Sestro, molim Vas, samo radite svoj posao, a ja vjerujem da će moje dijete da živi

Piše: Jelena Pečurica

Kada sam krenula da se nadjem sa Jagodom Antonić, počela je da pada kiša. Nije to bila ona duga i naporna zimska, već proljećna kišica koja iščisti pločnike i lagano se sliva sa lišća na drveću. Takođe je bila dovoljna i da se odmah stvori gužva u gradu. Automobili su se tiskali jedan uz drugi, sirene pištale, a ljudi posakrivali pod strehe kafića.

Pod jednom takvom strehom čekala me i Jagoda. Telefonom mi je javila da je bila u obližnjoj ambasadi Republike Srbije i da ćemo se tu naći, pa sam sada jurila kroz lokve pored prozora butika koji su se caklili, noseći ogroman crni kišobran koji sam usput kupila kod jednog malog Roma koji prodaje na ulici. Dok je kiša već polako prestajala, pomislih kako u Podgorici poslije kiše ne niču pečurke, već Romi sa crnim kišobranima većim od njih samih. Ispod velikog crnog klobuka od kišobrana viri samo par nogu u pocijepanim trenerkama i patikama sa snopom kišobrana za prodaju. Taj klobuk skakuće oko ljudi nudeći im kišobrane "Po najnižoj ceni, žimi s'e, gospoja!".

Jagoda je već sjedala u kafiću preko puta ambasade i pošto smo se ponovo, ovaj put i uživo upoznale, saopštila mi je da je dobila dokument koji joj dozvoljava da ode u Beograd na kliniku u Tiršovoj, gdje joj se nalazi sin. Djelovala je vrlo smireno, umorno, ali se ipak ponekim otetim drhtajem ruke dalo osjetiti da je uzbuđena. Kako mi je rekla, već te večeri, dvadesetosmog aprila, putuje za Beograd.

Počela je da mi priča kako se sve desilo. Staloženo, polako, čekajući da diktafon upije svaku riječ i gledajući ga kao da je živo biće, sa rukama sklopljenim u krilu, vratila se u 11. april kada je Danijel, njen dvanaestogodišnji sin, skoro sav izgoreo igrajući se sa drugom u jednom od rezervnih vagona, blizu Željezničke stanice u Podgorici.

Dječaci su se metalnim stepenicama popeli na vagon iznad kojeg su žice za napajanje strujom i pretpostavlja se da se, dok su se dječaci igrali, stvorio električni luk i izazvao strujni udar. Danijela je zahvatio plamen, odjeća i tijelo su počeli da gore, pa se dječak bacio na zemlju pored vagona.

Jagoda je počela priču rekavši da je saznala o nesreći dok se spremala za posao. Radila je kao čistačica u jednom lokalu i čuvala nepokretnu baku da bi nahranila djecu. Zgroženo je spomenula kako joj je saopšteno šta se desilo:

"Došao je jedan dečko i rekao mi je… On je to meni na strašan način rekao. Rekao je: ‘Stradao ti je Danijel’. To je za mene bio šok. Ja sam pozvala policiju i iz policije su mi saopštili da je u Urgentnom, ne nego u Dječijoj bolnici. Primio ga je doktor koji je tu noć  bio dežurni. Otišla sam tamo, vidjela sam svoje dijete… Mislim, strava me prošla."

Danijelu je osamdeset posto kože izgorelo, i bio je u kritičnom stanju. Jagoda je stajala uz njega i molila se. Kaže da je plakao i mahao od bolova, i još više se uznemirio kada je vidio nju. Zatim su mu doktori dali sedative i zaspao je.

"U tom momentu sestra je pitala imam li još djece. Rekla je: ‘Ovo dijete umire’, međutim ja sam vjernik i ja vjerujem u Boga i samo sam joj rekla: ‘Sestro, molim Vas, samo radite svoj posao, a ja vrjerujem da će moje dijete da živi."

Praveći pauzu u kojoj je popila malo vode,

Izvještavanje u kriznim situacijama je izborni predmet na drugoj godini Fakulteta političkih nauka u Podgorici  –  Akademski studijski program za sticanje diplome: NOVINARA, koji realizuje gostujuća predavačica, docentkinja  Dubravka Valić Nedeljković. Izborni predmeti, prema Bolonjskoj reformi visokog školstva, trebalo bi da studente bolje upute u oblasti kojima žele da se bave u budućoj profesiji. Imajući tu ideju u vidu, ishodište izbornog predmeta Izvještavanje u kriznim situacijama  su tri samostalna, žanrovski raznolika, novinarska teksta koje studenti realizuju za objavljivanje.  Osnovna tema prvog su elementarne nepogode i radi se u žanru  intervjua ili bilješke, drugog su krizne situacije u kojima su ugroženi ljudski životi nebrigom ili namjerom (‘saobraćajke’ i bezbjednost u saobraćaju uopšte) u žanru članka, a trećeg reportaža iz oblasti krvnih delikata, ali i požari, demonstracije, sportski susreti visokog rizika, terorističke akcije. PC NEN je otvoren za podršku i objaviće neke od ‘ranih radova’ budućih novinara/novinarki.

pokušavajući da se smiri, nastavila je, naglašavajući jačinu svoje vjere u Boga i jačinu svoje molitve.

"Ja živim u vjeri živoga Boga da će ga on održati. Shodno ljudskim mjerilima, ne bi trebao da je živ. S ljudske tačke gledišta, po ljudskoj logici, ne bi mogao da preživi jer četiri metra trave oko njega je skroz sprženo. Garderoba, odjeća na njemu je skroz izgorela. Ali nešto što je jače i što njega drži je samo Bog, jer čovjek radi do svojih granica, a onda dođe Bog. Ja sam stvarno zahvalna i doktorima i ekipama koje su pomogle, blagosiljam ih sve, ali imajte na umu da je živ zahvaljujući Bogu. Jer je faktički bilo nemoguće da preživi."

Dječak je prebačen pred uskršnje praznike za Beograd, na kliniku u Tiršovoj, posebnim avionom, a tamo se i sada nalazi. Jagoda ističe kako su svi doktori i ekipe izašli u susret i čine sve što je u njihovoj moći.

"On je prebačen u Tirševu gdje dr Velimirović uradila jednu operaciju. Oni tu stvarno čine sve što mogu i dr Miranović je maksimalno izašla u susret i čitav kolektiv je radio oko njega, da ga osposobi da bi se mogao prenijeti tamo. Doktori rade svoj posao, ja idem kao donator kože. Večeras krećem jer nisam imala dokumenata. Ovaj dokument sam dobila iz ambasade."

"Nadam se da ću posle povratka u Podgoricu sa Danijelom riješiti taj status. Jer svaki zakon prave ljudi."

Pošto je Danijel prebačen u Beograd, Jagoda nije mogla da ide sa njim, jer nema dokumenta. Naime, rodjena je u Šibeniku 1966. godine, poslije se udala i živjela u Beogradu, gdje je i zadnji put izvadila ličnu kartu 1987. godine. Od razvoda živi u Crnoj Gori i nije prijavljivala boravak, niti se interesovala za vađenje dokumenata. Tek kada se desila nesreća postala je svjesna potrebe za rješavanjem svog statusa, pa je tada i počela da se interesuje.

"Ja sam vadila 87.me ličnu kartu u Rakovici. Posle sam je izgubila, pa je došlo do rasparčavanja država. Nisam nešto tragala za tim i ne razumijem se u zakon, polupismena sam. Sada sam dobila nešto, pokušaću da regulišem i moj boravak u Crnoj Gori."

Razočarano, ali i pokazujući mirenje sa situacijom na ovim prostorima, gledajući kroz prozor, i već zaboravivši na ‘živi’ diktafon, govori mi o problemima sa dokumentima.

