Bači govna-rekli bi Buksovci.\r\n\r\n
Piše: Zipp
Pušenje je stvar kulture, odnosno nekulture. Svako ima pravo da ubija sebe, al nema pravo da ubija druge. Pušači svojim dimom ubijaju čak i svoju djecu, jer svoju ubistvenu naviku upražnjavaju najčešće i u kući, gdje im ona obitavaju.
Pušački kašalj i tuberkulozno iskašljavanje koje se ujutro najviše manifestuje, kada pluća u toku noći malo odmore od duvana su užasavajući. Gadljivo neprijatni.
Pušim od svoje 14 godine. 30 godina pušačkog staža! Koliko je to uništenog zdravlja? Koliko je to potrošenog novca? Koliko je to gubitka kondicije u sportovima kojim se non-stop bavim? Ubijam se od pušenje a aktivan sam u sportu! Da nijesam, vjerovatno bih već osjećao teške poslijedice tog poroka. I ovako ih osjećam.
Trogodišnji sin me pita: " Kako tata ti pušiš a kažeš da je to ružno i da ne valja pušiti"? "Navika", odgovaram mu. "Što je to navika"?-pita me on. Stid me je od njega, jer valjda treba da mu služim za primjer. Neprijatno me je i kad sam u pozorištu npr., što panično tražim paklo cigareta čim se predstava završi. Ili kada sam na nekom sastanku, dužem, na kom nema pauze, što usred njega izlazim da bih popušio cigaretu.
U jednom komentaru ovdje, neki oponent, primjeti, parafraziram: "Onaj Zipp što reklamira Kubanske cigare na blogu…"
Ne reklamiram ih. I nijesu Kubanske. Već je to ono čega se u najmanju ruku ne ponosim. Moj veliki porok i mana. Samo jedan od odraza moje nekulture.
Prijatelj mi kaže da je na "Hitro"-u (nikad bio), ovako to uredjeno: Ogroman aerodrom, ogromne čekaonice i jedna manja na sredini, staklena, sa slabom ventilacijom, za pušače. Svi ostali putnici vide kroz staklo kako se pušači dave u sopstvenom dimu, sabijeni kao ribe u konzervi, izolovani kao u kavezu, poput gubavaca. Prava stvar. Tako nam i treba.
Volio bih da se striktno poštuje Zakon o ograničenju duvanskog dima. I da se još pooštri.
Ako me ni to ne bi natjeralo da prestanem sa tihim samoubistvom, neka budem bar izložen neprijatnostima i sankcijama društva, zbog krajnje ružne i ubistvene navike.
Bači govna-rekli bi Buksovci.
Pusim od svoje sesnaeste. Bez grize savjesti, tvrdokorno. Nikada nisam rekla – necu vise! Nisam ni pomislila. Cak me ni ne nerviraju oni koji mi prijete preranom smrcu.
Jednom sam, jednog dana, sa trotoara posmatrala jednu staricu, ubradjenu po starinski, svu zgurenu i u crnini, kako cuci na nekom balkonu u centru grada. Pomislila sam – eto, doveli su je odnekud, iz njene kuce u kojoj vise nema nikoga da se stara o njoj, da cami ovdje, sama…A onda sam vidjela kako podize ruku prema licu. Zatim se pojavio oblacic dima. I tada – gle, vise mi uopste nije djelovala ni tako usamljeno, ni beznadezno, ni cijelo njeno postojanje mi nekako vise nije izgledalo tako besciljno.
Nekulturno? A sta je sa Sartrom koji je govorio da je pusenje nacin egzistencije, Malarmeom koji je govorio da voli da se izme]u njega i svijeta uvijek nalazi izmaglica od dima. Koliko je pametnih i lijepih stvari nastalo u dimu. Stetno jeste, ali nekulturno nije. Ono sto je zdravo i pliticki korektno nekada nema nikakve veze sa kulturom. blik
Oni moji stogodishnjaci iz BRSKUTA, su savijali KOTROBAN u vrecu od cimenta ili koruzbinu od FRUMETINA(KUKURUZA), kad nije bilo POBJEDE “novine od rijechi” koju su uvijek poruchivali iz Podgorice, da je donesemo.
Shto reche JAN Rasmussem, moj poznanik, poshto sam ostavio LULE, da jam JA,
NAJAKTIVNIJI PASIVNI PUSHACH.
Dok ovo pishem, ispod moga nosa, dimi duvan za LULU CRVENI ORLIK, taj dim se dize jer tanke strimle duvana koje drzi pinceta, duzine desetak santimetara, potpalim upaljachem i tako gori desetak minuta .
