U pravcu humanosti

Objavljeno: 10.03.2009, 18:20h

Zoran Radović, čovjek koji je pobijedio vjetrenjaču

Zoran Radović, čovjek koji je pobijedio vjetrenjaču

Piše: Jelena Pečurica

Zorana Radovića, direktora spasilačkog kluba „Ekstrem" iz Nikšića, mećave, oborena stabla, pa čak i nedostatak opreme ne mogu spriječiti da uspije u svom, kako naglašava, volonterskom poslu i pomogne ljudima koji se nađu u nevolji.

Izvještavanje u kriznim situacijama je izborni predmet na drugoj godini Fakulteta političkih nauka u Podgorici  –  Akademski studijski program za sticanje diplome: NOVINARA, koji realizuje gostujuća predavačica, docentkinja  Dubravka Valić Nedeljković. Izborni predmeti, prema Bolonjskoj reformi visokog školstva, trebalo bi da studente bolje upute u oblasti kojima žele da se bave u budućoj profesiji. Imajući tu ideju u vidu, ishodište izbornog predmeta Izvještavanje u kriznim situacijama  su tri samostalna, žanrovski raznolika, novinarska teksta koje studenti realizuju za objavljivanje.  Osnovna tema prvog su elementarne nepogode i radi se u žanru  intervjua ili bilješke, drugog su krizne situacije u kojima su ugroženi ljudski životi nebrigom ili namjerom (‘saobraćajke’ i bezbjednost u saobraćaju uopšte) u žanru članka, a trećeg reportaža iz oblasti krvnih delikata, ali i požari, demonstracije, sportski susreti visokog rizika, terorističke akcije. PC NEN je otvoren za podršku i objaviće neke od ‘ranih radova’ budućih novinara/novinarki.

Upravo zbog mećave prvi dan ove godine za članove spasilačkog kluba „Ekstrem" započeo je radno. Naime, dva planinara su se prvog januara zbog velikog nevremena izgubila na planini Vojnik. Zahvaljujući mobilnom telefonu javili su u kakvoj su situaciji, pa su ubrzo reagovale i službe zadužene za spašavanje među kojima je bio i klub „Ekstrem".

Spasiocima je prvo bilo rečeno da „se samo obiđu tereni, jer se pretpostavljalo da ćemo ih naći iz starta, ali kako smo duže bili u akciji vidjeli smo da nema šanse da se oni od mećave mogu dobiti telefonom niti da ih možemo kontaktirati, pa smo cijelu noć ostali da pješačimo. Tako da ako čovjek nije spreman da pješači cijelu noć, onda može samo da nastrada. Ode do pola brda i ako nema kondicije da se vrati, onda on bude žrtva." , kaže Radović i objašnjava da su ih našli zahvaljujući signalu na mobilnom telefonu i to tako što je jedan od spasilaca otišao sa jedne strane regiona gdje su se izgubili, a drugi sa druge. To je bilo potrebno da bi lakse locirali odakle dolazi treći signal, signal izgubljenih planinara, da bi ih kasnije su uz pomoć helihoptera i pronašli.

Kaže da nema pravila kako bi se ljudi trebali ponašati ako se nađu u ovakvoj situaciji.

„Najbolje je ne praviti paniku. Najbitnije je naći neku pećinu, nešto što je toplo, gdje donekle mogu biti sigurni dok ne svane dan jer po noći ne postoji taj poznavalac planine da bi je mogao proći.". Takođe, ljudi idu i bez opreme i „mada je ta oprema skupa. Što je jedan Njemac rekao – Ne postoji loše vrijeme, već samo postoji loša oprema" to nije preporučljivo.

Njihov klub, koji je zaveden kao nevladina organizacija prije pet godina i okuplja ljude iz više gradova Crne Gore, ipak pored dijela novca koji dobija od budžeta opštine predviđenog za nevladine organizacije, novac za opremu nalazi uglavnom u novčanicima svojih članova.

„Samo jedne sanke koštaju po osam hiljada evra, i to koje su dobre, a da odeš sa lošim sankama nisi napravio ništa, jer ako ti se pokvare na pola puta šta si uradio?!", i pokazujući mi sliku nastavlja „Evo šta se dešava sa sankama, sanke je vrlo teško voziti. Mada ljudi imaju pogrešno mišljenje, misle da sjedneš kao u autu i samo upališ. Ovdje ima metar i po. Sa metar i po, pri punoj brzini sam upao u ovaj potok. I sada se treba otavde izvaditi.".   

