Ne hranim Zagrivuka iz ruke

Objavljeno: 26.09.2008, 15:23h

Intervju sa Milisavom Popovićem, autorom knjige Zaboravljena gora – mitska bića Crne Gore

Piše: Natalija Đaletić

Zaboravljenu goru mi preporuči prijatelj u čiji ukus ne sumnjam, nikada. Samo je rekao: “Čitaj, što prije… Čitaj odmah!”, neodgovorivši mi ni na jedno postavljeno pitanje koje bi uslovljeno njegovim zapovijednim tonom.

Uzeh knjigu čisto da prelistam… Sam naslov Zaboravljena gora kao i podnaslov Mitska bića Crne Gore meni ne djelovaše naročito obećavajuće. A onda me dočekaše Gilzviti, Svarog, Šaptač, Luna, Serpena, Zduvači i Kaldun… potpuno me osvojiše i bi mi jasan prijateljev imperativ.

Već kod prve pročitane priče zapitala sam se ko je taj Milisav Popović očekujući da ću iscrpne podatke naći na kraju knjige u poglavlju Bilješke o autoru. To je ono poglavlje koje svaki pisac iskoristi da naglasi i markira svoj značaj, iznijevši sijaset nebitnih i beznačajnih činjenica, ali koje svjedoče o njegovom postojanju, njegovoj važnosti. Moje očekivanje i tu bi iznevjereno! O autoru ni slova… Nijedan jedini redak… Ništa… Osim imena i prezimena na korici i na početnoj strani knjige.

Odlučih da udovoljim sopstvenoj znatiželji. Preko svojih prijatelja koji poznaju neke njegove prijatelje ( kako to kod nas već biva) dođoh i do autora…

Milisav Popović & Natalija Đaletić

P: O sebi povodom knjige (ko ste, šta radite, čime se bavite…)

O: Ovo pitanje predstavlja standard u svakom razgovoru sa novinarima… a, tako rado bih da ga izbjegnem. Jer, nema šta posebno da se kaže. Iskren da budem, ni mene mnogo nije zanimala biografija (posebno radna) pisaca djela koja su mi bila bliska. Vjerovatno zato što sam i knjigu i film i strip naučio da posmatram mimo kreatora. Bolje se vezivati za knjige, nego za pisce… isključena je mogućnost razočarenja. A i “odabranu” knjigu možeš da zalupiš kad god ti zasmeta… dok je malo onih koji to mogu učiniti sa piscem. Čitanje bilo čije biografije samo učini to čeljade, ne bliže, već mnogo dalje od tebe. A, ja to ne želim…

Ali, idemo još jednom… Na pitanje “ko ste”, čini mi se da je najbolje odgovorila jedna novinarka ranije, “nikšićanin sa radom u Podgorici”… jer, to i tehnički jesam – trenutno. Kao i mnogo mojih sugrađana, svako jutro putujem do drugog grada, i svakog kasnog podneva se vraćam u svoj. Tih dva sata “izgubljenih” u svakodnevnoj vožnji me i istreniralo da trasu puta od stanice do stanice proživljavam na poseban način… domišljanjem. Neke od priča su upravo i sazrijevale na pomenutoj relaciji, okružen svojim i umorom ostalog radnog svijeta oko mene. Nevjerovatno koliko ćutanje međ narodom koji kunja umije da inspiriše.

Tolika uobičajenost i sličnost mog života sa ostalim ljudima u Crnoj Gori vjerovatno remeti nečiju iluziju, koja možda umije da nastane zbog knjige. Ne noćim sa zmajevima (mada u komšiluku imam neke nalik njima), ne šetam sa Troklocima (mada se, povremeno, moje društvo ponaša kao oni), ne hranim Zagrivuka iz ruke (iako ima pasa lutalica nalik njemu po Nikšiću), i nažalost, ne umijem da pišem rune… I dalje, pri kraju mjeseca, kada se “stanji” novčanik, umjesto u kafiće, prošetam džadom, i dalje mislim da bi trebalo da imam auto i svoj krov nad glavom ako želim da zasnujem porodicu, i dalje se nerviram što moram da plaćam peronsku kartu, i dalje se nevjerovatno brzo razveselim zbog sitnice, i dalje sa đedom pričam o “vremenu koje bješe” (onom prije poznatih ratova) i nadalje sanjam o jednom snu… i nadalje je sve ovo tako tipično – ali, suštinski to i jesam Ja.

P: O knjizi povodom sebe (počeci pisanja, tema, inspiracija, ideja vodilja…)

O: Započelo je lagano… zbog sasvim druge stvari. Sjećam se samo jednog detalja prije početka svega – halovite noći u Budvi i uobičajene priče sa Nemanjom… koja izrodi prvo svoje čedo, Neovatrene (kastu vampira, prvorođene). A potom su i ostali: demoni, trokloci, jaudi, vile, nav… zajedno sa Starpanjom svoj novi dom našli međ koricama “Zaboravljene gore”.

Uvijek me grebala jedna stvar… Zašto, mi, sa ovih prostora, nemamo napisane, sačuvane, nanovo tvorene, ma bilo kakve pisane tragove o drevnim bićima… Učimo sve mitologije, sve legende svijeta, a šta je bilo sa Balkanom?, da li je iko od onih koji su trebali da “čuvaju” bili svjesni da pod našom civilizacijskom korom teče takva starovjekovnost od koje bi svijet mogao da se napija godinama, a da nijednom ne zazvuči poznato i već kušano. Kao da smo prepuštali da vrijeme okoruba i poslednje komade “svijeta koji nikada i nije postojao”. A sve to je tako jedinstveno, tako bogato… mračno na posebnu nit, i vedro na izvanredan način.