"Hrvati su me skroz izbrisali, a rodjena sam u Šibeniku. U Srbiji sam takođe imala problem. Dobila sam saznanje da se pod mojim matičnim brojem nalazi druga osoba. Jer ja nisam dugo bila tamo, a  bio je i rat. Nadam se da ću posle povratka u Podgoricu sa Danijelom riješiti taj status. Jer svaki zakon prave ljudi. Ja sam saznala da nisam jedina osoba bez dokumenata. Ovo sam dobila zahvaljujući dogovoru dva ministra, Kalamperovića i srpskog."

Upravo dogovor ministara omogućio joj je da može otići u Srbiju i pomoći svom sinu svojim prisustvom, ali i svojom kožom.

"Ja sam donator kože, on nema nikog bližeg od mene. Ja sam mu majka i logično je da mu moja koža najviše odgovara. Moram i ja neke testove da prođem. U nesreći, eto, ima i sreće – to što je živ i dok je živ dobro je, koliko može da bude dobro."

Danijelovo stanje je još uvijek neizvjesno, ali Jagoda, iako kaže da je svjesna toga, namjerava da i svojom vjerom pomogne sinu. U momentima kada spominje Boga, ali i uvjerenost da će sve biti dobro, ne gleda ni u diktafon, ni kroz prozor, već pravo u mene. Oči joj zasijaju i uvjerava me da očekuje dobro "koliko je to moguće".

"To je mene kao majku mnogo potreslo, ali ja moram biti pribrana."

Put do Beograda je omogućila Danijelova nastavnica engleskog jezika, pa će Jagoda već poslije našeg razgovora poći kući da se sprema. Pokušava da se sjeti svih dobrih ljudi koji su, na neki način, pomogli, jer ne želi nikog da zaboravi.

"Večeras u 10 ili 11 krećem vozom. To mi je obezbijeđeno preko jedne nastavnice engleskoga, Nataše. Ona mi je obezbijedila kartu. Ona njega baš mnogo voli. I cijela škola pita za njega, stalno se informišu. Čak je i razredni starješina dolazio tu u dječiju bolnicu da ga gleda u ime škole."

Sa osmjehom priča kako je stariji sin, Emanuel, bolji u školi, dok Danijel ipak više voli da se igra i istražuje svijet oko sebe.

"Danijel je onako, tu i tamo, i dvojke, i jedinice i trojke, kod njega svega ima. To je jedno dijete vrlo živahno, bez straha. On bi svugdje da se popne, sve da vidi."

Razgovor završavamo njenim objašnjenjem začuđujuće smirenosti i načina mirne borbe molitvom i nadanjima. Ističe da svako ima svoj način na koji će se suočiti sa teškim situacijama, a njen je, eto, takav da ne iziskuje pretjeranu dramu.

"Nisam ni slutila do čega može da dođe i kako. To je mene kao majku mnogo potreslo, ali ja moram biti pribrana. Malo je sredina u kojoj živim čudna. Ako neko ne jauče, ne plače, ne čupa kosu, misle da njemu nije teško. Ovdje se bitka vodi plakanjem, čupanjem kose, dok je kod mene nešto sasvim drugačije. Ja u srcu osjećam bol i boli me i ne može nikog više od mene da boli. Naiđem na neke žene koje pričaju da mene  nije briga, da me ne zanima. Mene to ne interesuje, meni je cilj da moje dijete bude dobro."

Pozdravivši se sa njom, ostavila sam je da dovrši svoju kafu i gleda kroz prozor. Uzela sam svoj ogromni kišobran i izašla na mokre pločnike Hercegovačke ulice. Obuhvatila sam pogledom zgrade, vidjela otvorena gvozdena vrata na ambasadi, ljude koji šetaju i konobare kako čiste lokve ispred kafića. Misao o skromnoj ženi sa kojom sam provela popodne, prekinula je jedna druga – Roma koji prodaju kišobrane više nije bilo na ulici.