Izgubljena na Malom Lošinju

Objavljeno: 23.06.2004, 22:18h

Valetu Filipu (Valetoux Philippe) nije preostalo ništa drugo nego da otkuca S.O.S poruku i otisne je – Internetom.

Francuskom moreplovcu, zainteresovanom za istoriju pomorstva, bila je potrebna pomoć. Svi njegovi dotadašnji napori da otkrije šta se desilo sa jahtom “Sant Mikael III” od kada je otplovila iz Nanta (Nantes) za Crnu Goru bili su uzaludni.

Gospodin Valetu je znao gdje je i za koga sagradjena jahta, kome je, potom, prodata i kako je, krajem Devetnaestog stoljeća, povezala biografije crnogorskog Knjaza Nikole (docnije Kralja) i slavnog francuskog pisca naučne fantastike Žila Verna (Juliusa Vernea).

Valetu je pokušavao da od svojih kolega pomoraca sa ovih prostora dozna nešto više, ali oni su znali manje od njega.

S.O.S poruka je stigla do dr Časlava Pejovića, profesora pomorskog prava na privremenom radu u Japanu (Kyushu University), a on je proslijedio PCNEN-u.

Traganje za jahtom je nastavljeno udruženim snagama. Paralelno se počela ispredati zanimljiva priča o samoj potrazi, u koju su se uključile kolege iz dva glasila u Hrvatskoj – riječkog “Novog lista” i “Glasa Istre”.

“Dodje iz Nanta crnogorski jaht ‘Sybil’, kapetan Savo Petković. Bože daj u budućnosti da se vije naša zastava u dosta daljnjim mjestima”, razglasio je svojim čitaocima “Glas Crnogorca” od 22.aprila 1886. godine.

Riječ je upravo o jahti za čiju sudbinu je zainteresovan gospodina Valetu. Preimenovana je, po svemu sudeći, odmah nakon kupovine u Nantu po želji samog Knjaza, koji je ranije imao manju jahtu istog imena.

U “Historiji pomorstva i ribarstva Crne Gore do 1918. godine”, čiji je autor Dinko Franetović i koja je štampana 1960. u Titogradu (Podgorica), piše da je “luksuznu jahtu na vijak” sagradio za sebe markiz Preliks Anževin (Preaulx Angevin), pomorski istraživač. Taj podatak navodi i gospodin Valetu u jednom svom tekstu, s tim što dodaje pikantan detalj, da je markiz bio jedino zainteresovan za brodove i žene.

I jedan i drugi autor navode da je markiz jahtu prodao nakon procjene da mu ne odgovara njena veličina. Kupac je bio Žil Vern, koji je jahti nadjenuo ime “Sveti Mihailo” (Sankt Mikaël III). Sinu slavnoga pisca, navodi Valetu, bilo je ime Mikaël, a ono III znači da je već imao dvije jahte istog imena.

Jahta je kupljena za 60.000 franaka, piše Franetović.

Žil Vern je jahtu prodao 13. marta 1886. godine. Valetu navodi da su novine “The Yacht” objavile vijest da je kupac Crnogorski Princ i da će ona uskoro isploviti iz “Nantesa za Dulcigno”(Ulcinj).

Od Franetovića saznajemo da je kapetanu Savu Petkoviću bilo povjereno da Knjazu doveze jahtu.

U “Historiji pomorstva i ribarstva Crne Gore do 1918. godine” navedeno je da je Knjaz Nikola sigurno unaprijed znao da Vern prodaje jahtu, da je već imao njegovu ponudu, te da je, radi kupovine, u Nant poslao kapetane Sava Djurkovića i Iliju Mihajlovića.

“A vjerojatno je Knezu Nikoli imponovalo i to što je jahta pripadala glasovitom francuskom romanopiscu”, piše Franetović.

U Franetovićevoj knjizi nije pomenuto koliko je jahta plaćena, ali jeste koliko je crnogorskog knjaza koštala posada i ko je sačinjavao. Pozivajući se na “Glas Crnogorca” od 22.IV.1886. godine, on navodi imena posade i iznose plata u forintama: Savo Petković, kapetan (100), Jovo Mazar, strojar (90), Luka Balić, ložač (45), Luka Popović, ložač (35), Vaso Balić, konobar (30), Stevo Mitrović, vođa palube (32), Bogdan Đuranović, mornar (30), Luka Pavlović, mornar (30), Spiro Balić, mornar (30), Veselin Pavlović, mornar (30) i Milan Petković, mornar (15 forinta).

Jahta je bila usidrena u Bijeloj, koja je u to vrijeme pripadala Austro-Ugarskoj, čija žandarmerija, kako piše Franetović, nije dozvoljavala članovima posade da na kopnu nose crnogorske kape na kojima su bili inicijali Knjaza Nikole.

Razlozi koji su naveli Knjaza Nikolu da već 1889. godine razmišlja o prodaji jahte “Sybil” nijesu poznati istoričaru Franetoviću, ali jedno pismo kapetana Slava Đurkovića nekom Niku upućuje na to da bi visoki troškovi održavanja jahte mogli biti presudni. Prema drugom izvoru (neimenovani kapetani) kojim je raspolagao Franetović, Knjazu Nikoli jahta nije odgovarala za duga putovanja.

Jahta je prodata 19. februara 1891. godine u Trstu za 12.500 forinti, što Franetović rekonstruiše na osnovu jednog telegrama. On, takođe, otkriva da se jahta od početka 1891. godine nalazi u posjedu Hrvatskog obalnog parobrodarskog društva u Senju, pod imenom “Sokol”, iako je navodno bila prodata nekome u Marselj. Četiri godine docnije (1895.) jahta je, pod istim imenom, prešla u vlasništvo Ugarsko-Hrvatskog parobrodarskog društva na Rijeci, gdje ostaje sve do 1913. godine.

