Biciklisti i Žuća

Objavljeno: 09.06.2009, 21:52h

Piše: Duško Vuković

 

Sreli smo je na kraju prvog uspona, nešto prije zavoja na Kakarickoj gori. Mi smo išli uzbrdo, a ona nizbrdo. Kad smo je sreli nijesmo znali je li riječ o njoj ili o njemu.

Rekli smo nešto kao – zdravo žućo – ne obraćajući posebnu pažnju na kuče koje bi, prema slobodnoj procjeni, moglo imati tek tri mjeseca.

Da, vozili smo ja i Ratko, moja generacija, free biker, čudo jedno. Cilj je bio Donji Medun. Bilo je to danas nešto poslije 18 sati.

Odnos pasa i biciklista ne obiluje ljubavlju. Psi vole da laju na bicikliste, da ih jure, impresionirani točkovima u pokretu, a ne dvonošcima koji pedalaju. Ne predstavlja to neku opasnost, ali zna biti neugodno, ponekad.

No, da se vratim žući, pardon Žući.

Žuća koju smo sreli na Kakarickoj gori u laganom trku asfaltnom nizbrdicom nije zalajala, ali se jeste okrenula i krenula za nama. Zapravo za mnom, jer je Ratko zastao da promijeni majicu.

Mislio sam da će Žuća trčkarati par stotina metara i odustati. Mala je još, uzbrdica je, a sunce prigrijalo pred zalazak. Ali prevario sam se u procjeni. Žuća me je pratila, češće trčkarajući iza mene, a rijetko uporedo. Kad me je Ratko pretekao, nije krenula za njim. Izgleda joj je više odgovarao moj ritam. Isplaženog jezika, pocupkivala je asfaltom, a klempave uši su joj odskale od glave.

Uspon k’o uspon, trajao je i trajao, a Žuća me je pratila i pratila. Strahovao sam da će je, umornu i nekoncentrisanu, udariti neka od kola koja su nas razminjivala ili preticala. U jednoj krivini je bilo prilično gusto. Zbunila se isrped automobila, ali je, srećom, vozač vidio, stao, i sirenom joj dao na znanje da se pazi.

Ratko je već istezao mišiće na kraju uspona kad smo banuli nas dvoje.

Aplauz za Žuću, viknuo sam.

Ratko je zapljeskao.

Voda iz termosa (množina) okrijepila nas je sve troje. Napojili smo je obojica i dodijeli joj mrvicu bonžite sa čokoladom. Uredno je olizala ambalažu i  izvalila se u hladovinu kraj položenog bicikla.

Povratak nazad za bicikliste je značilo uživanje u brzom spustu. Hoće li nas Žuća pratiti?

Kažem Ratku da ću voziti sporo, ako Žuća krene za nama. Nemam srca da joj pobjegnem.

Nemoj se okretati, savjetovao je Ratko.

Kad smo zajahali, Žuća se, po Ratkovom svjedočenju, pridigla, i ispratila nas pogledom.

U spomen na Žuću, prilažem i ilustraciju, slučajno otkrivenu na internetu.

 

 

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply

  1. Veljko B Ilic says:

    Dusko, Ratko, i kucence Zuca. Kakva fina prica sa tuznim zavrsetkom! Zuca, to malo kuce pratilo je Duska koji je pedalisao bicikletu. To je bila “ljubav na prvi pogled”. Dusko je Zuca castio sa vodom i nekom cokoladnom namirnicom. To je sve sto je Dusko ucinio za Zuca. Ostavi on maloga Zuca samoga da tuguje i suze lije. Dusko ode bez pozdrava. Trebao si Dusko uzeti Zuca i pronaci mu pravog vlasnika. Nije nimalo lijepo ostaviti to malo stvorenje na te drumove gdje ima puno onih koji nece smanjivati brzinu zbog Zuca. Kakve zalosti!

  2. Dusko Vukovic says:

    @Veljko

    Lijepo od Vas što ste se javili, ali nije lijepo što ste izmislili Žućine suze i naknadno joj melodramski ton. Ona će mnogo bolje od mene naći svoga vlasnika, ako ga ima. Ja sam mogao samo da je dovedem u grad, gdje se opasnosti po nju povećavaju na kub.

Blogovi

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register