U akciji može da učestvuje ko hoće, ali u skladu sa svojim mogućnosti i „obično u akciji ima u udarna grupa koja je sačinjena od dvadesetak ljudi i ti ljudi su prvi na spisku. Bilo ko ko želi da učestvuje, da u jednoj akciji bude I sam može, ali ljudi su zaposleni, neko ima previše godina da bi se bavio time. Nijesu svi ljudi spremni fizički. Za to treba ipak psihička i fizička kondicija.".

Na pitanje da li članovi ovog kluba moraju proći kurs prve pomoći ili slično i koliko to umijeće koriste on odgovara:

„Da, ali to izbjegavamo jer naše je da nadjemo čovjeka i da ako vidimo da je povrijedjen kontaktiramo hitnu ili nekog doktora i kažemo kakve su povrede. Ako je recimo nepokretan ili ima neki neprirodan položaj glave , moguća povreda kičme ili slično onda ga ne diramo. Ili ga barem dignemo u tom položaju u kojem ga nadjemo. Nas više ga uhvati sa svih strana tako da ga ne pomjeramo.Ili zovemo nekog od doktora da se konsultujemo jer ima i nekoliko doktora u našem klubu da kaže šta tu valja raditi."

Na obuci za spašavanje iz ruševina u Tivtu jedan član „Ekstrema" se pokazao kao najbolji i Radović kaže:

 „Kontaktirao nas je MUP i mislio da ga pošalju na dalje školovanje. Jer to što smo mi prošli je prvi stepen, mislili su da ga pošalju na obuku za drugi i treći, obuka bi bila u Francuskoj, ali oni ne žele da to finansiraju nego da bude o njegovom trošku, znači time pokazuju koliko su spremni da pomognu i koliko učestvuju u tome. Ipak je to državni projekat, to država mora da ima, ako žele u Evropsku Uniju mora imati sve to pod konac."

 On takođe smatra da bi bila potrebna veća finansijska pomoć države organizacijama kao što je „Ekstrem", jer „ja mislim, da je kada spasiš jedan ljudski život veće nego hiljadu predstava i da zasmiješ milion ljudi. Trebalo bi pomoći ovakve organizacije kao naše u odnosu na neke koje su samo hirovi nekog čovjeka."

A da ovaj klub nije samo hir, već iskrena ljubav čovjeka prema čovjeku, vidi se i iz skromnosti u kojoj se čak izbjegava prikazivanje u medijima jer:

„Nekako mi sve to liči na reklamu. Ajde da je to turistička firma, da smo mi turistički vodiči i od toga imamo korist, ali ovako bi zvučalo kao pogrebno – Vaše je samo da umrete, ostalo je naša briga, pa u našem slučaju – Vaše je da se izgubite, a naše je da vas nadjemo. Ovo gdje mi djelujemo su vanredne situacije. Znači kada se dešava nešto tragično. Obično se dešava da ljudima nije ni do čega. Još samo da se mi reklamiramo.".

Da žele, imali bi se zbog čega i reklamirati. U Crnoj Gori skoro da nema neke krizne situacije u kojoj nijesu pomagali. Tako su čak 2006. godine, kada je Tara probila branu, rukama kopali kanal dug 15 metara jer im nadležni organi nijesu htjeli dodati opremu zbog velikog rizik.

„Da, najprije su svi bili protiv toga. Mi smo došli sa dvoje auta, nas osam, I nismo znali sta se desava. Samo da se desio odron na Tari i da je zablokiran put. Tako da nismo znali da li je odnešen put i šta se uopšte dešava. Zatim, kada smo došli na lice mjesta sa dva auta mislili smo da oni imaju opremu i čamce, medjutim nisu imali ništa. Bilo je dvije-tri hiljade ljudi na putu, gledali su dolje prema rijeci i ništa nijesu preduzimali." Ipak, oni su uspjeli da svojim rukama punih blata daju primjer ostalima i uskoro je Tara ponovo potekla.