To samo radim u kancelariji ili radionici u kuci zamolim suprugu, da spusti cigaretu u pepeljaru, pa udishem dim, bez potezanja.
U Dansku pogine 400 ljudi u saobracaju, od NANO partikala od DIZEL AUTA umre 3600 godishnje, kolichine pepela i katrana, za peci na drva u DK, iznose 10 mgrama po kubnom metru,u Srbiji 100 mgrama/m3, u Pljevljima je izmjereno 689,7 miligrama po metru kubnom.
EU norma je 30-50 mgrama /m3.
Podatke iz Podgorice i Nikshica drze u tajnosti.
DakleM,
bojse ovna, bojse hovna,
Njegosh, Niche , Pushkin i Jesenjin, nijesu dugo zivjeli, ali ce vjechno biti pamceni.
Prije nego podnesu podatke, o kolichini KATRANA, NANO PARTIKALA i CHESTICA IZ KUMINA I DIMNJAKA, o shtetnosti pushenja je APSURDNO DISKUTOVATI,
ko ne vjeruje, neka posjeti GROBLJE u BRSKUT i provjeri duzinu zivota STRASTVENIH PUSHACHA, pa poslije toga, prosheta na Chepurke, da vidi prosjek Podgorichana, poslije KAPa i krsheva iz Jevrope.
Ako nema mjerenja, mozete ljeti, kad nema vjetra i kishe, poci do Peljeva Brijega, da odozgor pogledate Podgoricu, ispod kakve glibave ponjave od gara i raznih chestica ZIVE ZIVI LJUDI.
Otac je imao prijatelja u Mostaru, koji mu je slao onu zlatnu hercegovačku škiju. Boja i miris toga fino rezanog duvana su mi još u očima i nozdrvama, ali duvanski dim sam dragovoljno prestao da uvlačim prije skoro četiri godine. Zato jer sam prestao da uživam u njemu. Grlo mi je suvim kašljem poručivalo da ga počnem čašćavati nečim drugim. Nijesam ga bača, no ga lijepo ostavio i počeo da uživam u nepušenju kao što sam uživao u pušenju.
Poštovana Nataša,
Ako ja ili Vi pušimo u nekom lokalu npr., i svojim dimom gušimo one koji ne puše, smetamo im, ugrožavamo zdravlje, zar to nije odraz naše nekulture? Odakle nam to pravo? Da ne navodim dalje.
Poštovani Vukoviću,
Moj otac je “švercovao” upravo taj hercegovački, Mostarski duvan, onda kada je duvan bio Državni monopol. Znam puno o njemu, njegovoj boji, mirisu, iako sam tada bio sasvim mali. Možda ću negdje na blogu ispričati priču o “hvatanju” mog oca od strane službe, a povodom šverca Mostarskog duvana (količina od 8 kg, dobro se sjećam). Da me neko pogrešno ne shvati. Tada nije bilo aviona tipa “Antonov” koji su se redovno kvarili iznad Podgorice. Nije bilo ni skladišta za duvan u kojima su ulični prepodavci slobodno kupovali “na veliko” i prodavali na malo. Nije bilo ni markica :)). Da neko ne pomsili da se iza Zipp-a krije neki Stanko. Ili Veselin. Ili…
Gospodine Jankoviću,
Vjerujem Vam, zašto ne bih, da je istina to o Brskućanima. I o KAP-u.
Možda, kažem možda, je onaj prirodni duvan manje štetan. A možda je ljudska vrsta postala manje otporna u medjuvremenu na sva zagadjenja pa i duvanska kojima smo izloženi. Znam samo jedno: Kašljem ujutro kao tuberan izbacujući “bajlage” katrana, nikotina, smole i što ja znam čega sve ne. I znam da je to od pušenja. Isto tako znam da ako se tri ili četiri dana ne bavim sportom, osjećam se loše, gubim kondiciju, plućnu. Snage u nogama i tijelu ima, al nema u plućima.
Sa 10-12 godina sam bio “čudo od djeteta” jer sam mogao roniti po Ribnici minut, čak minut i dest decundi. Sada ni 30 secundi!
P.S. Za one koji ne znaju, nekada Ribnica ljeti nije presušivala, bila je mnogo dublja i na 10 mjesta njenog toka su bile plaže i kupališta, veoma dobro posjećena. Starovaroška djeca su od jutra do mraka uživali kupajući se u njoj. Dok ne pomodrimo kao “fute” od zime.
I ja sam poceo sa pusenjem u rano doba poput Natase, neku godinu prije, i tako poceh da se “cojkam” bez domaceg blagoslova. Na svu moju “srecu” uspio sam da izbjegnem potrebu za tom vrstom “blagoslova” inace bi to ostalo da pamti “ademovica”.
