Kada u jednoj zemlji pocnu da padaju glave zbog pisane i izgovorene rijeci, izrecene ili napisane u duhu profesionalnog opredjeljenja, znaci da je vladajucim odzvonilo. Ovog puta ozbiljno

Dugo nisam imao priliku da pogledam onaj crtani u kojem nesretni kojot, sklon upotrebi razlicitih tehnickih pomagala, proganja pticu mongoloidnog lica. Sjecam se jednog od najcescih svrsetaka jurnjave po pustinji i planinskim drumovima: kojot se zadesi u magli a cim se razvedri isplazi jezik zabezeknut (toboze ne zna sta ga snadje!) i parcijalno polece u provaliju pod njim. Prvo rep pa noge, vrat pa glava. Od pada se, srecom, uvijek oporavi.

Ovaj me kojot, koji uvijek prati vrijeme u kojem zivi – bar u tehnickom pogledu, neodoljivo podsjeca na post – komunisticke vodje i vodjice. Zna sta ce biti kad se razvedri, a opet cini isto i uvijek se zabezekne. Tako i vodje. Po istom principu se ruse njihove kule od karata a kako koji dolazi na red, tako se trsi da pronadje nacina kako da izbjegne sudbinu prethodnika. Bar je to lako. Pad se izbjeci moze samo ako odes s mjesta sa kojeg se moze pasti, tj ne idi onamo dje se mozes okliznuti. No, vodje ne bi bili vodje kada bi tako rezonovali. Od Nikolaja Causeskua (sjeca li ga se jos ko???), preko Salia Berise, Zloboleona Jednoparte pa do druga Eduarda Sevarnadzea…, svi padose zbog skoro istih razloga. Od sudbine se pobjeci ne moze. A pocinje istim redom. Kao kada putujuci glumci izvode istu predstavu na hiljadu strana i svaki cin napamet znaju. Prvi cin je isti: prosipaj demagogiju koliko te grlo nosi. Zatim, u drugom cinu, spoljnji neprijatelj (grmi iza scene) kojeg niko nikad ne vidi. U trecem cinu, okome se na najopasniju opozicionu partiju. U cetvrtom cinu na cijelu opoziciju. U petom, na istaknute pojedince.

Kada u jednoj zemlji pocnu da padaju glave zbog pisane i izgovorene rijeci ,izrecene ili napisane u duhu profesionalnog opredjeljenja, znaci da je vladajucim odzvonilo. Ovog puta ozbiljno. Zbog lazi i kleveta i ispraznih bljuvotinja ne placa se glavom. Medjutim, izrecena istina zna jako da zaboli. Jedan odsto, ako ne i manje, od pisanija gebelsovskog DAN – a, bilo je izgleda dovoljno da se bez suda i sudjenja presudi ljudskom bicu. Trebao je, izgleda, i Crnoj Gori jedan Curuvija pa da se spusti zavjesa na jos jedan cin, zasigurno negdje pri kraju predstave. Mucko, kukavicko, zlocinacko, podmuklo ubistvo novinara je uvod u epilog jos jedne tiranije. Znaju to oni kojima je pao kamen sa srce kada su ugledali izresetani pezo na krvavom podgorickom asfaltu. Znaju i zele da scenario preprave u hodu, iako duboko u podsvjesti znaju da je to neizvodivo. U stilu Mela Gibsona, odlucise da ceraju inat sa “ONIMA” iz sjenke nudeci milion eura. Preteklo izgleda od zadnje ture iz Moldavije za Italiju ili ko zna kuda. Ima i za dnevnice stranoj policiji. Evo ti ovi Golf te mi ga malo “izvjestaci” i “ocevidni”. A ako ne nadjes tamo olovaka, kundaka, pristupnica, tablica, kalendara i ostalog iz Srbije, na oci mi nemas rasta izlazit. Jos da dodju Amerikanci i Francuzi, da uprte ruksake i puske i da nam procesljaju Rumiju i Durmitor. Jes’ da im znamo svaki list, ali ekspertiza je ekspertiza. Mozda nama promakne jos koja olovka ili upaljac ili poster iz Srbije.

Da mi Crna Gora i Crnogorci kojim slucajem nista ne znace, bio bih bar malo sretniji covjek. Jos jedan sezona pocela u crnogorskom stilu. Ubistvo kao uvertira u godisnji odmor (prevedeno na “crnogorski” – godisnji “odmor”); fekalije oko plaza; opozicija koja ometa saobracaj po krvavom crnogorskom asfaltu; Soc, Bojovic, Bulatovic kao alternativa (opet)…. . Onda se moj uvazeni on – line prijatelj gospodin Pavicevic upita sto se ne javim? Dragi Veljko, malo odmora od crnogorske sapunice i te kako treba.

U zemlju jos nisam propao, mada mi cesto dodje da kao noj gurnem glavu u pijesak i pravim se budala. Desilo se par pozitivnih promjena u mom zivotu, tako da sam se bavio “pametnijim” stvarima. Relativno redovno sam posjecivao stranice PCNEN – a i shvatio da nema mnogo promjena, iako ima i stanovitog progresa. Pojedini se na srecu ne javljaju a gorcina je nesto splasnula tako da su posljednje rasprave ipak prihvatljivije.

Drago mi je sto ne odustajete od participiranja u raspravama i vjerujem da ce Vas i moj doprinos u ovim prepiskama, u konacnici, imati pozitivan ishod. Svaka rijec kritike upucena onome sto je zasluzuje je dobro dosla. Rijeci ipak mnogo znace.

S postovanjem,
Miljan Sablic