Kolko je tek bilo Skupštinskih poslanika! Mogli smo izglasati tu, na koktelu bilo koji Zakon, imali bi natpolovičnu većinu. Ministara kao da je bila na red interpelacija a ne pozorišna predstava. Krivokapić je morao tu biti valjda po službenoj dužnosti. I ON.

Piše: Zipp

Tiskanje, uvlačenje, dodvoravanje, posebno moćnim političarima je naše omiljeni i najčešći sport. Narodski se to još zove šupkanje. Moderan naziv za istu pojavu je poltronstvo. Svakodnevno i na svakom koraku susrećemo se sa šupkanjem. Šupkamo se policajcu kada nas zaustavi zbog prekršaja, doktoru koji nas pregleda iako smo pregled platili svojim osiguranjem, činovniku koji samo treba da nam izda najobičniji dokument, bankarskom službeniku koji nam legalno odbrava kredit… Šupkanje je postao naš stil života.

Kritičar sam aktuelne vlasti, posebno našeg vječitog, čas  premijera, čas predsjednika. Onog, što na koju godj funkciju bio il ne bio, svi znamo da se samo on pita, da je glavni. Ovaj put neću da ga napadam i kritikujem već da ga branim.

Pozorišna premijera u CNP-u. Ima od tada nekih 3-4 godine. Dobio sam pozivnicu i za premijeru i za koktel poslije nje. Kako? Ne znam ni sam kako me zapade ta "čast". Znam samo da kada se pozorišna predstava završila svi su ustali i dugo aplaudirali.. Ustao sam i ja mada aplaudirao nijesam čak ni iz kurtoazije. Možda nijesam shvatio što je pjesnik (reditelj) htjeo da kaže. Zaboravio sam  i naslov pozorišnog komada kolko je bio dobar, al  to sve je  manje bitno.  Bitan je koktel!

Tek na koktelu sam shvatio u kakvom sam "odabranom" društvu gledao pozorišnu premijeru. Sve vidjene glave. Glumci i glumice se podrazumijevaju. Raznih vrsta. Naturčika najviše. Novinara, zavisnih i nezavisnih. Sve je vrvilo i od "nezavisnih intelektualaca". Kolko je tek bilo Skupštinskih poslanika! Mogli smo izglasati tu, na koktelu bilo koji Zakon, imali bi natpolovičnu većinu. Ministara kao da je bila na red interpelacija a ne pozorišna predstava. Krivokapić je morao tu biti valjda po službenoj dužnosti. I ON.

Prostora na spratu gdje je priredjivan koktel bilo je više nego dovoljno za pozvane. Uprkos tome velika većina se  tiskala tik oko njega. Disat kukavac nije mogao. Ovamo prostora kolko oćeš ali se svima svidja da budu baš do ili oko njega. Oni koji nijesu mogli stati u njegovom najbližem okruženju su stalno prolazili onuda kuda su gledale njegove oči. Žene su mi bile posebno zanimljive. U svojim haljinama, ada onim kao za pozorište, stalno su špartale , koketirale, isturale svoje grudi ako su lijepe i dekoltirane. Meni su većina njih ličile na moderne dobro uparadjene kurtizane, da oprostite.  Činilo mi se da je samo jedan NJEjGOV mig dovoljan da mu se podaju. Cijele.

A ON, valjda naviknut na takve situacije, mirno i nezainteresovano je ispijao svoje piće. Čini mi se da nije primjećivao ni te lijepe, odviše koketne žene, niti one koji su mu desetine puta prolazili ispred nosa  ne bi li im isti uputio ruku valjda, osmijeh, klimnuo im glavom, što li.

Kada mu je jedan visoki crkveni velikodostojnik prišao da se i on malo "ogrebe" za naklonost i pažnju, srušio se i poslednji razlog mog povjerenja u postojanje makar imalo samopoštovanja intelektualnog, političkog, umjetničkog i svakog drugog "krema" našeg društva. Pogotovo što sam o tom crkvenom velikodostojniku imao veoma visoko mišljenje a koje sam stekao čitajući neke njegove  textove svojevremeno u "Monitor"-u.

Napuštajući tu odviše mentalno zagušljivu atmosferu pokušao sam da se u mislima postavim na NJEGOVO mjesto. I tada sam ga možda po prvi put, čini mi se potpuno shvatio. Dao mu za pravo da radi to što radi i ponaša se tako kako se ponaša. Ja bih sigurno je, bio mnogo gori, da sam nekim nemogućim  slučajem na njegovom mjestu. On je samo Martin Idn, glavni lik autobiografskog djela Džeka Londona. U siromaštvu je bio odbačen a u bogastvu, slavi i moći svi su se utrkivali ne bi li bili u njegovoj blizini i uživali u njegovoj naklonosti.