Da se i u Crnoj Gori mora boriti sa vjetrenjačama, a ne samo u Servantesovoj knjizi, vidjelo se u akciji 2005. godine kada je vjetrenjaču, dar vlade Holandije, udario grom, pa je trebalo skloniti.

„Postavljali smo plastični eksploziv. Ljudi koji su kupili tu vjetrenjaču za staro željezo probali su da zasiječu jednim aparatom i onda se ona, pošto je visoka oko 60 metara, a teška oko 10 tona,  samo spustila i naslonila i ništa nisu napravili. Onda su probali sa jednom sajlom da od vrha gdje su je zakačili da povuku kamionom. Sajla je pukla i ništa nisu uradili. Onda su zvali nas.".

„Svaka je akcija drugačija." navodi Radović dok se prisjeća onih koje su mu se najviše urezale u um. Jedna od takvih je i potraga za djevojčicom C.M. u avgustu 2007., koja se izgubila na Javorku. Situacija se prvo činila nerješiva, ali on nije odustajao. Sjetio se da pita sestru djevojčice koja je bila sa njom prije nego li se izgubila, gdje su se tačno rastale.

„Da to je bila moja ideja. Pošto je otac odustao, jer bilo je dosta ljudi, pa on da ne bi ljude zamarao… Jer je on pošten čovjek sa sela, na taj način misli da muči ljude. Kaže  – Nema šta, ona je vjerovatno mrtva, da se ne bi ljudi zamarali, idite vi. Ja sam bio protiv toga i rekao sam da se neće niko razilaziti dok se ona ne nadje i došao sam na ideju da kontaktiram njenu sestru koja je bila sa njom kada su se rastale i da mi precizira tacno gdje su se rastale. Ja taj teren poznajem, tuda često pješačimo, i preko ljeta i kad nema snijega tako da sam se sjetio te staze kuda su one išle prečicom."

U mnogobrojnim akcijama pokazao je svoju veliku ljubav prema ljudima, a naročito poštovanje prema starijima i nemoćnima. Stalno naglašava:

„Mi to radimo čisto volonterski. Ne tražimo reklamu, čisto ako kome što treba mi smo tu„.

I dodaje:

„Nema šta ljude ne može zadesiti. U selu Lisina djed i baba su bili zatrpani snijegom u svojoj kući. Pet i po metara je bio snijeg. Morali su da kopaju da bi napravili stepenice, izašli iz kuće i nahranili stoku. Čuli su se telefonom sa zetom jer se ženi kupila voda oko srca, a čovjeku tablete za bubreg. Onda smo mi išli na sankama skroz na granicu da bi ima donijeli ljekove."

Takođe su pomagali prilikom gašenja požara, tražili ljude izgubljene na planini, nestale, a čak im se i ronilačko umijeće često pokazalo dobrodošlim.

Međutim, ljudi nisu jedini koji se mogu naći u situacijama opasnim po život. I životinjama je često potrebna ljudska pomoć. Radović je veliki ljubitelj životinja.

„Ima li išta ljepše nego vidjeti orla u vazduhu? Neko kaže da želi orla da ga drži u kavezu, ja sam sto puta našao ptića ali to je mučenje. To je isto kao da neko čovjeka strpa u samicu."

Svoju ljubav je dokazao i spašavajući ribe u Kapetanovom jezeru. Naime, morali su da miniraju zaleđenu površinu da bi kiseonik dospio do njegovih životinjskih stanovnika. Ovaj strasni ribolovac nije htio dozvoliti da strada njegov plen.

Postoji i akcija koja nije uspjela. U toj akciji pokušavali su spasiti – psa. Ova životinja, vjerovatno lutalica, je skliznula niz jednu strmu liticu i zaustavila se na samoj sredini. Kada su je ugledali, odmah su krenuli u akciju. Međutim, nisu uspjeli.

„Mi smo mislili da je lako, ali ipak je dobro strmo. Pas je ostao tu i trebali smo da se spustimo do njega, ali teren je takav da se obrušava. Nema stijene već su ploče, pa ako bih pokrenuo jednu pokrenuo bih cijelu lavinu. Iako je pas, isto je živo biće," zaključuje pomalo tužno Zoran Radović.

Pratite nas na Fejsbuku i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply