Prilično bezglasno prošla je vijest da će se neki momci obučavati na Floridi. Da li nam je mjesto baš tamo? Što mislimo o izboru koji neke ljude može od nevinih pretvoriti u ubice. Da li je sazrelo vrijeme da puške zamjenimo nečim drugim. Uzdam se u one koji radost imaju kao zastavu.

Piše: Ervina Dabižinović

Sve su prilike da „Partnersvo za mir" ispisuje u realnosti svoje stranice nakon idejnog projekta. Došli su ameri i pokupili harač. U novije vrijeme se to zove potpisivanje partnerstva za mir sa NATO-m, ili angažovanje naših mladića koji hoće da idu po bjelom svjetu, da kako kažu budu članovi mirovnih misija na mjesta  gdje isti BROJ JEDAN  otvori krizu ili sukob. I NE SAMO TO.

Izgleda da će ova stvar proći  jednostavno  ( to je  uobičajeno) bez obzira na   balkanski pir  u kojem se još ne zna, navodno što je ko radio i  kako je ko gdje činio. Proizvođenje magle, da bi se prikrila odgovornost, krivična, politička i moralna na jednoj strani, i apriori ispoštovala forma na drugoj. Donosi li to neke  pare, rješava li to nezaposlenost, pomiče li to pitanje nataliteta, jer zaboga koja to  zemlja neće danas da uđe u najveću alijansu naj, naj- među naj, naj.  Kao da nam nije jasno  da je  namjera upravo političke elite koja je obezbjedila apsolutnu da posluša  one kojimi traže  topovsko meso (bez sličnog izbora  za sopstvenu  djecu,) da posalje tuđu/našu  među sukobljene vojničine i revolucionare, trgujući tako sa vremenom i  podrškom.  

Što je po meni partnerstvo za mir. Ja sam davno pročitala puno knjiga na temu harača (ovdje se ništa u okviru lektire nije  moglo učiti nego o vojničinama krvi i tlu) i učili su me da su sasvim mali dječaci odvajani od roditelja i odvođeni da nauče da ubijaju i osvajaju. Rečeno mi je da su učeni da naprave razliku između junaštva- čojstva i divljaštva- ubistva. Jeli to moguće? Stvarno da li je to moguće. Ovi naši današnji imaju malo više godina ali odsjaj balkanskih ratova u oku.  Da li je moguće biti odgovoran za ubijanje  a lišiti sebe misli da li je moglo biti drugačije i da li je to jedini ishod ? Kada se čitaju knjige izgleda da jeste, književnost i to ona muška vrvi od junaka i heroja, dakle  pozitivnih primjera.  Ko još vjeruje u vaspitavanje za ubijanje kao u pozitivan primjer? Evo kako izgleda odgovor na mjestu gdje ja živim. U Dubrovnik, na čijem sam  Stradunu odrasla i kupila svake cipele, birala materijal za matursku haljinu mojoj sestri, nisam otišla od vođenja rata za mir.  Živim u Herceg Novom odakle su deportovani u smrt  ljudi koje su imenovali kao DRUGI od naših. A Kaluđerski Laz i ini.  Živim i radim u Crnoj Gori koja još nije lustrirala svoj sistem i ljude u njemu. Nije još postavila pitanje odgovornosti svih odraslih koji su se zatekli od devedesetih na ovamo( što je trebalo da bude početak priče o nama i državi).  To je dio referntnog okvira  bar onog vidljivog mom oku i umu. Na ovakvo naslijeđe,  oni rođeni početkom naše kalonice, viđali su slike raskomadanih, osjećali miris paljevine i slutnje, i čuli glasnogovornike koji su ubice proglašavali herojima. Što su mogli naučiti o slobodi,  junaštvu i čojstvu.

Objaviše  da će  djeca  rođena tada  ili bilo kada poslije juče biti  budući „bezbjednjaci obučavani na Floridi" da odu u džepove svijeta i održavaju mir na planeti.(djeluje nestvarno kao u sf- filmu).

Meni partnerstvo za mir jeste pretvaranje nevinih u ubice. Meni ta odluka jeste  prećutna saglasnost majki i očeva da  im djeca bez muke budu proizvedena u fašiste. I naravno,  da li su roditelji spremni još uvjek nakon ovolikog iskustva istorije bitaka i borbi, krvi i smrti, na ovim prostorima  da podrže  proizvođenje budućih pogibija i leleka na grobljima u Crnoj Gori. Da li mogu da se suoče sa vješću da su se mladići vratili živi ali sa znanjem da su tamo nekog ubili.  Nadam se da ima onih koji su  protiv. Da li se  neko sjeća filma „U ime oca  i sina" Božidara Bote Nikolića  i gotovo mitske scene kada se na groblju mlada žena udaje za poginulog u jugo-ratovima? Misli li  neko  o sudbini posmrčeta kojem je već trasirano  da pred likovima novih vođa salutira držeći se argumenta o tragediji istorije njegove porodice. Miriše li svaka stranica istorije ovom istorijom tragedije. Spakovni „čegović" osvajat će sve do plastične kese. Oni koji se ne umješaju u odluke države i provjere sopstvenu odgovornost za odluke svoje djece suočiće se sa situacijom da država i njeni političari mogu licemerno da krše ruke na ime svih smrti i „pranja od odgovornosti" za učinjena ne/djela. Prihvatiće da ih  uvjere  da  je danas  najbolje  plaćeno zanimanje biti ubica po bjelom svjetu. Opravdavće se  razlozima  da bi nama bilo bolje,   da bi smo mi drugi mogli da stanemo u red  nekih čekaonica  „viših i većih, umnijih i boljih naroda" da bi smo mogli da otputujemo ili da bi smo im se kao poboljšani i popravljeni mogli priključiti  civilizovanim jer smo se doveli u red.  Meni takvo dobro ne treba. Ko nije čekao u čekaonicama evrope i svijeta ne zna  kako izgleda poniženje koje nam je obezbjedila politička elita u regioniima zapadnog balkana. I još, za one koji  žmure,  sakriće se oni iza „malih a važnih žrtvenih jagnjića"  i   proizvodiće  i dalje  fojbe u kojima će kriti   „mečke u škrapama" dok se u salonu za pregovore licemerno zalažu za program zla. Sa ili bez znanja stranih jezika.  Demilitarizacija Crne Gore smjesta.