Potresni clanak Andreja Nikolaidisa u Slobodnoj Bosni i progoniteljska reakcija hercegnovskih srpskih partija jasan su signal

Piše: Bobo Zekovic

Potresni clanak Andreja Nikolaidisa u Slobodnoj Bosni i progoniteljska reakcija hercegnovskih srpskih partija jasan su signal svima koji se osjecaju prije svega ljudima da je proteklo previse vremena u odlaganju opste i jasne rasprave zasto je doslo do strahovite eksplozije mrznje pracene zlocinima, pljackom, rusenjima, rasnom i vjerskom diskriminacijom, progonima i deportacijama ljudi drugih nacija, obmanjivanja raseljavanja i unesrecavanja svojeg naroda, do strahovitog razvoja kriminala, do neshvatljivog pada ljudskih moralnih vrijednosti u koje izmedju ostalog spada i ono sto je Nikolaidis snazno i do bola istinito istakao: apsolutne, tupe ravnodusnosti za tudje patnje i nesrece.

Gradjani Crne Gore zatrpani su pricama o putu za Evropu, o ekonomskom oporavku, o pravima ljudi, o lijepoj buducnosti. To je neophodno i treba da bude prioritet, jer nasusno je potrebno vratiti se osnovnim i iskonskim ljepotama zivljenja. Ali bez jasne ocjene sto se to dogodilo kod nas, u nasem okruzenju i zasto, Evropa i ljudska prava, lijepi zivot i zadovoljstvo zivljenjem bice samo zeljeni a nedostizni san.

Andrej Nikolaidis svojim clancima upravo pokusava da ukaze na neophodnost procesa suocavanja sa istinom o dogadjajima u crnogorskom drustvu i njihovim uticajima na ukupna drustvena i ekonomska kretanja u geografski i populacijom sicusnoj Crnoj Gori.

Clanak mladog crnogorskog knjizevnika u Monitoru Emir Kusturica je mogao drugacije da posmatra i da reaguje kao intelektualac davsi svoje vidjenje i ocjene uzroka pojava za koje i on, sigurno ne moze reci da su bile ljudske, pametne ili u interesu nekog naroda. Umjesto intelektualnog napora filmski reziser je izabrao pasivno rjesenje razmazenog, bogatog , bezbriznog i naizgled iz stvarnih zbivanja odsutnog covjeka da sudskom presudom dokaze svoju licnu ispravnost.

Zvijezda filmskog neba je vjerovatno zadovoljna sudskom presudom koja nista nije dokazala i njemu to predstavlja satisfakciju, ne razmisljajuci o onima kojima je nesreca postala pratilja zivota pri cemu je i on makar nesvjesno doprinio tome. Izbjegao je da se suoci sa dogadjanjima, da zlocine i strahote koji su se desili ljudima u stvarnom a ne filmskom zivotu ucini objasnjivim ili da ih osudi. Ne radi osude, nego radi proste cinjenice da bi mogli da vidimo kuda da se krecemo. Makar se to ocekuje od nekog ko pretenduje da je pozvan da kroz svoju profesiju ukazuje na prave tokove ljudskih kretanja.

U biografiji napisanoj za zivota, Carli Caplin se u jednom momentu zali prijatelju glumcu Daglasu Ferbanksu kako ne rado trenutno nista sto bi ukazivalo na patnje ljudi bilo oko njega bilo u svijetu.

Iz te potrebe i velikog covjeka i umjetnika nastao je genijalni film VELIKI DIKTATOR, u kojem je do sustine razoblicio i ismijao njemackog molera Hitlera. Carlija je zbog toga protjerala tadasnja americka politika. Ali ostao je sinonim za velikog covjeka i i genijalnog stvaraoca.

Hercegnovske srpske partije pokretanjem tuzbe protiv Andreja Nikolaidisa pokusavaju da izbjegnu pricu o surovim zbivanjima u Boki, o progonima, deportacijama, logorima u kojima su prebijani ljudi. Bez obzira kakva presuda se donose, srpske partije nece njom dokazati da se nesreca nije dogodila i da se nece vise dogadjati. Takodje nece sudska presuda dokazati da one nijesu bile i nosilac nesrece koja je iza nas, ili da nece biti kreatori narednih nesreca koje se prizivaju.

Poslije nedavnog krvolocnog zlocina u Herceg Novom, zahvaljujuci crnogorskim medijima pocelo je prebrojavanje koliko dusevnih bolesnika seta slobodno te kolika su opasnost. U TV anketama gradjani su izrazavali prilican strah i paniku sto se ti ljudi slobodno krecu. To je ujedno trebao da bude signal kako je crnogorsko drustvo nesposobno. Kroz Crnu Goru se danas slobodno krece i u njoj zive stotine, mozda hiljade ljudi koje su prozvali vikend ratnicima. Oni su isli preko vikenda da zarade i da se zabavljaju bombardujuci sa Trebevica Sarajevo, sijuci smrt i nasilje po Foci ili Dubrovniku i ucerujuci strah u kosti stanovnicima mjesta u kojima su provodili vikend. Onda bi se vratili u Crnu Goru u svoja mjesta da zive i tobos rade. Kakvi su to ljudi i zasto njihova rabota i postojanje ne uznemiravaju crnogorske medije i gradjane? Da li su to oni radili sto su nenormalni ili im je neko objasnio da je to patriotizam? Da li je cinjenica postojanja takvih ljudi, cinjenica postojanja onih koji su ih organizovali i slali tema za razgovor o buducnosti ili nije?

Crnoj Gori je neophodno suceljavanje sa istinom o sebi a radi sebe kada su u pitanju osnovne ljudske vrijednosti. Tek kada se to spozna i priblizavanje srecnom civilizovanom svijetu bice uspjesnije.

Bobo Zekovic
Podgorica-Crna Gora