Kako je limenka stigla na svijet

Objavljeno: 11.08.2007, 18:58h

Malo kome je poznato ko je i kad došao na zamisao da u konzervi sačuva hranu duže vrijeme.

Malo kome je poznato ko je i kad došao na zamisao da u konzervi sačuva hranu duže vrijeme.

Brojne namirnice, poluzgotovljena ili gotova jela, voće i razni napici prodaju se u limenkama. Praktično i nadasve korisno pakovanje, nema šta. Tako se hermetički zatvorenim namirnicama produžava rok trajanja, a sastav, ukus i prehrambena vrijednost ostaju gotovo nepromijenjeni. Ipak, malo kome je znano ko je i kad došao na zamisao da na takav način sačuva hranu duže vrijeme.

Taj domišljati čovjek bio je Francuz Nikola Fransoa Aper. Nije bio vrsni naučnik već poslastičar.

Nepouzdani podaci kazuju da je rodjen 1749. ili 1750. godine kao jedno od jedanaestoro djece gostioničara iz Šampanje i živio sve do 1841. godine. Iz bilježaka koje je ostavio saznaje se da je od malih nogu bio usmjeravan da se bavi nekim zanatom srodnim roditeljskom poslu. Nikoli je bilo odredjeno da uči za kuvara i poslastičara. Ali, uz učenje je išao i rad. Kao i sva djeca u porodici, i on je pomagao roditeljima u gostionici. Bio je zadužen za poslove u vinskom podrumu, gdje ga je potpuno očarao postupak vrenja samljevenog groždja i punjenje boca koje bi se potom dobro zatvarale plutanim zapušačima da vino ne vjetri.

Kada se posle završenog školovanja zaposlio u kuhinji vojvode Rajnskog palatinata Kristijana IV, a potom u Parizu kod princeze De Forbah, Nikola Aper trudio se da svoju kulinarsku vještinu što više unaprijedi. Ali, on nije smišljao ukusne slane i slatke djakonije za uvažene dostojanstvenike. Želio je nešto značajnije – da nadje način da hranu konzervira. Oprobanim, starim receptima – kuvanjem u šećeru, stavljanjem u salamuru i sirće – to nije mogao da postigne.

Sinula mu je ideja da bi hranu, baš kao nekada vino koje je točio u staklene boce i zatvarao plutom, mogao da sačuva na isti način.

I tako je već krajem 1800. godine, ubijedjen u uspjeh, izveo prvi ogled. Nažalost, namirnice koje je stavio u bocu i čvrsto zatvorio plutanim čepom, nisu se održale. Posle dan – dva sadržaj boce bio je neupotrebljiv.

Aper se nije predavao. Odlučio je da boce napunjene hranom, ali s dovoljno vazdušnog prostora ispod čepa koji dobro zaptiva, stavi u kadu punu vode i zagrije je do ključanja. Rezultat nije izostao. Iako je većina boca popucala pod pritiskom, u onim rijetkim koje su ostale čitave hrana se dugo održala neizmijenjenog ukusa.

Poslastičar je bio presrećan. Naravno, on tada nije bio svjestan da je došao do čudesnog otkrića i da je rok trajanja namirnica produžio jer ih je izložio visokoj temperaturi i tako uništio bakterije koje izazivaju truljenje.

Mnogo kasnije, Aperovo otkriće naučno je dokazao Luj Paster (1822-1895), francuski hemičar i biolog, nazvavši pasterizacijom postupak kada se izlaganjem namirnica temperaturi od 55 do 70 stepeni Celzijusa u njima uništavaju mikroorganizmi, ali se ne mijenja bitno sastav, ukus i prehrambena vrijednost.

Nikoli Aperu ostalo je još da napravi odgovarajuće "pakovanje" za tu hranu. Smislio je da to budu boce od debelog stakla s velikim otvorom kroz koji je lakše mogla da se ubacuje hrana. Da ne bi pucale u ključaloj vodi, obavio ih je platnom.

Baš kada su prve Aperove konzerve, zapravo staklenke konzervirane hrane bile spremljene, Napoleon Bonaparta (1769 – 1821) zatražio je pomoć i obznanio da će bogato nagraditi onog ko riješi pitanje ishrane vojnika.

Nikola Aper ponudio je svoje konzerve i 1810. dobio nagradu od 12.000 franaka.

Vjerovatno je taj novac omogućio poslastičaru da zauvijek zaboravi na miješenje poslastrica i da patentira svoj izum i osnuje prvu fabriku konzervi u svijetu. Jer, potreba za dobrim, ukusnim i dugoodrživim namirnicama bivala je sve veća. Tražili su ih pomorci iz cijelog svijeta.

Nikola Aper objavio je knjigu o svom izumu, a Francuz Pjer Djurand i Englez Brajan Donkin dobro su je proučili i na osnovu nje unaprijedili Aperov izum. Staklenu bocu su zamijenili otpornijim bijelim limom. Njihovu obradu Aperovog pronalaska otkupili su engleski industrijalci i 1812. godine osnovana je prva fabrika za proizvodnju limenki namijenjenih konzervisanim namirnicama. Zahvaljujući razvoju masovne industrijske proizvodnje, već krajem 19. vijeka postala je nezamjenjivo potrošačko dobro.

Ali, poznata u cijelom svijetu, limenka neprekidno trpi dorade i usavršavanja. Iako različitih oblika, veličina i načina otvaranja, ne mijenja namjenu. Sigurno čuva ukus i hranljive vrijenosti namirnica koje su u njoj. Tako već skoro punih dvjesta godina, od kada je poslastičar Aper počeo da ostvaruje svoj san.

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply

Blogovi

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register