Franetović priču o nekadašnjoj jahti Žil Verna i Knjaza Nikole završava podatkom da je, pod imenom “Sokol”, došla u posjed Marka Martinolića sa Malog Lošinja. Novi vlasnik joj je, po toj priči, nađenuo ime “Toto”.

Preostalo je da se uputi novi S.O.S signal.

Za pomoć smo se obratili Državnom arhivu u Rijeci, odakle nam je ubrzo stigao ljubazan ali ne i naročito obećavajući odgovor.

“Izvješćujemo Vas da nismo u mogućnosti obaviti zatraženo istraživanje u arhivskoj građi, jer bi to zahtjevalo znatni utrošak radnog vremena, a rezultati bi bili upitni”, pisalo je na početku poruke gospodina Ivana Peranića. Jahta “Sybila”, prema Peraniću, nije upisana u Registrima brodova tamošnjeg arhivskog fonda.

“U literaturi smo pak pronašli brod ‘Sybil’ (Sibyl) i ‘Sokol’, i potonji je sigurno brod ‘Sokol’ iz Vaše molbe, ali ako je ‘Sybil’ jednako ‘Sybila’ tada se radi o dva broda?”, sugerisao je gospodin Peranić.

Riječ je bila o godišnjaku “Bijela flota hrvatskoga Jadrana” (Radojica Fran Barbalić, Ivo Marendić), štampanom u Rijeci 1997. godine. U tom spisu, čije je djelove fotokopirao i PCNEN-u poslao gospodin Peranić, pominje se mali parobrod “Sokol”, koji je, zajedno sa parobrodom “Zvonimir”, otkupilo 1894. godine Ugarsko-hrvatsko parobrodarsko društvo. Podatak se podudara sa onim iz knjige Dinka Franetovića, s tim što Franetović navodi 1895. godinu.

Osim što potraga nije urodila plodom, javila se i nedoumica da li smo na dobrom tragu. Ohrabrenja su stigla iz Rijeke i sa Malog Lošinja.

Kolega Branko Šuljić iz riječkog “Novog lista” je javio da se pridružuje potrazi, a iz Turističke zajednice Grada Malog Lošinja su obavijestili da su poruku proslijedili tamošnjem povjesničaru Julijanu Sokoliću, koji bi mogao da nam pritekne u pomoć.

Kolega Šuljić je odmah potvrdio da se “Sokol” nalazio u posjedu Ugarsko – hrvatskog parabrodarskog društva iz Rijeke, i da je u početku održavao liniju Senj – Bakar – Rijeka.

U tekstu koji je kasnije objavio u “Novom listu”, Šuljić je naveo da se “u raspoloživoj literaturi poslije rata” ne pominju ni “Sokol” niti “Toto”.

“Moguće je da je brod kupio Marko Martinolić. On je u Malom Lošinju bio veliki brodograditelj tog vremena, poznat i po tome što je kupovao stare brodove, pa ih detaljno obnavljao i potom prodavao”, piše Šuljić u tekstu čiji nadnaslov glasi: “Naš list uključuje se u međunarodno istraživanje”.

Prema Šuljićevim izvorima u Malom Lošinju, Marka Martinolića je na čelu brodogradilišta naslijedio sin Nikola, koji ga je uoči Drugog svjetskog rata prodao.

“Poslije rata, dolaskom Jugoslavije, brodogradilište je nacionalizirano, a njegova arhiva uništena. Vjerojatno se tu gubi trag i Sokolu”, napisao je Šuljić, ostavljajući mogućnost da će naknadno nešto pokušati doznati od supruge Nikole Martinolića, koja u svojim poznim godinama živi u Trstu.

Priču je iz “Novog lista” preuzeo “Glas Istre”. Tamo postoji i dodatni razlog zanimanja za sve što je u vezi sa Žilom Vernom, otkrio nam je novinar Davor Šišović.

“Cijela me ova prica jako zanima, a evo zašto: u Pazinu, gdje ja živim i radim, od 1998. godine imamo ‘Jules Verne Klub’, udrugu koja se bavi proučvanjem i populariziranjem djela ovog pisca, i istražianjima o njegovoj vezi s našm krajevima. Jedna takva veza, roman ‘Mathias Sandorf’ iz 1885. u kojoj se radnja, uz ostale dijelove Mediterana, odvija u Pazinu, Rovinju, Dubrovniku i Boki Kotorskoj, je i neposredni povod da smo osnovali Klub i počeli se time baviti”, piše Šišović.

Kolega iz “Glasa Istre” je naveo da je i sam, prije nekoliko godina, pokušao da traga “za brodom koji bi mogao biti ‘St. Michel’, potaknut viješću na radiju da je u jednoj srednjojadranskoj luci nešto bilo, neka zapljena ili globa, s brodom koji je nekad pripadao knezu Nikoli”.

Njegova potraga je bila bezuspješna pošto mu ni “strucnjaci za pomorstvo ni lučke kapetanije u Zadru i Splitu nisu mogle dati neki konkretni podatak”.

“Više ljudi zajedno više može i uraditi, a meni je vrlo fascinantno što je cijela ova tema uopće i pokrenuta”, napisao je Šišović.

Kolega Šuljić iz “Novog lista” je pozvao čitaoce koji nešto znaju o jahti da mu se jave.

Očekujemo to i od čitalaca PCNEN-a. S.O.S.

Dragoljub Duško Vuković

English version

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply

Blogovi

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register