O jeziku – ako je o tome rijec?

Objavljeno: 04.11.2004, 07:20h

Kako ce se rijesiti spor izmedju grupe profesora (u Niksicu ) i nadleznog Ministarstva?

Kako ce se rijesiti spor izmedju grupe profesora (u Niksicu ) i nadleznog Ministarstva?

Kako ce se rijesiti spor izmedju grupe profesora (u Niksicu ) i nadleznog Ministarstva?

Nazalost, naslucujem, da bez obzira kako se rijesi bice to joj jedno u nizu “crtanja skolica po mozgu” .Ovo znaci, da covjek prosjecnih sposobnosti, logickog nacina razmisljanja i elementarne identitetske crte – kontinuiteta u dozivljaju realnosti , akcije vezane za jezik u Crnoj Gori, ne moze shvatiti ni prihvatiti a da ne napravi gubitak ili u svom “logickom promisljanju” ili u svom “dozivljaju identiteta”.

Politicka elita u skladu sa procjenom vlastitih potreba za rijesavanjem nekog pitanja, od opsteg interesa, radi to u skladu sa svojim trenutnim interesom a ne u skladu sa interesom ljudi i drzave kojom vladaju Ponovo se aktuelizuje “sindrom Kilibarde” a to znaci da je autoritet “naucnosti” i lijeporjecivosti maska za politicki nemoral !

Dakle, spor se vodi na jednoj strani oko IMENOVANJA JEZIKA a na drugoj strani je ODBRANA JEZIKA .

Pitanje jezika je temeljno pitanje jednog naroda , kao i jedne drzave , isto tako i vlastitog identiteta. Sluzbenost jezika je uspostavljena standardom jezicke korektnosti za jedan prostor bez obzira na licni, kolokvijalni, poetski jezik .Sluzbeni jezik promovise ljude u socijalna bica koje prihvataju jezicka pravila drzave u kojoj zive . Politicari uz podrsku jezickih teoreticara su uvijek definisali ove norme “sluzbenosti “ ali je izbor ponegdje prepustan narodu na referendumu ( znamo kako je Amerika dobila jezik).

Ustavom Crne Gore iz 1992 g. definisan je sluzbeni jezik u Crnoj Gori kao srpski sa ijekavskim narecijem , pismo cirilicno i latinicno . Tadasnja politicka elita ( ona je i sadasnja ) je procjenjujuci vlastiti interes, bez javne rasprave i bez izjasnjavanja gradjana donijela odluku da ukine sprskohrvatski jezik i da proglasi srpski jezik za sluzbeni. Taj vid nasilja nad hiljadama stanovnika Crne Gore od vlastitog rukovodstva ostade nezabiljezen u javnosti i u njihovom misaonom sistemu( misli se na politicare), sa izuzetkom nekoliko intelektualaca koje su tada definisali crnogorskim nacionalistima i oduzeli im pravo na javnost !. Profesori u skolama ( mozda isti ovi koji se sada bune ) u Crnoj Gori CUTASE . Kako su lako dozvolili da im ukinu polovinu jezika – da im oduzmu profesionalni identitet. Kako se lako dozvolilo da se svi zvanicni dokumenti cak i faksimili ljekara u zdravstvu preko noci imaju pisati cirilicom a onda je nekome doprlo do svijesti da je pismo RAVNOPRAVNO pa se nije napravio toliki trosak da se sve masine i svi kompjuteri prevedu na cirilicu ! ( Neka se sjecanja ne daju izbrisati ! ) I zar nije upravo ovdje uputno postaviti pitanje o etnickom ciscenju sprovedenom kroz jezicki standard i zar nije uspjesna posledica ono sto se pokazalo na popisu kada su se gradjani izjasnjavali o jeziku kojim govore . Cak je i izbrisana rubrika srpskohrvastki ( ovo dodje kao ponovno ubijanje mrtvaca). Ovo je vid ili nacin asimilacije koji se uz svu pomoc udzbenika napisanih na ekavskom tokom skolovanja sprovodi (da ne objasnjavam kako se jezik na kojem se pisu knjige dozivljava vrjednijim sa stanovista djeteta). Postavlja se pitanje da li se neko od jezikoslovaca (naucnika ) od vremena devedesetih do danas bavio ovom pojavom i koji su rezultati tj uticaji zvanicnog preimenovanja jezika . Ni srbisti, ni nesrbisti ( nesto malo zagovaraoci crnogorskog jezika) nisu organizovali ozbiljne tribine , okrugle stolove , upoznavali siru javnost sa posledicama / rezultatima promjene (ne moze se reci da period od 15 godina nije respektabilno vrijeme) a uticaji se mogu pratiti od promjene odnosa prema jeziku , do promjene u identitetskom dozivljaju . Skoro to uradi jedna politicka stranka sa ciljem podizanja svog politickog ugleda .