Salu na stranu. Krajem ’99. dodjoh tu gdje jesam, dodjoh gdje pusaci nijesu pozeljne osobe za druzenje, gdje nijesu rado vidjeni gosti. A i ako vas neko i nekada ugosti, onda je mjesto za pusace: garaza! Wind chill je sinoc bio -4 F a to je kada se preracuna u celzijuse -20. Pa onda pusi majkovicu! A ako se nadjete u gostima usred ljeta onda nema pusenja na terasi jer sa time rastjerujete pticji svijet koji je ovdje zaista veliki. Ako vam je stalo da se krecete u normalnom drustvu i ako vam je stalo da budete cijenjeni, onda je neminovnost “bachiti .ovna ispod nosa”. I tako to uradih, skoro ce dvije godine, bez imalo kajanja i grize savjesti. I to poslije punih 40 godina aktivnog pusenja.
PS: Hvala, bolje vas nasao i pozdrav svima.
Tri kutije dnevno, a ako se vece provodi u restoranu do jutra jos dvije.
Naravno da je to lose.
Ako moja prica nekome pomogne u odluci da prestane sa pusenjem onda mi nece biti zao truda na ovom blogu.
@Gorcila
Ja sam se dugo vremena lomio sa odlukom: hocu-necu. A onda sam odlucio da smanjim dozu, odnosno da pusim na svakih 40 minuta i rezultat je bio sledeci: sa 3-4 paklice dosao sam na svega 25-26 cigareta dnevno, odnosno 3 dana = 4 paklice. Trajalo je to skoro tri godine. U tom periodu sam pokusavao da ne pusim, recimo dva sata. Onda su nastupali problemi sa vremenom i sopstvenim obecanjem da necu da pusim dva sata. Bio je to, po mjem tadasnjem ubedjenju, veoma ruzan osjecaj, cak je to islo dotle da mi se cinilo da gubim samopouzdanje pa sam sebi postavio pitanje da li ja posjedujem te pozitivne karakterne osobine o kojima sam ranije na mnogo mjesta slusao. U trenutku kada sam poceo da sumnjam u svoje kvalitete, doneo sam odluku: nema pusenja! U martu ce biti dvije godine od kada sam prestao. Mozda mi neces vjerovati, ali… Isti onaj osjecaj, za koji sam ja mislio da je golgota, kada sam cekao da prodje ona dva sata, imam i danas. Moje iskustvo, posle 40 godina pusenja, govori da doneti odluku o prestanku pusenja nema nikakve veze ni sa potrebom za nikotinom, ni sa bilo kakvim karakternim osobinama pusaca. To ti je kao da donoses odluku hoces li da izadjes u taj restoran, koji pominjes, ili ces da ostanes kod kuce na veceru.
Zato pozivam sve pusace da razmisle o ovome i da, naravno, kazu svoje misljenje.
Poštovani Yankee,
Čuo sam da je tako na zapadu. Ćeraju nas kao gubavce. I neka su. Imaju pravo.
Kako ostaviti cigar ima hiljadu nekih recepata. Mislim da je najvažnija jaka volja i period nenerviranja. Ali ja periode nenerviranja u životu nemam. Živac sam teški, pa me valjda cigar smiruje.
Al kad-tad ću morati pokušati da ostavim ovo zlo.
Gorčile!
Ako ti kažem da si poštovani, a jesi, odmah će skočit “aha, eto ih njih dvoje” :))
Ti se brate (opa brate!!!), ubijaš od cigara gore od mene. Ja sam na dva pakla dnevno, u prosjeku. Bači g….
Dok sam kockao, a i to sam radio- igrao veliki poker, svojevremeno, al davno,znao sam da ispušim po 4-5 paklica. Ko će mu ga znat, kolko. Cigar za cigarom.
Ponovo se vracam na pricu o kulturi i kazem da kultura i zdravlje, a pusenje je stvar zdravlja i zelje za “dugim i kvalitetnim zivotom”, ne samo da nisu sinonimi vec naprotiv. Puno je o tome pisano. Preporucicu kao lektiru nesto kratko, najubjedljivije i naljepse – pricu Tonio Kreger Tomasa Mana. Gdje ima apslutnog zdravlja nema potrebe za kulturom. Mozda bi se mogao uvesti pojam “civilizovano”. Pusenje nije civilizovano, ali jeste kulturno. Dakle, mogu samo da priznam da nisam civilizovana.
Voljela bih da cujem barem jedan argument u prilog nepusenju koji bi bio ubjedljiv. Dusko je rekao, otprilike, da se raduje ili da uziva u ne-pusenju koliko je uzivao u pusenju. Hm, to mi ne zvuci kao los argument. Svidjelo mi se.