurer opet sretnu baš u Podgorici, gradu bijelih mostova što spajaju rastavljene.

„Tvoja se sekretarica pretvorila u stub soli kad me vidjela", reče Privatni Maurer i zavjerenički upali cigaretu.

„Pa nijesi se mnogo promijenio…ili kako da kažem, i ja sam ostao isti."

 „Ne stari moj, biće da smo jednako ostarali", procijedi gost i zagleda se u okačene gusle, sjetan što nije posjetio druga još onomad na Kipru, dok je je mirio tamošnje Turke i Grke.

„Jedanak im pukli džeferdari, što reče pjesnik… Tako i nama dvojici, šta ćeš, živi se… Nego, kako ti mogu pomoći, dragi moj?"

Privatni Maurer je ćikovao na pola kao prekoren naglim poslovnim tonom. Možda je kasno zamijetio prekriženu cigaretu u crvenom krugu crnogorske kape – dar udruženja za borbu protiv raka. Ili je shvatio da njegov stari drug nema namjeru da se zapija i pušinja na radnom mjestu. Biće ipak da Privatnom Maureru cigareta prosto nije godila, pošto ih je toga jutra posukao makar pola kutije obigravajući podgoričke garsonjere bez prevodioca.

„Treba mi stan… ili kuća još bolje. Ovdje sam već duže, znam da si u obavezama, pa sam džonjao u hotelu. Ali reko’, u ime starih dana… ti ovdje već imaš ugled i veze".

Džonjao…, strese se Službeni Maurer. Uvijek ga je nervirao taj rječnik. Pred njim su bile iste plave oči, bradica, čak i frizura, ali imao je mnogo čega na lageru sjećanja što ga je utvrdilo u davnoj odluci da se rastanu. Taj opušteni rječnik Privatnog Maurera bio je vrh ledenog brijega na koji se davno nasukalo njihovo prijateljstvo.

„Mislim da imam rješenje za tebe", prekrati Službeni Maurer neprijatan tajac. On izloži plan u maniru velikih organizatora, što ga je, na koncu, i preporučilo da bude šef delegacije u strateški važnoj Crnoj Gori.

„Hvala ti druže", potrča Privatni Maurer.

„Nemoj još da mi se zahvaljuješ", uzvrati oprezno domaćin, zagledan u crni notes sa grbom Glavnog grada. Plan je bio prost i bezgrešno začet: kolega gradonačelnik ima prijatelja koji gradi kuće u naselju Mareza. Lijepo li je pomagati ljudima, pomisli Službeni Maurer i pozva M radi nekretnina.

„Halo gradonačelniče? Ja sam…Vrućina nesnosna…Kako gospodin sin? Ok. Nego da Vas pitam, kako se zove onaj Vaš prijatelj sa kućama?"

Privatni Maurer je imao pred nosem sve ono što mu je u životu promaklo, ali nije osjećao ljubomoru. Naprotiv, bio je ponosan što njegov ispisnik uspijeva čvrsto da sjedi na toj fotelji i priča sa prvacima narodnim.

 „Mi- o- mir Mu-go-ša…", sricao je Službeni Maurer u slušalicu. Upisivao je broj telefona ili nesto žvrljao bezveze, ko to zna.

„Ali gospodine gradonačelniče, dajete mi Vaš broj telefona?!", zbunjeno sroči Službeni Maurer i pogleda u gosta kao da od njega traži objašnjenje. Slaba vajda: Privatni Maurer se opet bio zavalio i prikurio, tonući u blagoslovenu dremku parazita. Za nekoliko dana treba samo da se javi Privatnom Miomiru Mugoši, starom gradonačelnikovom prijatelju, sa kojim je ovaj toliko blizak da dijele čak i sim karticu.

„Ukoliko ti se javi gradonačelnik, traži Privatnog Mugošu", podučio ga je Službeni Maurer. A onda je uradio nešto čudno: zgrabio je gostu iz ruku goloaz i povukao duboko kao da želi prizvati kašalj otrežnjenja.

„Malo mi se vrti u glavi od ovoga", reče Službeni Maurer, ali je njegov pogled govorio da mu duvan paše. Tada je zazvonilo opet, ovoga puta iz Brisela odakle su nešto pitali u vezi Upitnika.

„Nije li to pleonazam?", izletjelo mu je pitanje, što se često dešava odsutnim ljudima i pametnoj djeci.

„Pa to… pitate za Upitnik, mislim, onako jezički…", ublažio je mirnijim glasom.

Kroz slušalicu se to nije moglo nazreti, ali Službeni Maurer je već pobijelio kao japanska zastava sa malim crvenim krugom koji mu je dimio sa usana. Ta je cigareta bila jedini dokaz da je njegov dvojnik do maločas bio tu.

„Roberta mi Šumana i Trumanovih jaja!", opsovao je Službeni Maurer, ali nije imao hrabrosti da razmota to klupko koje se penjalo trasom adamove jabučice i ostavljalo za sobom suvo ždrijelo.

„Druže moj , jesi li tu?!", zavapio je uzalud i duplim okom prešao ofis.  Izbrojao je žute zvjezdice sa zastave što ga je uvijek smirivalo. U hodniku je sekretarica Katica već pakovala neseser i pjevušila nesto od Zane Nimani. Zurio je u fotelju kao da nije prazna nego da u njoj sjedi obnaženi Manuel Baroso. U panici je zalupio slušalicu Briselu, ali to će lako opravdati lošim telefonskim vezama na Balkanu. Sada ima većih briga. Otvorio je prozor do kraja i pogledao dolje, na nijemi podgorički žaropek…

Ne dolazi u obzir da opet zove gradonačelnika! Šta ako mu se javi Privatni Mugoša, stanoviti ljekar kojeg ne poznaje. Službeni Maurer nije želio da ispadne neko ko diljem Mareze teško stečenim ugledom štemuje gajbe drugovima sa fakulteta.

„Mora da sam previše radio", reče sasvim glasno.

Službeni Maurer bio je sluđen pitanjem da li Privatni Maurer uopšte postoji. Jer ako ga nema, onda je to strašni dokaz da je počeo da puši na poslu. I da mu treba odmor, dugi odmor, od svega.

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply

  1. Maśa says:

    Tipichan primjer za Crmpgprce. Prosipaju svoj talenat kojekakvim beskrajnim nadmudrivanjem i naglabanjem o svemu i svachemu a najvishe o onome o chem pojma nemaju. Svrha je kazati shto vishe da bi se shto manje moglo razumjeti. Josh sve to ko bajagi u nekakvom shanjivom tonu, koje se misle oni mozhe uzeti za izgovor da su se samo shalili ako ih optuzhe za klevete, uvrede, kompromitovanje i dakako neistine.
    Ljepota pisanja je ne u dvosmislenosti i kompoikovanosti vec u jednostavnosti i razumljivosti.