Nadao sam se da će, ipak, jednog lijepog dana neko napisati stidljivu notu i istaknuti je u nekom izlogu. Međutim, umjesto da budem od onih koji bi to čitali, postadoh taj koji napisa. I daleko od toga da žalim… samo se nadam da sam opravdao očekivanja ostalih “žednih”.

Pretpostavljam da je inspiracija potekla iz te “nasušne potrebe”…

P: Uzori, uticaji (veliki i mali, bitni i manje bitni…)

O: Mali za svijet, ali jako bitni za mene… Đedo i njegove priče, pokojna baka i njena “snoviđenja”, moji Miločani i divlje staze uz goru – jedini i pravi izvori duševnosti ove knjige. Drevnost ipak mora biti darovana iz ruku starijih…

P: Žanrovsko određenje (najpribližnije, po vama)

O: Volio bih da potpada pod više žanrova…ali je ipak prati određenje “epska fantazija”. Ma, na čitaocima je da joj daju drugo ime. To im pravo niko ne može uskratiti… Ja je ipak doživljavam na nešto “umilniji” način.

Najteži dio posla je okončan, a to je da “neizgovoreno” ipak bude i “napisano”… bez obzira na žanrovsku određenost. Da bih bio jasniji, ići ću kroz primjer… Zaštitnik i Drvozbor su upravo bili oni koji su počivali u starim kletvenim pjesmama, stihovima koji su umjeli da odbiju svakog neprijatelja… čak i bolest. Bilo ih je, kao bića, jako teško definisati… tj. postavio se vizuelni, sadržajni problem koliko su oni zbilja dio ljudskog u drvetu ili “drvenog” u čovjeku – a njihova važnost se mnogo više ticala ideje očuvanja plemena i “držanja straha” od demona i napasnika, nego istinskog mitskog pripovijedanja. A nose takvu čar, da bi posebna knjiga mogla da se napiše o njima… Potpuno ista stvar je i sa Gilzvitima (balkanskim patuljcima) i sa njihovim mističnim progonom – nestankom.

P: Vaš komentar na komentare vaših čitalaca da bi neke od priča rado vidjeli transponovane u pozorišnu predstavu ili film (a bilo ih je mnogo, vjerujte!)

O: Izgleda da se u jednom ipak došlo do potpunog efekta… Pune vizualizacije tokom samog procesa čitanja.

Da, postoji ideja (ponuda) da dvije od 30-ak priča budu prenesene u “realnost”. Koliko će se stvarno uspjeti u toj namjeri, ne zavisi isključivo od mene… Ja ću se samo potruditi da ton scenarija prati ton priče. Lično bih volio da Zduvači jednog dana budu ekranizovani, jer praviti pozorišnu predstavu od njih bi podrazumijevalo i maestralnost koja nadilazi i postojeću filmsku produkciju i umješnost (naravno, kod nas)… nismo vični vizuelnim efektima – i tu leži glavni problem.

I naravno, kao što je jednostavnost (ne mislim na prostost) jezika u pričama bila razumljiva i bliska kako djetetu tako i zrelom čovjeku – na različite načine – tako bih volio da se dogodi i sa drugim, evolutivnim formama pripovijedanja/prikazivanja priča.

P: Očekivanja (od običnih čitalaca, kritičara…)

O: Kritičarima poziv nameće da budu oštri, detaljni, avangardni, stereotipni,… pa čak i da bodu, grizu i na mjestima gdje je tkivo ponekad zdravo. Kada su oni u pitanju, bio sam spreman da pretrpim pokudu, drvlje i kamenje.

Međutim, kako sada stvari stoje i njihova, i što je bitnije, riječ publike su se nekako usaglasile… ali, nije došlo do preklapanja, što mi je posebno drago.

I dalje dobro naćulim uši kada mi nepoznata osoba kaže svoje mišljenje. Tako da proces formiranja javnog stava o knjizi nije još završen. Očekujem da tako potraje.

P: Dizajn korica predstavlja posebnu priču. Naoko veoma dopadljiv, krije i neko posebno značenje, zar ne?

O: U pravu ste. Mnogo je onih koji su obratili pažnju i koji su zatražili objašnjenje vatrenih simbola na koricama. Sa posebnim nadahnućem Marina Vešović je dizajnirala i osmislila naslovnu stranu knjige. Nimalo neću pretjerati ako kažem da se radi o posebnom čovjeku, koja tako uspješno kombinuje čist profesionalizam sa visoko izglačanim umjetničkim senzibilitetom. Nešto što se toliko rijetko sreće kod nas.. ali, na svu sreću ipak srijeće.

Pravu istinu i izvorno značenje praslovenskih runa koje nešto, zbilja, poručuju sa omota knjige, zna samo Ona.

Ostavljam Vama, da u nekom posebnom razgovoru sa Marinom, nekim drugim povodom, pomenete i vizuelno i idejno rešenje korica “Gore”.

P: Budući planovi ( konkretni ili u nagovještajima…)

O: Malo je rano govoriti o tome… jer, priča o “Zaboravljenoj gori” je tek počela. Veliki broj poziva na razna gostovanja (književne večeri, promocije…) diljem regiona su sigurno ono što predstoji u bliskoj budućnosti. Sada treba uhvatiti rutinu.

Uskoro počinju pregovori o prevođenju djela,  što će biti poseban zalogaj za one koji  poznaju arhaični govor.

P: Crnogorski Tolkin ( osvrt na komentar…)

O: I sada se zacrvenim…

Pratite nas na Fejsbuku i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply