Objavljeno: 02.10.2006, 23:35h
Prilično bezglasno prošla je vijest da će se neki momci obučavati na Floridi. Da li nam je mjesto baš tamo? Što mislimo o izboru koji neke ljude može od nevinih pretvoriti u ubice. Da li je sazrelo vrijeme da puške zamjenimo nečim drugim. Uzdam se u one koji radost imaju kao zastavu.
Prilično bezglasno prošla je vijest da će se neki momci obučavati na Floridi. Da li nam je mjesto baš tamo? Što mislimo o izboru koji neke ljude može od nevinih pretvoriti u ubice. Da li je sazrelo vrijeme da puške zamjenimo nečim drugim. Uzdam se u one koji radost imaju kao zastavu.
Piše: Ervina Dabižinović
Sve su prilike da „Partnersvo za mir" ispisuje u realnosti svoje stranice nakon idejnog projekta. Došli su ameri i pokupili harač. U novije vrijeme se to zove potpisivanje partnerstva za mir sa NATO-m, ili angažovanje naših mladića koji hoće da idu po bjelom svjetu, da kako kažu budu članovi mirovnih misija na mjesta gdje isti BROJ JEDAN otvori krizu ili sukob. I NE SAMO TO.
Izgleda da će ova stvar proći jednostavno ( to je uobičajeno) bez obzira na balkanski pir u kojem se još ne zna, navodno što je ko radio i kako je ko gdje činio. Proizvođenje magle, da bi se prikrila odgovornost, krivična, politička i moralna na jednoj strani, i apriori ispoštovala forma na drugoj. Donosi li to neke pare, rješava li to nezaposlenost, pomiče li to pitanje nataliteta, jer zaboga koja to zemlja neće danas da uđe u najveću alijansu naj, naj- među naj, naj. Kao da nam nije jasno da je namjera upravo političke elite koja je obezbjedila apsolutnu da posluša one kojimi traže topovsko meso (bez sličnog izbora za sopstvenu djecu,) da posalje tuđu/našu među sukobljene vojničine i revolucionare, trgujući tako sa vremenom i podrškom.
Što je po meni partnerstvo za mir. Ja sam davno pročitala puno knjiga na temu harača (ovdje se ništa u okviru lektire nije moglo učiti nego o vojničinama krvi i tlu) i učili su me da su sasvim mali dječaci odvajani od roditelja i odvođeni da nauče da ubijaju i osvajaju. Rečeno mi je da su učeni da naprave razliku između junaštva- čojstva i divljaštva- ubistva. Jeli to moguće? Stvarno da li je to moguće. Ovi naši današnji imaju malo više godina ali odsjaj balkanskih ratova u oku. Da li je moguće biti odgovoran za ubijanje a lišiti sebe misli da li je moglo biti drugačije i da li je to jedini ishod ? Kada se čitaju knjige izgleda da jeste, književnost i to ona muška vrvi od junaka i heroja, dakle pozitivnih primjera. Ko još vjeruje u vaspitavanje za ubijanje kao u pozitivan primjer? Evo kako izgleda odgovor na mjestu gdje ja živim. U Dubrovnik, na čijem sam Stradunu odrasla i kupila svake cipele, birala materijal za matursku haljinu mojoj sestri, nisam otišla od vođenja rata za mir. Živim u Herceg Novom odakle su deportovani u smrt ljudi koje su imenovali kao DRUGI od naših. A Kaluđerski Laz i ini. Živim i radim u Crnoj Gori koja još nije lustrirala svoj sistem i ljude u njemu. Nije još postavila pitanje odgovornosti svih odraslih koji su se zatekli od devedesetih na ovamo( što je trebalo da bude početak priče o nama i državi). To je dio referntnog okvira bar onog vidljivog mom oku i umu. Na ovakvo naslijeđe, oni rođeni početkom naše kalonice, viđali su slike raskomadanih, osjećali miris paljevine i slutnje, i čuli glasnogovornike koji su ubice proglašavali herojima. Što su mogli naučiti o slobodi, junaštvu i čojstvu.