Izgleda da su zamukli svi ljudi koji govorahu i pisahu srpskohrvatski (ljudi ciji je i maternji i sluzbeni jezik bio srpsko-hrvatski) . To nije bio ni srpski ni hrvatski i zna se ko odluci da nam je miliji srpski , da nam je blizi, da nam je zgodniji, o argumentima za hrvatski se cutalo. Ako nije bilo politicki korektno zadrzati ime jezika bilo je politicki korektno ponuditi PREIMENOVANJE jezika a ne oduzimanje znacajne odrednice – hrvatski . Mogao se organizovati i referendum ( zajedno sa varijantom o drzavi “ sa svima onima koji sa nama hoce “) o pitanju jezika kako bi se ljudi odlucili kako ce se zvati i koji ce biti sluzbeni jezik u javnom prostoru nove drzave, jezik koji ce njihova djeca uciti u drzavnim skolama .

Problem je postao vidljiv javnosti 2001 g. kada smo imali predsjednicu Parlamenta koja u Parlamentu nije postovala Usatav.Bila je to prilika da se ozbiljno prozbori o jeziku , da se definise ime, gdje se i kada se mora upotrebljavati sluzbeni jezik i na koji nacin to ispostovati. Zahvaljujuci “toleranciji” ili nebrizi politicke i naucne elite dobili smo pravo na “poetsko ili lokalno ili satrovacko izrazavanje “ kako nam drago i gdje nam drago, jer je ta politicka, cak i naucna elita vise paznje posvetila donosenju zakona o pusenju nego o jeziku . Nenamjerno ili zlonamjerno, tek mora se znati da su sadasnji srednjoskolci ( uzrast 14 do 18g ) osnovna znanja o jeziku sticali u zemlji u kojoj je Ustavom definisano da se njihov sluzbeni jezik zove srpski. Koje argumente sada iznijeti mladim ljudima , jer ako je praksa pokazivala neadekvatnost zasto se nisu postovale procedure koje bi dovele do promjena? Ovo su jasne cinjenice o jezickoj konfuziji u Crnoj Gori. I ne samo jezickoj.

Ako drzavne strukture prvenstveno strucnjaci kroz Ministastva, naucnici kroz Institute i svi moguci skolski savjeti propuste da urade pravu stvar u pravo vrijeme, cijeneci odluke politicke elite jedino mjerodavnima za dobrobit ljudi, cijenu placaju neduzni a koriste se, kao uvijek, manipulantske institucije !

Dakle ili ce se sprovoditi Ustav sto znaci – svi u drzavnim ustanovama u toku radnog vremena imaju govoriti i pisati – srpski ijekavskog izgovora ( i sprovoditi se nastava uz pomoc udzbenika pisanih na takav nacin ) i na tom jeziku se MORA izvoditi nastava . Ili se nece sprovoditi Ustav pa ce biti kao i do sada svaki profesor/ica, sluzbenik/ca u drzavnim institucijama, Predsjednici/ce ce govoriti i pisati maternjim jezikom pa ce u tom smislu moci i nastavni predmet , koji slijedi iskustva prakse, biti imenovan MATERNJIM.

I to je vrlo jednostavno za sve osim za one koji su 1992 g. nasilnim aktom, ostali bez ustavom zagarantovanog sluzbenog jezika , da li ce im se ko obratiti ili izviniti ili ce g.din Marovic ponovo morati da slusa naredbe Evrope ! O tome se tu radi ! O ogromnom broju ljudi nad kojim se vrsilo i jos uvijek vrsi jezicko nasilje , sto znaci i identitetsko.
U situaciji kada je grupa visoko obrazovanih ljudi odlucila da postavi pitanje postovanja Ustava ( motivi su tu potpuno nevazni mada je metoda koju su odbrali za borbu vrlo sporna zbog nepostovanja prava djeteta na obrazovanje ) ponovno se izgleda otvorio krug nasilja a ne krug rjesavanja i konacnog otvaranja pitanja jezika u Crnoj Gori . Svakako da je pitanje jezika povezano sa pitanjem drzave ali nije neophodno da sluzbeni jezik nezavisne drzave slijedi ime drzave kojoj pripada.

Da ne bi bilo zabune i 1992 g kao i danas nekih ljudi u Crnoj Gori su bili za Crnu Goru kao nezavisnu drzavu ( vjeruju u ljudske i prirodne potencijale prostora koji se Avnojevskim granicama definisao Crnom Gorom ) i za srpskohrvatski jezik koji moze da se preimenuje u crnogorski jezik ( po ugledu na zemlje u okruzenju ) jer smatraju da bi ucenje izvornog crnogorskog jezika ( neki ljudi imaju legitimno pravo i na njega ) predstavljalo veliki problem za komunikaciju sa istim tim okruzenjem . Referendum je demokratsko sredstvo i moguce je ponuditi sve varijante imenovanja , a vecina ce odluciti o imenovanju sluzbenog jezika , koji ce se u drzavnim institucijama i javnom prostoru postovati. Samo toliko , sto je mnogo jednostavnije i jeftinije nego ovo sto se ovih dana desava u Crnoj Gori oko jezika.

Situacija namece ozbiljnost i jasno definisanje i rjesavanje problema a ne pregovaranje , dogovaranje , konsenzus sa pojedincima i malim grupicama o pitanjima o kojima jedino moze da odlucuje punoljetno gradjanstvo i institucije drzave. Sve drugo je manipulacija i nasilje politicke i naucne elite.

Ljupka Kovacevic

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply

Blogovi

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register