Objaviše da će djeca rođena tada ili bilo kada poslije juče biti budući „bezbjednjaci obučavani na Floridi" da odu u džepove svijeta i održavaju mir na planeti.(djeluje nestvarno kao u sf- filmu).
Meni partnerstvo za mir jeste pretvaranje nevinih u ubice. Meni ta odluka jeste prećutna saglasnost majki i očeva da im djeca bez muke budu proizvedena u fašiste. I naravno, da li su roditelji spremni još uvjek nakon ovolikog iskustva istorije bitaka i borbi, krvi i smrti, na ovim prostorima da podrže proizvođenje budućih pogibija i leleka na grobljima u Crnoj Gori. Da li mogu da se suoče sa vješću da su se mladići vratili živi ali sa znanjem da su tamo nekog ubili. Nadam se da ima onih koji su protiv. Da li se neko sjeća filma „U ime oca i sina" Božidara Bote Nikolića i gotovo mitske scene kada se na groblju mlada žena udaje za poginulog u jugo-ratovima? Misli li neko o sudbini posmrčeta kojem je već trasirano da pred likovima novih vođa salutira držeći se argumenta o tragediji istorije njegove porodice. Miriše li svaka stranica istorije ovom istorijom tragedije. Spakovni „čegović" osvajat će sve do plastične kese. Oni koji se ne umješaju u odluke države i provjere sopstvenu odgovornost za odluke svoje djece suočiće se sa situacijom da država i njeni političari mogu licemerno da krše ruke na ime svih smrti i „pranja od odgovornosti" za učinjena ne/djela. Prihvatiće da ih uvjere da je danas najbolje plaćeno zanimanje biti ubica po bjelom svjetu. Opravdavće se razlozima da bi nama bilo bolje, da bi smo mi drugi mogli da stanemo u red nekih čekaonica „viših i većih, umnijih i boljih naroda" da bi smo mogli da otputujemo ili da bi smo im se kao poboljšani i popravljeni mogli priključiti civilizovanim jer smo se doveli u red. Meni takvo dobro ne treba. Ko nije čekao u čekaonicama evrope i svijeta ne zna kako izgleda poniženje koje nam je obezbjedila politička elita u regioniima zapadnog balkana. I još, za one koji žmure, sakriće se oni iza „malih a važnih žrtvenih jagnjića" i proizvodiće i dalje fojbe u kojima će kriti „mečke u škrapama" dok se u salonu za pregovore licemerno zalažu za program zla. Sa ili bez znanja stranih jezika. Demilitarizacija Crne Gore smjesta.
Do ekspanzije srpskog nacionalizma ne bi došlo da nije srušen Aleksandar Ranković, kaže u razgovoru sa Zoranom Panovićem novinar, publicista i književnik Momčilo Đorgović, koji je nedavno izdao novu knjigu – politički bestseler intrigrantnog naslova „Ko je ubio Jovana Skerlića”. Đorgović je u emisiji „Pola sata Demostata” uporedio Srbiju 1914. godine i današnju Ukrajinu, navodeći da uvijek postoje zemlje koje su mamac u mreži interesa i sukoba velikih sila.
Kineski balon koji je plovio iznad SAD oboren je danas popodne iznad Atlantskog okeana kod obale Myrtle Beacha u Južnoj Karolini. Kina je rekla da je riječ o meteo balonu koji je skrenuo sa kursa zbog vjetra, ali Pentagon rekao da je riječ o špijunskom balonu.
U južnim krajevima Crne Gore biće malo do umjereno oblačno, uz duže sunčane intervale. Na sjeveru zemlje biće oblačno uz provijavanje slabog snijega i mećavu.
Do ekspanzije srpskog nacionalizma ne bi došlo da nije srušen Aleksandar Ranković, kaže u razgovoru sa Zoranom Panovićem novinar, publicista i književnik Momčilo Đorgović, koji je nedavno izdao novu knjigu – politički bestseler intrigrantnog naslova „Ko je ubio Jovana Skerlića”. Đorgović je u emisiji „Pola sata Demostata” uporedio Srbiju 1914. godine i današnju Ukrajinu, navodeći da uvijek postoje zemlje koje su mamac u mreži interesa i sukoba velikih sila.
Kineski balon koji je plovio iznad SAD oboren je danas popodne iznad Atlantskog okeana kod obale Myrtle Beacha u Južnoj Karolini. Kina je rekla da je riječ o meteo balonu koji je skrenuo sa kursa zbog vjetra, ali Pentagon rekao da je riječ o špijunskom balonu.
U južnim krajevima Crne Gore biće malo do umjereno oblačno, uz duže sunčane intervale. Na sjeveru zemlje biće oblačno uz provijavanje slabog snijega i mećavu.
You must be logged in to post a comment.
Ervina,
Imas veoma dobar pogled na opisanu situaciju i slazem sa svim sto si napisala. Dodao bih par stvari kako bi naveo podrsku ka tvojoj tezi. Dakle…
Pateticna realnost je da politicke elite u Crnoj Gori vladaju i dalje na politickim principima jedne banana republike. Kao sto vidimo po poslednjim vijestima Milo & Co. su u razlicitim pakovanjima vec na vlasti 17+ godina. Milo kao “izlazi” iz vlasti sada no naravno vec je izabrao nasljednika. To vam je demokratija ala cobanizam u kome smo mi (gradjani) ovce 🙂
Slavko Perovic je najbolje sumirao paralizu razmisljanja u Crnoj Gori na strani drustva. Naucili smo da trpimo i mislimo da smo suvise mali da bi ista promjenili, a uz to biti drugaciji i razmisljati drugacije se placa glavom. Naravno u medjuvremenu sacica manipulativnih politicara prodaje sve sto se moze prodati ukljucujuci naravno i svoj narod. Da li smo culi beneficiju ulaska u NATO? 😉 NATO nema nikakvu zvanicnu funkciju vec 15 godina od raspada SSSR. To je ekskluzivni klub jakih zemalja, a mi inace volimo da se guramo medju jake. Naravno cijena je to sto ce nasi mladici ginuti po Iraku, Avganistanu i bilo gdje drugo na “mirovnim misijama” kako bi cijena nafte po barelu bila na odredjenoj razini.
Crna Gora vec 15 godina se okrece onako kako se vjetar okrece zahvaljujuci njenim liderima. To je lukava politika pribijanja uz onog koji je naj jaci u datom momentu (Srbija, NATO, EU…). Istina: beneficija jeste u spasavanju od ratnog razaranja, ekonomkog kolapsa i ne daj Boze promjene vlasti. Prava cijena se placa svaki dan u tome sto se crnogorskom drustvu pravi medvjedja usluga na racun nedostatka moralne obaveze za odredjeno opredjeljenje.
U zakljucku… Crna Gora je u nedostatku prave opozicije vlasti (vidi nedostatak moralne obaveze) i njene promjene postala pravi drzavni kameleon. 🙂
Kao i do sad, napisano iskreno i sa ljudskom toplinom. Na zalost, komentara u javnosti o slanju ljudi da ratuju tudje ratove po svijetu nema mnogo jer autocenzura radi. I to kod onih kojim imaju sta da kazu. I treba da kazu.
A tako je jer se boje da ce biti zigosani i svrstani u tabor antiamerikanaca i antiglobalista ili jos gore, onih koji se bore protiv zapadne demokratije i lobiraju za Rusiju (jer se slazu sa Bickovim ili Sojguom). Mnogo je lagodnije i jeftinije u Crnoj Gori vjezbati britak jezik na svemu sto stize iz Rusije nego dovesti u pitanje inicijativu (inicijativa je u ovom slucaju eufemizam) koja stize iz USA i GB.
Ne zaboravimo jos jedan detalj, USA su veliki finansijer u Crnoj Gori, u oblasti medija i drustva.